Odjek iz ambisa
theatrebizarre | 25 Avgust, 2013 12:57
"Don't hide in the dark,
playing shadow games, turn out the lights.
Didn't you say we would stay till we heard
the last echo, echo, echo..."
-Echo; Foxes-
Sjedila je na grebenu i posmatrala okršaj ljutitog mora i oštrih stijena koji se odigravao ispod nje. Mogla je da osjeti krepki miris soli u vazduhu dok je zamišljeno gledala kako se talasi pretvaraju u uskovitlanu pjenu. Bijes tamne vode bio je gotovo isti kao onaj koji je razdirao nju - posljednu od svoje vrste koja pliva ovim morem. Bar na površini. Sada ovim svijetom vladaju druga, manje vrijedna bića, nepodesna ulozi u kojoj se nalaze. Greška evolucije, smatrala je. Kako drugačije objasniti da tako slabašna stvorenja kao ljudi imaju toliku moć. Ipak, tokom proteklih vijekova, broj im se povećavao dok su njeni bježali od rastuće opasnosti skrivajući se u dubinama i ne napuštajući ih, grčevito se držeći sigurnosti u kojoj su zaštićeni od ljudskih pogleda i zlih namjera. Ali do kad? Nije shvatala zbog čega mora da se krije od nečega što bi u savršenom svijetu bježalo od nje u paničnom strahu za sopstveni život. U prošlosti bi bila slavljena kao Posejdonova kći, a danas... Skočila je u vodu, svoj dom, i osjetila se upotpunjenom. Srebrna kosa joj se presijavala na mjesečini, dok su krljušti njenog repa svjetlucale zlokobnim sjajem. Ariel, posljednja sirena, krenula je u lov. A gladna je ljudskog mesa.
Uloviti čovjeka nije bilo teško, jer su to robovi svojih primitivnih potreba, čežnji i osjećanja. Sirene su to znale i uspiješno iskorištavale a priče o nasukanim brodovima i pokolju mornara govorile su u prilog tome. Danas su to samo legende, ali Ariel je znala da su u prošlosti sirene bile stvorenja kojih su se plašili svi smrtnici koje je put naveo van sigurnosti kopna. A tako će biti i večeras. Osjećala je da je njen plijen blizu, mogla je čuti posljednje otkucaje njegovog srca dok mu pluća udišu morski vazduh koji je ispunio noć njegove smrti.
***
Gledao je sa plaže na greben i vječitu borbu kamena i okeana u kojoj niko ne pobjeđuje. Ni sam ne zna zbog čega je osjetio potrebu da ovu noć provede pored mora. Dugo je hodao dok nije došao upravo na ovo mjesto, odakle mu se pruža idealan pogled na oštre stijene grebena. Sam okean mu je djelovao kao nešto živo, nešto što svoje tajne krije duboko ispod uznemirene površine. A i on sam je bio uznemiren, iako nije znao zbog čega. Želio je da pobjegne sa ovog mjesta, ali neka čudna privlačnost je to sprječavala. Tada shvati da već neko vrijeme sluša prelijepu melodiju, čiji odjek pulsira njegovom glavom. Pjesma mu se prišunjala tako da dugo nije bio ni svjestan da je čuje, ali je znao da je to razlog koji ga je okovao za ovo mjesto. Bio je to najljepši zvuk koji je čuo, eho mitova, vremena i okeana.
Melodija je postajala sve glasnija, privlačila ga u more, čemu se on nije mogao opirati. Korak po korak gazio je u vodu, a u kratkim momentima u kojima mu se svijest budila i otimala ovoj čudnoj pjesmi primjetio je da ulazi sve dublje i dublje. A tada se ona stvorila ispred njega. Nije mogao vjerovati kako neko, nešto, može biti i najljepše a istovremeno i najstrašnije stvorenje koje je vidio. Zbog srebrne kose pomislio je da je ona sam odraz mjeseca na crnoj vodi. Zagledao se u njene sive oči, mrtvačke, a ipak pune životne snage. Znao je da treba bježati, ali to nije htio, nije mogao. Želio je, morao, ju je posmatrati i, užasnut, diviti se toj nesvakidašnjoj pojavi za koju je znao da će ga ubiti. U momentu kada se njeno lice primaklo njegovom osjetio je hladan dah na sebi i neodoljivu potrebu da poljubi modre, ledene usne. Tada, kao da ga je čula, ostvari mu tu želju. Posljednju želju. Sve što je čuo bio je glasan odjek njene pjesme dok ga ljubi. Poljubac je prigušio agoniju smrti dok je izvlačila krvave kandže iz njegovog umirućeg tijela.
***
Osjećala je toplotu na licu dok je zubima kidala komade svoga plijena. Jedina toplota koju je ikada doživjela. Vrelina krvi je djelovala umirujuće na njenoj ledenoj koži, pružajući joj osjećaj sigurnosti.
Plivala je, dugo i neumorno. Hladni okean je sprao crvene mrlje sa krljušti njenog repa. Obala je bila miljama daleko, a ispod nje se nije nalazilo ništa osim beskonačnog morskog ambisa. Dole su preostale sirene, poklekle pred sudbinom, pomisli Ariel dok je izlazeće sunce razbijalo tamnu površinu vode. Još jedan dan borbe je počeo. Mogla je da čuje odjeke iz dubine ambisa, glasove svojih izgubljenih sestra:
Ariel, pridruži nam se, čekamo te dole...
Ariel, pridruži nam se, čekamo te dole...
Ariel, pridruži nam se, čekamo te dole...
Možda, neke druge zore, drugog dana ili noći. Možda, kada se umorim od ove već izgubljene borbe. Možda, ali ne sad, pomisli Ariel dok je snagom volje gušila odjek iz ambisa da i sama ne bi postala plijen pjesme sirena.
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (3). Trekbekovi:(0). Permalink
Zemlja čuda u Alisi
theatrebizarre | 20 Avgust, 2013 12:19
"...and if you go chasing rabbits,
and you know you're going to fall
call Alice when she was just small..."
-White rabbit; Jefferson airplane-
Probudila se na obali, držeći sestrinu nezanimljivu knjigu bez slika. Gledala je u žuboreći potok u nevjerici. Samo san? Sve sam SANJALA? Nemir u glavi se pojačavao dok se panično okretala oko sebe, pogledom tražeći Kraljicu i njen špil vojnika. Odrubite joj glavu, cula je eho nekog prošlog života, prerano završenog. Ipak samo san.
Bila je ponovo na starom mjestu, ispod velike vrbe pored potoka, baš ondje gdje je ugledala, sanjala, bijelog zeca u odjelu sa džepnim satom. Prisjećala se svega. Beskrajnog pada niz rupu, Češirskog mačka, čajanke kod Ludog Šeširdžije, Vojvotkinje, Gusjenice, kriketa sa flamingosima, obojenih ruža a i nje - Kraljice.
Satima je sjedila u hladu velikog drveta i razmišljala. Kakav je to svijet koji je posjetila u snovima, ta Zemlja Čuda? Na prvi pogled sve je tako drugačije nego "stvarni svijet" u kome zečevi ne nose satove, mačke se ne cere, miševi ne posjećuju čajanke a karte su samo - karte. U njemu ne možeš u jednom momentu biti visok kao kuća a u drugom se provući kroz mišju rupu. I niko ne želi da ti odrubi glavu.
A onda je shvatila. Ja sam čitav život i bila u Zemlji Čuda, a u snovima sam samo pobjegla iz nje, bar na kratko. Jer kako drugačije opisati najčudniju od svih zemalja? Ljudi se svakodnevno ubijaju zbog teritorije, novca, moći ili nekog drugog banalnog razloga. Neki imaju dovoljno za deset života, dok drugi preživljavaju iz minuta u minut. U ovom svijetu pametni su odbačeni a glupost se veliča; biti dugačiji je najveći grijeh, vrjednuje se samo prosječnost. Mi živimo u Zemlji Čuda a da toga nismo ni svjesni. Sa tim se samo možemo pomiriti, ne i boriti protiv toga.
Ne, ne želim. Neću da živim na ovakvom mjestu! Želim da stvorim svoj svijet, svijet mašte u kome i najčudnije stvari imaju smisla, a u kome niko neće patiti i gdje nikome neće odrubiti glavu!
Alisa. Poznat glas je natjera da se okrene. Ugledala je starog prijatelja kako joj maše sa satom u jednoj ruci, dok drugom nespretno otresa prašinu sa odijela. Nasmijala mu se. Znala je ostatak puta. Potrčala je prema rupi u zemlji dok joj se zlatna kosa presijavala na ljetnjem suncu. Sada nije zbunjena kao prošli put. Skočila je u rupu. Dok je padala nazad u zemlju za kojom je toliko čeznula, osjetila je slobodu kao nikad do tad, slobodu nesputanu ovozemaljskim okovima. Svi prijatelji je čekaju tamo, pijući čaj i smijući se Ludom Šešidžiji. A čeka je i Kraljica, da nastave tamo gdje su stale. Vidjećemo ko će kome odrubiti glavu.
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (6). Trekbekovi:(0). Permalink
Lavirint
theatrebizarre | 17 Avgust, 2013 09:27
Po ko zna koji put gledala je kroz prozor svoje sobe, i po ko zna koji put ono u šta je gledala izazivalo je u njoj neprijatnu jezu. Bez obzira sto više nije dijete, koje bi naivno povjerovalo u priče koje vijekovima kruže ovim mjestom, nije joj bilo svejedno i mrzila je sebe zbog toga. Ne vjerujem u te gluposti, nisam kao mama, govorila bi sebi kako bi se slagala da je sve uredu.
Pogled sa njene sobe pružao se na kolosalnu strukturu - lavirint od žive ograde, nesamjerljivo veliki. Sami zidovi bili su oko pet metara visoki, a ulaz su cuvala dva kamena lava iznad kojih je stajao natpis na francuskom: Ostavi svoj um na ulazu ili ga izgubi unutra. To joj je uvijek više zvučalo kao kletva nego kao upozorenje. Lavirint se nalazio ispred zamka koji je bio u vlasništvu njene porodice već vijekovima, kao jedne od najimućnijih porodica na jugu Francuske. Iako je i sam zamak bio impresivne veličine, sa još očuvanim kulama iz perioda gradnje, blijedio je u usporedbi sa lavirintom. Neki kažu da je lavirint bio ovdje mnogo prije zamka, da postoje stari zapisi koji govore o gradji zamka neposredno pored ogromnog lavirinta koji je bio u vlasnuštvu suparničke porodice još iz perioda srednjeg vijeka. Malobrojni smatraju da je lavirint još stariji, da je sam iznikao iz zemlje prije početka vremena, prije nastanka ljudi i postanka misli. Ali, naravno, to nisu izgovarali naglas. Osim mame.
Trgnula se iz misli dubokih kao i sam lavirint, i postala svjesna zbog čega je opet ovdje, na ovom prokletom mjestu, ponovo u svojoj sobi nakon toliko godina. Sahrana. Mama je umrla. Nakon te, više konstatacije nego emocionalne pomisli, prišla je ogledalu i počela češljati kosu. Više nisam mlada kao nekad, pomisli dok je posmatrala nekoliko sijedih dlaka u svojoj gustoj, crnoj kosi. Tada se sama iznenadila koliko liči na svoju majku, dok sama sjedi pred osuđujućom istinom ogledala. Hipnotisana, gledala je u svoj lik, i kao da posmatra stranca. Nije prepoznala tu ženu, sa naznakama bora u uglovima usana i na čelu, koja joj uzvraća pogled. Odjednom, čula je svoj glas kako je doziva. Ema. Trznula se kao probudjena iz najdubljeg sna i refleksno se okrenula prema lavirintu.
Sahrana je prošla brzo. Nedovoljno brzo, pomisli Ema dok se penjala nazad do svoje sobe. Treba joj samo malo sna, par sati, prije nego što napokon napusti ovo mjesto za koje je osjećala da ga prezire cijelim bićem. Već je pao mrak, a pun mjesec je bacao mističnu i sablasnu svjetlost na lavirint, a Emi se učinilo da ga noću bolje vidi nego tokom dana. Opet je uhvatila sebe u zamišljenom zanosu kako posmatra lavirint, kao što kobra hipnotički posmatra frulu i ne kontroliše svoje kretnje. U polusnu pogled joj odluta do ulaza u lavirint, preko kamenih lavova, nijemih svjedoka vremena koje prolazi. I tada, u nevjerici, shvati kako se izmedju kamenih mačaka nalazi žena, čija se duga crna kosa presijavala na mjesečini. Iako nije mogla da vidi lice, znala je u koga gleda. To sam ja! Panika preuze njeno tijelo i ona više nije imala kontrolu nad njim. Postala je obična marioneta svojim osjećanjima.
Ne zna zbog čega je istrčala iz sobe sa samo spavaćicom na sebi. Osjećala se kao da nema kontrolu nad svojim koracima, kao da neka viša sila upravlja njenom voljom. Jurila je niz hodnike zamka dok su je nijemi portreti njenih predaka posmatrali. Nije osjećala ni hladnoću mermernog poda. Samo je znala da mora doći do lavirinta. Izasla je iz zamka već zadihana u mjesečinom okupanu noć. Došla je do lavirinta dočekana pozdravom nijemih čuvara njegovog ulaza. Pogled joj pođe gore, ka upozorenju koje već nebrojeni put čita, a koje je uvijek uspjelo da je odbije od ideje da, kao dijete, istraži svaki ćošak iza njega. Ali sada je dugačije, sada mora ući jer nema izbora.
Trčala je panično, ali spretno, kao da je već mnogo puta prošla ovim tihim hodnicima i kao da je mapa cijelog lavirinta urezana duboko u njenu svijest. Ema! Ponovo je čula dozivanje, a sa svakim korakom glas je postajao jači i prepoznatljiviji. To je moj glas! Iako joj je ono malo razuma što je ostalo govorilo da se okrene i vrati, nije to učinila.
Napokon, posle ni sama ne zna koliko vremena, izašla je na čistinu koja je bila oivičena velikim kružnim zidom. Centar lavirinta, htjede da izusti, ali ono što je vidjela prekinu joj tu misao. Ispred nje stajala je žena, duge crne kose. Odraz u ogledalu. Tek je sada shvatila da osoba u koju gleda nije ona sama, već njena majka. Ali dosta mlađa. Vjerovatno istih godina kao i Ema. U nevjerici, a i strahu, počela je prilaziti svojoj majci. Ne, to nije ona, ona je mrtva. Razum se opirao, ali bezuspješno.
Polako je prilazila majci, oprezno ali ipak znatiželjno. Osjetila je i neko olakšanje. Možda je ovo moja druga šansa, možda ću sada uspjeti u onome u čemu nisam još od djetinjstva - da ponovo volim svoju majku. Emocije davno zaboravljene počele su izvirati iz nje, sjećanja na majku natjerala su je da zaplače, iako to nije učinila na sahrani. Željela je da je zagrli, da joj ispriča sve o sebi, sve tajne, želje i nadanja. Ali kada se primakla dovoljno blizu da mjesečina obasja crte lica, to što je ugledala bilo je sve samo ne lice.
Umjesto očiju, Ema je posmatrala dvije prazne duplje, crnje od noći koja ih okružuje. Usne stvorenja su se razvukle u neprirodan osmijeh, sa zubima oštrim poput bola u sljepočnici koji ju je u tom momentu zaslijepio i natjerao da poklekne. Stvorenje joj se primicalo, a njegov smijeh je postajao sve jači. Ko si ti? pomisli Ema, a biće joj telepatski odgovori: Misliš ŠTA sam ja? Pitanje je suvišno kad odgovor već znaš, zar ne Ema? Ja sam onaj sto te godinama doziva, ali od koga godinama bježiš. Ja sam - Lavirint.
Ni sama nije znala kako je ustala, okrenula se i počela bježati istim putem kojim je i došla. Ali je znala da, dok ponovo prolazi hodnicima koji su joj sada daleko strašniji neko ranije, mora što prije izaći iz lavirinta. U glavi joj je odzvanjao glas: Ja se hranim umovima, dušama, srcima ljudi kako bih preživio. Postojao sam prije prvog čovjeka, a postojaću i mnogo nakon posljednjeg. A ti si, kao i tvoja majka, samo jedna od mnogih koji će produžiti moju egzistenciju. Trčala je sve brže i brže, ali kraj se nije nazirao. Tada, na izmaku snage i volje za životom ugleda izlaz. Ali pogled joj privuče natpis na vrhu: Tvoj um, moja hrana.
Emino beživotno tijelo pronađeno je u njenoj sobi, dok spokojno leži u krevetu. Niko ne zna kako je umrla. Nakon njene smrti, njen otac se preselio sa juga Francuske. Previše loših sjećanja ga je vezivalo za ovo mjesto.
Godine su prošle. Zamak je danas ruševina, obrasla korovom i divljim rastinjem. Njegove kule su se urušile. Lavirint je još tu. I biće. Još dugo.
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (2). Trekbekovi:(0). Permalink
Bijeg
theatrebizarre | 16 Avgust, 2013 12:53
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (2). Trekbekovi:(0). Permalink