Autopsija zla: Klavir i oluja (6)
theatrebizarre | 28 Novembar, 2013 19:10"Oh I've been waiting destiny,
and my heart is here right next to me,
and I'm caught waiting in the rain.
And I know and I need you in the storm."
-Vanessa; Grimes-
Đavolov gnijev je polako rastao, izbijajući iz nepreglednog crnila zjenica, streljajući njima bijelo uplašeno lice koje posmatra preko puta sebe. -"Ne znam kako se usuđuješ da nas porediš sa njima! Njima! Žrtvama koje ismijavamo zbog njihove slabosti, iskorištavajući njihove mane dok ih vječno koristimo za sopstvenu zabavu!" Anđeo nikada nije vidio takav bijes na licu svog protivnika za koga je vezan, htio on to ili ne, neprekinutom vezom i beskonačnim postojanjem u ovoj ništavnoj praznini koja ih obavija, posmatra ih, igra se njima i sudi im baš kao što oni presuđuju svojim figurama. Ali iz tamnih očiju starog lica izobličenog u grimasu koja ga je plašila Anđeo je primijetio još nešto: maleni trag straha koji je javlja i gubi, poput lista ubačenog u oluju, u uragan koji nosi sve pred sobom lomeći razum, misli, sjećanja i želje, ostavljajući dušu na jalovoj pustopoljini života, samu i bespomoćnu. Anđeo se stresao pod naletom jeze kakvu do sada nije osjetio, jeze koja briše zabavu iz ovoga što njih dvojica nazivaju igrom. A zadrhtale su i figure na crno-bijelim zgarištima bitke bez kraja i početka.
*Avgust, 2008. Arkhangelsk, Rusija.*
Muzika je odjekivala prostorijom golih zidova i penjala se uz mrak visokog plafona u kome se polako gubila. Soba je bila beživotna kao i zvuk koji je bezuspiješno pokušavao da ispuni prostor između golog kamena i zamagljenih stakala prozora sa kojih su, poput prozirnih aveti, visile bijele zavjese koje svojim krajem lagano dodiruju prašinu na površini tamnog drvenog poda. Jedino što se u prostoriji nalazilo, na njenom središtu, bio je veliki klavir - crna neman ispod čije sjajne površine nastaje ova melodija, usamljeni plač koji čuju jedino nijemi zidovi. Zidovi i ona.
Prstima je automatizovano, velikom brzinom, prelazila preko bijelih i crnih dirki od slonovače pokušavajući da ukroti buku koju stvaraju. Svake noći je vodila bitku sa instrumentom i gubila, ne uspijevajući da se pronađe u muzici koju sa njim stvara, da osjeti dušu u drvetu, u žicama. I u sebi. Ljudi su uvijek govorili da je talentovana, da je jedna od najboljih pijanistkinja na svijetu, da je njena muzika glas Boga upućen smrtnicima. Ali ona se nije tako osjećala. Nije pronalazila tako dubok smisao u svom sviranju kao svi oko nje. Zbog toga je na kraju svakog dana grčevito pokušavala da vaskrsne u sebi sva ta zakopana osjećanja za koja nije bila sigurna ni da li su ikad postojala. I večeras je pokušala i podbacila u tome. Ponovo. Melodija je lagano iščezavala, jenjavala zajedno sa njenom nadom i željom da probudi umrtvljenu dušu u sebi, dušu oglušenu na jecaj klavira. Tišina, ta neprikosnovena vladarica svega, još jednom zavlada Katarininim svijetom i umornim umom. U ovakvim momentima, kada se stepenicama penjala do svoje sobe posle još jedne borbe sa notama i slonovačom, potpuni muk joj je pružao neko čudno olakšanje - ne ono kakvo dođe prirodno i koje prethodi sreći sa kojom se stapa, koje osjetimo buđenjem iz noćne more, već ono kratkotrajno olakšanje kada znamo da agonija nije prošla već je samo odgođena. Do sutra. Ležala je u krevetu pogleda usmjerenog kroz prozor i posmatrala udaljene bljeske u gustim oblacima, treptaje nadolazećeg nevremena.Sprema se oluja. Zatim je, kako su se kapci prevlačili preko plavog i zelenog oka, tonula u snove bez slika ispunjene besmislenim zvukovima - snove koji su jezivo ličili na javu.
Probudile su je kišne kapi koje su, jedna po jedna, udarale u staklo prozora kroz koji se se mogli vidjeti jedino gusti crni oblaci i tmina koja predhodi svakom ljetnom pljusku i briše obrise grada, pretvarajući još uspavane zgrade u čelične divove koji prećutno trpe nalete sve jačeg vjetra. Sanjivo je protrljala oči pokušavajući da dokuči prelazni momenat između realnosti i usnule obamrlosti mozga. Ošamućena borbom sa teškim okovima snova usmjerila je pogled ka kalendaru koji je visio na zidu i crne cifre na njemu još djelimično sakrivene mrakom, sjenom nadolazeće oluje koja se neprimijetno ušunjala uzmeđu četiri zida. 08.08. Misao joj pomilova tek probuđen um, misao zbog koje se primakla prozoru preko čijih su se stakala slivale kapi predstojeće oluje i kroz njih posmatrala kretanje oblaka. U njima je vidjela više od hira prirode i vodene pare. Gledala je u lice nečega što nije mogla objasniti pukim riječima, nečeg što u njoj stvara odbojnost zbog koje bi napustila svoju kožu, svoje krhke kosti i mrtve mišiće i sakrila dušu od naizgled nepostojeće prijetnje. Sa druge strane, poželjela je i da istrči na ulicu i na sebi osjeti udar suza neba koje pale lice i spiraju neosnovani strah dok bosim nogama dodiruje topli beton ulica, trčeći i plešući, smijući se vjetrovima i oluji koja budi ledenu jezu u srcu koje je zaboravilo da osjeća - još jedan umrtvljen mišić. U tamnim oblacima se rodio vatreni bljesak, munja koja bježi od nebesa tražeći utočište daleko ispod njih. Uslijedio je prodoran zvuk, prasak groma koji je za Katarinu predstavljao poratak u stvarnost.
Oblačila se polako, posmatrajući djevojku zarobljenu u ogledalu, stranca koji vjerno imitira svaki njen pokret. Zagledala se u svoje oči, plavi i zeleni podsjetnik da je živa i da njenim arterijama pulsira vrela krv. Voljela je svoje oči mada nije znala zbog čega. U njima je vidjela slike nepoznatih lica i života, sudbine lišene značaja i davno zaboravljene. Ali sada je po prvi put vidjela da su njene oči, kao i ostatak tijela, umrle. Nestalo je slika i likova, kao da je isparila boja života u njima dok se stapaju sa oblacima oluje koji postaju sve bliži i tamniji. Mrtve su, pomisli i bezuspiješno pokuša da prizove tugu kako bi oplakala njoj nepoznatu smrt koja se to jutro neminovno odigrala, tamo negdje, u srcu oluje.
Ustaljenim hodom je prolazila hodnikom u prizemlju velike dvospratnice tabanima dodirujući pod koji je navikao na njen korak lakši od daha ljeta. Kretala se poznatom putanjom nesvjesno, od svoje sobe niz stepenice sve do kuhinje, prolazeći pored velike sale u kojoj veliki crni klavir još uvijek spava. Fotografije prostorija, zidova i slika na njima su se smjenjivale ispred nje, iste kao i do sad, nepromjenjene. Kuća je navikla na nju baš kao što je i Katarina navikla da dijeli život samo sa nepostojećim sjećanjima i slabošću koja se prenosi sa nje na kamen ispod tapeta. Navika. U njoj se sakrila u njoj se uvijek vraćala. Njoj i klaviru. Zbog toga njen mozak na trenutak nije povjerovao kada je ona, krajičkom oka i u djeliću sekunde podijeljene svijesti, prolazeći pored sobe sa klavirom, ugladala par velikih bijelih krila koja zaklanjaju lice svog vlasnika koji sjedi ispred crnog istrumenta i rukama pravi pokrete kao da svira, iako do njenih ušiju nije dopirao ni najmanji zvuk. Tijelo joj je zadrhtalo, lagano poput napete strune i ona se trzajem okrenula prema halucinaciji. Krila su nestala.
Stajala je na ulazu u salu i gledala klavir, ni sama ne zna koliko dugo. Momenti su se smjenjivali, momenti u kojima je zaboravila da diše i u kojima nije čula sve jaču grmljavinu i vjetar. Posmatrala je središte prostorije i prizivala sliku bijelih krila i krhkih ruku koje pritišću dirke ali nije uspjela. Sa svakom minulom sekundom sumnjala je u stvarnost onoga što je vidjela, okrivljujući svoj bolesni um za stvaranje te opake iluzije. Ipak, osjetila je čudno prisustvo u sobi, prisustvo gomile i gustinu vazduha koja se osjeti u prostorijama ispunjenim ljudima i njihovim žamorom, sudbinama stranaca koje se isprepliću i miješaju, stvaraju odjeke u vremenu i nevidljivom postojanju. Bila je sama u prepunoj prostoriji. Sama sa klavirom kome se približavala. Iznad crno-bijelih dirki, na držaču za partituru, vidjela je knjigu - crne, kožne korice tupo su se presijavale, izlizane na krajevima. Katarina je podiže, zbunjeno prelazeći očima preko nje, upijajući svaki milimetar njoj nepoznatog predmeta. Otvorila ju je. Dnevnik snova. Oleg Ivanovič, poželi da glasno izusti natpis na prvoj stranici ali u tome je prekinu malo bijelo pero koje je ispalo iz knjige i laganim se padom pribižavalo podu pored njene noge. U trenutku kada je dotaklo tamno drvo poda strašan zvuk grmljavine prolomio se teškim vazduhom oko kuće, režući ga blještavom oštricom. Nije ga čula. Samo je posmatrala stranice knige ispunjene rukom ispisanim notama na nepravilno iscrtanim paralelnim linijama partiture.
Sjedila je ispred klavira, svog neprijatelja i jedinog saputnika. Postavila je knjigu ispred sebe, dnevnik snova nekog Olega koga nije poznavala, ali o kome je sve znala. Ojećala ga je, njegovu dušu, između crnih korica knjige čije je note gledala. Podigla je poklopac otkrivajući crno-bijelu slonovaču, dirke željne njenih prstiju i još jedne u nizu borbe sa njom. Ali ovaj put će biti drugačiji. Katarina se neće opirati klaviru, a on se neće opirati njoj. Postaće jedno, stvaraće zajedno sa Olegom. Pritisla je bijelu dirku, prvu notu zapisanu u dnevniku, zatim sljedeću. I sljedeću. I sljedeću. Svirala je i, po prvi put svom životu, čula muziku. Razumjela je. Gledala je note, obješene siluete bezbrojnih sudbina, a vidjela je više od pukih znakova. Udarala je dirke i čula njihov plač, jecaj žica koji je bio više od buke. Imao je smisao. Smisao nje i njenog bića. Prepoznala se u zvucima i pronašla sebe. Napokon. Nakon toliko vremena shvatala je svoje postupke, svoje postojanje. I svoje sviranje. Čula je najljepšu melodiju, muziku svojih života, minulih i budućih. Čula je glasove ljudi, vijekova i univerzuma, dobra, zla i svega između - ne kao nerazgovijetan žamor, već kao hor sinhronizovan sa njenim prstima. Osjećala je. Sve je osjećala. Tugu zbog izgubljene ljubavi koju beskonačno traži i sreću što je uvijek nađe, na ovaj ili onaj način. Plakala je. Suze su grebale njenu kožu i prelazile preko nabora na licu zgrčenog u pomješanim momentima patnje i euforije. Oluja joj se neprimjećeno prišunjala.
Zvuk razbijanja stakla je bio zaglušujući, u momentu nadjačavajući pjesmu klavira. Katarina je jedva suzbila iznenadnu želju da prestane da svira i da se okrene. Vjetar je ušao u sobu, dah oluje koja je nemilosrdna i traži žrtvu. A pronašla je nju, samu okruženu melodijom života. Zavjese su se silovito njihale, prepuštajući svoja bestežinska tijela i lebdeći iznad krhotina prozora. Srušila se i knjiga, dnevnik crnih korica čiji su listovi poletjeli sobom nošeni nasilničkim vjetrom, listovi na kojima su notama zapisani stravični snovi i najstvarnije noćne more. Ali Katarini oni nisu trebali. Svirala je po sjećanju, po nahođenju koje joj je došlo prirodno kao da je ona svojom rukom punila stranice crne knjige. Znala je pjesmu, a i pjesma je poznavala nju. Postali su jedno, Katarina i klavir sa kojim je pretvarala svoje misli, sjećanja i želje u jedinu melodiju koja joj je značila, melodiju izgubljene ljubavi i sudbine koja joj izmiče.
Oluja je vrištala poput divlje životinje uhvaćene u kavez i satjerane u ćošak. Gromovi i sve jači vjetar su se pomješali u vrtlog mraka koji je obavijao sve. Na trenutke joj se učinilo da u oblacima čuje glasove koji je dozivaju, glasove patnje i smrti protiv kojih se bori i kojima svakim novim tonom bježi. Crnilo oluje se uvuklo u sobu pojačavajući svoj jezivi krik. Ta tama je iznjedrila stvorenje, užasno i zlo, stvorenje koje se izvijalo iz mraka i sjena, rastući dok se hrani vriskovima oblaka i zlom uhvaćenim u brzi vihor uragana. Oluja se otjelovila u njemu, stvoru koji se polako kretao prema Katarini, prilazeći joj sa leđa. Ona ga nije vidjela ali znala je da je tu, osjećala ga je na koži. I očekivala ga je. Oči je držala zatvorenim i silovito je udarala po dirkama i naizgled haotičnim pokretima prstiju stvarala posljednje tonove simfonije svog života. Svoju dušu je, zajedno sa Olegovom, uplela među note, boreći se protiv zla koje joj se primiče sa željom da ledenim stiskom zaustavi njeno usplahireno srce. Krupne suze su joj se slivale niz lice, plakala je i smijala se. I prisjećala se. U melodiji je vidjela se - snijeg, dvorac, ostrvo i Đavola u svim obličjima. Sve je mirisalo na krv, ruže i strah. A vidjela je i njega. Vidjela je i osjećala spas koji joj i u ovom životu poklanja. Njen spas uvijek počiva na njegovoj žrtvi. On se tako zavjetovao. Jednog sniježnog dana dok je klečao pred zlom.
Kompzicija se primicala kraju. Tonovi su polako utihnuli a sa njima i oluja. Sve je ponovo zaćutalo. Klavir, njen um i svijet oko njega. Katarina se napokon okrenula, iscrpljena još jednom borbom sa protivnikom kojeg joj je dodijelila sudbina. Iza nje nije bilo ničeg osim beživotnih zavijesa i krhotina stakla u kojima se prelamala svjetlost sunca koje je, kao i ona, preživjelo oluju. Dan se nazirao iza oblaka koji su, jedan po jedan, nestajali. U šarenilu svojih očiju je opet osjetila život, snagu koja ispunjava vene i ljubi kosti. Nasmijala se i obrisala slano lice. Potražila je dnevnik. Nije ga bilo. Nije bitno, pomisli dok se osmijeh na njenom licu rađao zajedno sa suncem i plavim nebom. Melodija nije nestala. Neprestano odzvanja njenom glavom, duboko urezana u mozak. I odzvanjaće dok god diše, postoji i sanja.
Nastaviće se...
Posted in
Generalna .
Dodaj komentar: (13).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
Previous post»
1. mrskristina | 11/29,2013 at 10:42
Zabrinula sam se za tebe, ali sam te bookmarkovala tako da sam pratila kad ce nova prica. :)svidja mi se ovaj nastavak, ali sam primetila promenu raspolozenja od prve price do ove seste. Postale su bizarnije :) jedva cekam da vidim kako ces sve zavrsiti, nadam se da neces previse razvuci ;)
2. theatrebizarre | 11/29,2013 at 18:29
@mrskristina Drago mi je da redovno pratis blog, hvala ti na tome. Zauzet sam oko fakulteta pa nisam imao vremena da pisem. Da, price donekle mijenjam, sto svjesno sto nesvjesno. :) Hehe, kraj je blizu, ionako sam razvukao vise nego sto sam planirao. :)Nadam se da ce se tebi a i ostalima dopasti kraj koji planiram. U svakom slucaju ocekujem tvoje komentare :)
3. mrskristina | 11/30,2013 at 08:57
Ma samo ti pisi a ja cu uvek odvojiti vremena da citm tvoj blog i tvoje price koje me uvek oduseve, na ovaj ili onaj nacin.
4. Reader | 12/01,2013 at 09:01
Da, slazem se sa Mrs Kristinom, price se postepeno menjaju, sto me malo zbunjuje :) Jos uvek ne mogu da rasudim u kom ce se pravcu radnja kretati i kako ces je zavrsiti, pretpostavljam da je kraj tu iza coska :)
5. theatrebizarre | 12/01,2013 at 13:37
@Reader hehe vjerujem da je donekle zbunjujuce, pokusacu sve fino da rascistim do kraja. Vec imam neke ideje, vidjecu kako ce sve to ispasti :)pa cemo zajedno komentarisati ;)
6. tadalafil daily use | 06/02,2021 at 11:30
tadalis sx https://nextadalafil.com/ tadalafil tadalafil gel
7. buy tadalafil | 06/02,2021 at 14:44
generic tadalafil united states https://pulmoprestadalafil.com/ tadalafil 30 mg what is tadalafil
8. 40 mg tadalafil | 06/02,2021 at 15:06
generic tadalafil https://tadalafilgenc.com/ tadalis sx order tadalafil
9. tadalafil pills | 06/02,2021 at 16:42
tadalafil online https://superactivetadalafil.com/ generic tadalafil tadalafil max dose
10. tadalafil online | 06/05,2021 at 15:17
tadalafil tablets https://tadalafilgenc.com/ buy tadalafil us buy tadalafil us
11. tadalafil dosage | 06/07,2021 at 04:13
tadalafil 40 mg daily https://extratadalafill.com/ tadalafil max dose tadalafil online
12. tadalafil 40 mg daily | 06/07,2021 at 06:58
tadalafil 40 mg from india https://superactivetadalafil.com/ tadalafil 30 mg tadalafil dosage
13. order tadalafil | 06/07,2021 at 13:33
tadalafil 30 mg https://nextadalafil.com/ buy tadalafil us tadalafil online