Bijeg
theatrebizarre | 16 Avgust, 2013 12:53 "My heart will never feel
will never see, will never know.
Oh heart, and then it falls
And then I fall,
And then I know".
-Genesis; Grimes-
Bježao je. Nije znao od koga (ili od čega), kao ni prema čemu tako panično trči, ali je u dubini svoga bića znao da mora pobjeći.
Prostor, vrijeme, lica i detalji njegovog života izgubili su smisao u tom bijegu. Imao je samo jedan cilj - pobjeći. Ali gdje? I da li uopšte postoji mjesto gdje je siguran i gdje će ovoj agoniji doći kraj. Uprkos svemu, nastavljao je bez obaziranja. Znao je da mu se Ono približava, Ono sto ga tjera na ovu besmislenu igru mačke i miša, koja nikome pa čak i njemu samom nema smisla.
Trčao je. Vise ni sam ne zna koliko. Pored njega su se smjenjivali pejzaži, šume, planine i rijeke, godišnja doba, ljudi koje je možda poznavao. Ništa od toga mu vise nije bilo bitno. Osjećao je samo ubrzano lupanje srca, jedinu stvar koja mu je govorila da je živ. Bez toga ne bi bio siguran.
Našao se u pustinji. Čak ni vrućina i pijesak koji mu je upadao u oči nisu mogli usporiti njegov korak. Odjednom osjeti jezu koja ga pomilova rukom mrtvaca. Hladnoća se širila njegovim tijelom, preuzimala svaku ćeliju. Ono mu se približava, to od čega bježi. Tada mu se u glavi javi misao da će možda svemu doći kraj. Kraj bijegu, kraj lupanju srca, kraj vrelini pustinje i mrtvačkoj hladnoći u njemu uprkos paklu u kome se nalazi. Od te je pomisli po prvi put osjetio slabost koja ga je natjerala da padne na koljena i zabije drhtave ruke u užareni pijesak.
Podigao je pogled i u tom momentu ju je ugledao. Oronula kula obrasla već odavno osušenim korovom. Oko njega se nije nalazilo ništa osim smrti, ali je nekako ipak znao da je kula koju gleda - život. Njegov život.
Hladnoća je postala jača. Ušao je u kulu u kojoj nije nije bilo nikoga i ničega osim starog, željeznog spiralnog stepeništa. To je to. Negdje na vrhu ove kule nalazi se to prema čemu, već eonima, vijekovima, danima, satima ili minutima, bježi. Njegovi koraci postali su užurbaniji, ali uprkos tome pomisli da možda nije dovoljno brz, da će nakon svega, njegov bijeg biti uzaludan.
Napokon, stigao je na vrh kule, a samo stepenište mu se učinilo dugo kao i ostatak puta koji ga je doveo do ovog, konačnog, odredišta. Na kraju stepeništa nije bilo ničega, osim starih, drvenih vrata, oronulih poput kule u kojoj se i nalaze. U momentu hladnoća nestade, a na njeno mjesto je stiglo drugo osjećanje, osjećanje koje nikad u ovom paradoksalnom bijegu nije osjetio - nada. Znao je da se kraj agonije nalazi sa druge strane vrata. Uhvatio je bravu. Nikad ranije nije osjetio da mu srce brže lupa, nikad se nije osjećao tako - živim.
Odjednom, jače od nade, u njemu se javi i potreba da, sada kada je sve gotovo, pogleda iza sebe i po posljednji put vidi svijet od koga je bježao sa željom da ga duboko ureže u sjećanje. Kao i Lotova žena, koja se okrenula prema gorućoj Sodomi, radoznalost je preovladala, pobijedila je strah, nadu, sreću i život. Okrenuo se. Ponovo je osjetio hladnoću, probadajuću poput smrti.
Tik iza njega nalazila se figura, androgena, obavijena u crn, prašnjav, iskidan plašt sa kapuljačom preko glave, ispod koje se nije vidjelo lice. Ono nije hodalo, nije stajalo. Lebdjelo je. Jedini dio Onoga koji je mogao vidjeti bile su njegove šake, koščate i bezbojne. Sada je napokon mogao vidjeti od čega je bježao sve ovo vrijeme.
Figura je ispružila ruku, dotakla mu rame, i u tom momentu osjetio je jezu kao nikada u životu. Ono mu se primače licu na kome nije bilo ničega osim iskonskog straha. Osjećao je dah Onoga na svom licu, ledeni dah beznađa, patnje i - smrti. Figura ispusti zvuk, koji mu se prvo ucinio kao besmisleno hroptanje, ali nakon toga razaznao je riječi: "Bijeg je uzaludan. To je samo iluzija. Kao i ta vrata, ova kula, pustinja, pa čak i ja i ti. Ništa ne postoji, iako je sve tako stvarno. Ne možeš pobjeći od sna. Probudi se".
Budim se. I dalje se sjećam sna, mada znam da ću ga brzo zaboraviti. Zbog toga sam ga morao zapisati. Neka bar on pobjegne kroz drvena vrata na vrhu kule. Neka bar ovaj san bude stvaran.
Posted in
Generalna .
Dodaj komentar: (2).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
1. Janakis | 08/16,2013 at 16:17
Jako dobro napisano. Tema nije naručito vedra, ali napetost i iščekivanje se protežu do samog kraja. San je sasvim sigurno pretvoren u vrlo interesantnu priču.
P.S. A, da, mnogo toga itekako postoji npr. talenat za pisanu reč, izgleda da se provukao kroz drvena vrata.
2. theatrebizarre | 08/17,2013 at 12:29
@Janakis Hvala puno lijepim rijecima. Nadam se da ce se vama i drugim citaocima dopasti i moje naredne price.