Odjek iz ambisa
theatrebizarre | 25 Avgust, 2013 12:57"Don't hide in the dark,
playing shadow games, turn out the lights.
Didn't you say we would stay till we heard
the last echo, echo, echo..."
-Echo; Foxes-
Sjedila je na grebenu i posmatrala okršaj ljutitog mora i oštrih stijena koji se odigravao ispod nje. Mogla je da osjeti krepki miris soli u vazduhu dok je zamišljeno gledala kako se talasi pretvaraju u uskovitlanu pjenu. Bijes tamne vode bio je gotovo isti kao onaj koji je razdirao nju - posljednu od svoje vrste koja pliva ovim morem. Bar na površini. Sada ovim svijetom vladaju druga, manje vrijedna bića, nepodesna ulozi u kojoj se nalaze. Greška evolucije, smatrala je. Kako drugačije objasniti da tako slabašna stvorenja kao ljudi imaju toliku moć. Ipak, tokom proteklih vijekova, broj im se povećavao dok su njeni bježali od rastuće opasnosti skrivajući se u dubinama i ne napuštajući ih, grčevito se držeći sigurnosti u kojoj su zaštićeni od ljudskih pogleda i zlih namjera. Ali do kad? Nije shvatala zbog čega mora da se krije od nečega što bi u savršenom svijetu bježalo od nje u paničnom strahu za sopstveni život. U prošlosti bi bila slavljena kao Posejdonova kći, a danas... Skočila je u vodu, svoj dom, i osjetila se upotpunjenom. Srebrna kosa joj se presijavala na mjesečini, dok su krljušti njenog repa svjetlucale zlokobnim sjajem. Ariel, posljednja sirena, krenula je u lov. A gladna je ljudskog mesa.
Uloviti čovjeka nije bilo teško, jer su to robovi svojih primitivnih potreba, čežnji i osjećanja. Sirene su to znale i uspiješno iskorištavale a priče o nasukanim brodovima i pokolju mornara govorile su u prilog tome. Danas su to samo legende, ali Ariel je znala da su u prošlosti sirene bile stvorenja kojih su se plašili svi smrtnici koje je put naveo van sigurnosti kopna. A tako će biti i večeras. Osjećala je da je njen plijen blizu, mogla je čuti posljednje otkucaje njegovog srca dok mu pluća udišu morski vazduh koji je ispunio noć njegove smrti.
***
Gledao je sa plaže na greben i vječitu borbu kamena i okeana u kojoj niko ne pobjeđuje. Ni sam ne zna zbog čega je osjetio potrebu da ovu noć provede pored mora. Dugo je hodao dok nije došao upravo na ovo mjesto, odakle mu se pruža idealan pogled na oštre stijene grebena. Sam okean mu je djelovao kao nešto živo, nešto što svoje tajne krije duboko ispod uznemirene površine. A i on sam je bio uznemiren, iako nije znao zbog čega. Želio je da pobjegne sa ovog mjesta, ali neka čudna privlačnost je to sprječavala. Tada shvati da već neko vrijeme sluša prelijepu melodiju, čiji odjek pulsira njegovom glavom. Pjesma mu se prišunjala tako da dugo nije bio ni svjestan da je čuje, ali je znao da je to razlog koji ga je okovao za ovo mjesto. Bio je to najljepši zvuk koji je čuo, eho mitova, vremena i okeana.
Melodija je postajala sve glasnija, privlačila ga u more, čemu se on nije mogao opirati. Korak po korak gazio je u vodu, a u kratkim momentima u kojima mu se svijest budila i otimala ovoj čudnoj pjesmi primjetio je da ulazi sve dublje i dublje. A tada se ona stvorila ispred njega. Nije mogao vjerovati kako neko, nešto, može biti i najljepše a istovremeno i najstrašnije stvorenje koje je vidio. Zbog srebrne kose pomislio je da je ona sam odraz mjeseca na crnoj vodi. Zagledao se u njene sive oči, mrtvačke, a ipak pune životne snage. Znao je da treba bježati, ali to nije htio, nije mogao. Želio je, morao, ju je posmatrati i, užasnut, diviti se toj nesvakidašnjoj pojavi za koju je znao da će ga ubiti. U momentu kada se njeno lice primaklo njegovom osjetio je hladan dah na sebi i neodoljivu potrebu da poljubi modre, ledene usne. Tada, kao da ga je čula, ostvari mu tu želju. Posljednju želju. Sve što je čuo bio je glasan odjek njene pjesme dok ga ljubi. Poljubac je prigušio agoniju smrti dok je izvlačila krvave kandže iz njegovog umirućeg tijela.
***
Osjećala je toplotu na licu dok je zubima kidala komade svoga plijena. Jedina toplota koju je ikada doživjela. Vrelina krvi je djelovala umirujuće na njenoj ledenoj koži, pružajući joj osjećaj sigurnosti.
Plivala je, dugo i neumorno. Hladni okean je sprao crvene mrlje sa krljušti njenog repa. Obala je bila miljama daleko, a ispod nje se nije nalazilo ništa osim beskonačnog morskog ambisa. Dole su preostale sirene, poklekle pred sudbinom, pomisli Ariel dok je izlazeće sunce razbijalo tamnu površinu vode. Još jedan dan borbe je počeo. Mogla je da čuje odjeke iz dubine ambisa, glasove svojih izgubljenih sestra:
Ariel, pridruži nam se, čekamo te dole...
Ariel, pridruži nam se, čekamo te dole...
Ariel, pridruži nam se, čekamo te dole...
Možda, neke druge zore, drugog dana ili noći. Možda, kada se umorim od ove već izgubljene borbe. Možda, ali ne sad, pomisli Ariel dok je snagom volje gušila odjek iz ambisa da i sama ne bi postala plijen pjesme sirena.
Posted in
Generalna .
Dodaj komentar: (3).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
Previous post»
1. beliocnjakx | 08/25,2013 at 19:45
Ariel je baš krvoločna, nadam se da je nekoga ostavila u životu :)
Zanimljiva priča...
2. theatrebizarre | 08/25,2013 at 20:34
@beliocnjakx samo se ti drzi podalje od mora kad padne mrak, i nemas brige ;) hvala ti.
3. beliocnjakx | 08/25,2013 at 21:17
uhhh, znači ne bi imala milosti ni prema vuku
i što dalje od mora...ok, što je sigurno, sigurno je :)