Autopsija zla: Nyctophilia (4)
theatrebizarre | 22 Oktobar, 2013 17:46
"Mrak je jednostavno ispunjen novim mrakom i mrak je dublji od tame, bogat, čist mrak. A tama je utjeha. Duboka utjeha. Tu je sve ono neophodno, u njoj."
-Grubo nasukani; James W. Hall-
"Volim mrak i sjenke i najdraže mi je biti nasamo sa svojim mislima."
-Drakula; Bram Stoker-
"Vrijeme sve briše, vrijeme sve odnosi i na kraju ostane samo mrak. Ponekad u tom mraku nalazimo nove ljude, a ponekad ih i opet izgubimo."
-Zelena milja; Stephen King-
-"Prestani gledati polje i povuci više taj potez!", nestrpljivo će Đavo. Anđeo se pitao zbog čega žuri kad vrijeme za njih ne postoji. -"Pusti me, razmišljam o strategiji". Đavo se nasmijao i cinično mu dobaci kako odugovlačenje nije nikakva strategija. Anđeo je znao da je to tačno ali nije se mogao predati iako je posmatrao kako terazije dobra i zla polako ali sigurno naginju u Đavolovu korist svakim novim potezom. Nije mu bilo svejedno gledati kako bijele figure nestaju sa crnih i bijelih mermernih kvadrata ali je još uvijek vjerovao da postoji način da situaciju okrene u svoju korist. U korist dobra. Jer dobro uvijek na kraju pobijedi. Tako je bar čuo. Bila mi je smiješna ta podjela kojom smrtnici objašnjavaju sudbinu. Dobro i zlo. Jin i jang. Dualnost svega. Pitao se da li je baš sve tako crno i bijelo kao šahovske figure i polje po kome plešu, ili se između dvije suprostavljene krajnosti nalazi beskonačan broj nijansi sive kojima sve, pa čak i on sam kao oličenje dobra, pripada. Đavo je vidio borbu na licu svog protivnika, ništa manje dramatičnu od one na bojnom polju ispred njih. Sažalio se nad njegovom rastrzanom sviješću. -"Previše razmišljaš o prirodi smrtnika. Bolje ti je da se skoncentrišeš na svoje probleme. Tačnije jedan mali crni problem sa krunom na glavi".
*Novembar, 1912. New York, SAD*
Naglim trzajem se podigao iz kreveta kao da i na javi pokušava da pobjegne od sna čiji se odjek mješao sa stvarnošću. U prvih nekoliko momenata nije znao svoje ime, kao ni gdje se nalazi. Robert Cochrane, New York, Long Island, podsjeti ga njegov brzi um, probuđen prije tijela. Čuo je Barbarino ritmično disanje, smirujuće podizanje i spuštanje pokrivača preko njenih grudi. Njegova supruga je mirno spavala, kao i ostatak predgrađa. Svi osim Roberta. Posle noćne more san odbija da se vrati a on se sa tim prećutno miri dok opet zaboravlja detalje košmara koji se gube u prvim sekundama razboritosti. Tako je i bolje, govorio je sebi ubijeđen da više nikada ne bi zaspao kada bi se ta mora vječno urezala u hodnike sjećanja. Potpuno razbuđen i u ogrtaču primakao se prozoru u spavaćoj sobi kuće koju još dovoljno i ne poznaje. Doselili su se u New York prije sedam dana zbog posla koji je dobio u Psihijatrijskoj bolnici Usher. Nije bio siguran zbog čega je prihvatio ponudu da radi na mjestu o kome je čuo strašne stvari, stvari za koje je njegov razum govorio da nisu istinite dok je njegovo srce brzim otkucajima odgovaralo na ovu laž. Zašto je došao ovdje, daleko od doma i sigurnosti poznatog pravo u dušu crnila i tame koja isijava sa ostrva kojeg posmatara sa druge strane zamagljenog stakla, slušajući njegov zov koji odjekuje u njemu poput košmara čiji se vrisak polako gasi sa noći koja nestaje. Sudbina, ponovo će njegov hitri um dajući odgovor koji Robertu nije mnogo značio i u koji nije vjerovao. -"Slučajnost", prošapta on i nastavi u tišini posmatrati rađanje novog novembarskog dana, teškog i sivog. Mogao je osjetiti miris snijega u vazduhu čak i bez otvaranja prozora, dah leda nošen vjetrovima koji duvaju od Long Island-a preko East river-a i ostrva Blackwell sve do Manhattan-a koga zapljuskuje miris rijeke pomješan sa hladnoćom.
Do bolnice na ostrvu se jedino moglo stići malim brodom koji je plovio do Blackwell-a jednom nedeljno, prevozeći nove pacijente, neophodne namirnice, lijekove, a danas i novog doktora. Robertu se nije dopala plovidba brodićem za koga je bio ubijeđen da će popustiti pod teretom koji prevozi. Nervozu i strah pobijedio je, kao i uvijek, cigarom. Vreli miris duvana se uvlačio duboko u svaku poru njegovog smrznutog lica pružajući mu ponovo isti osjećaj sigurnosti kao i nebrojeno puta ranije. Udahnuo je dim i osjetio njegovo grebanje duboko u plućima koje je nestalo u momentu kada je u izdahu napustio njegove grudi, mješajući se sa vrelom parom i stapajući se sa okolnom maglom, noseći sa sobom i neprijatnu anksioznost. Na crnom kaputu su se lagano topile malobrojne, sitne pahulje, vjesnici predstojeće oštre i duge zime. Robert je mrzio snijeg iako nije bio siguran zbog čega. Zbog sna? Da, sigurno je zbog toga. U noćnoj mori pada snijeg, zar ne? A tu je i bijeli konj. Ili anđeo? I letiš na njemu kroz mećavu. Ali gdje. Kome? Zatvorio je oči i lagano protresao glavu da bi ućutkao um i otjerao misli koje ga opsjedaju. Bacio je pogled ispred sebe, na rijeku skrivenu debelim velom sivila i posmatrao rađanje crnog čudovišnog ostrva i kamenih zidova na njemu koji sa lakoćom razbijaju maglu i jure mu u susret.
"Doktore Cochrane, upraviteljka vas očekuje u svojoj kancelariji". Riječi su dolazile od stražara koji ga je dočekao na drvenom pristaništu i koji ga je slijedio sve do ulaza u bolnicu. Njihov hod pratila je jeka mokrih dasaka stvarajući u Robertu nesigurnost veću od one na brodu, dok je jaka želja za bar jednim dimom ponovo prostrujala njegovim tijelom. Na svu sreću šetnja dokom se završila i prije nego što je počela i njegove cipele brzo nađoše utočište među mokrim crnim kamenjem obale. Ispred sebe je gledao veliku kapiju na ulazu u dvorište bolnice iznad koje je stajao stari natpis "Psihijatrijska bolnica Usher". Napokon je stigao na odredište kome pripada, mjesto koje ga zove i koje mu se obraća jezikom noćnih mora zadirući duboko u tamu koja je dio njega i koja ga je i dovela ovdje. Stajao je par momenata ispred ulaza pitajući se zbog čega ovaj kameni monstrum ima tako jak zov kome ne može, a i ne želi, da se odupre.Besmislice, ponavljao je da umiri uzburkanu svijest ali je znao da se u trenutku kada je prvim korakom ušao u utrobu zvijeri njegov život, kakav je do tad poznavao, završio.
***
Već satima sjedi u svojoj kancelariji, za masivnim stolom starim kao i zidine koje ga okružuju i na kojima lagano trunu beživotne knjige prekrivene prašinom minulih života. Gledala je u prazne čaše ispred sebe, kristal prošaran crvenim otiscima prstiju i pitala se koliko već dugo trpi glad koja joj kontroliše tijelo i diriguje drhtanje svakog mišića. Želja za hranjenjem se godinama pojačavala a ona ju je sve teže obuzdavala. Zbog toga je rijetko i napuštala utješnu tamu sobe koja miriše na stari papir i prolaznost vremena. Sjećanje na dva života je teško breme, pomisli dok je zamišljeno vrtila čašu po površini stola, praveći crvene krugove na tamnom drvetu. Umom su joj plesale slike, prisjećanja i snovi prošlog života i sadašnjosti i u brojnim navratima nije znala ko je ona. Elizabeth ili Eleonora. Ili obje. Možda nijedna. Možda sam duh i jedne i druge, zarobljen u promneziji koja oscilira vremenom i mješa se sa stvarnošću.Ponekad bi poželjela da se ne sjeća života u Čahticama zavidjeći Darvuli i Dorottyi i njihovom blaženom neznanju. Tek sada je svjesna zašto duše treba da zaborave svoju prošlost. To je preveliki teret za mene samu. -"Draga kada ćeš naučiti da nikad nisi sama?". Poznati glas dolazio je sa uobičajenog mjesta, fotelje u uglu sobe sakrivene mrakom. Eleonora osjeti već dobro poznatu jezu na vratu koja uvijek prati njegove riječi, i refleksno vrhovima prstiju pređe preko mladeža. 8. -"Da li si se ikada pitala šta je značenje mog otiska na tvom lijepom vratu draga?" Eleonora mu nije ništa odgovorila, samo je i dalje posmatrala tamu koja joj se obraća, sjenu koja krije njenog prijatelja. -"8. To je simbol beskonačnosti. Znak bez početka i bez kraja na čijem se središtu dotiču prošlost i budućnost gradeći jedva primjetnu tačku sadašnjosti. E pa i naše prijateljstvo je kao tvoj mladež. Bez kraja. Ja sam vječno tvoj prijatelj, a ti ćeš uvijek biti moja kraljica". Ustao je sa fotelje i približio se stolu gledajući je u umorne i izgladnjele oči. Stajao je ispred nje u istom crnom odijelu, oštrih crta mladog lica i sa polucindrom na glavi. Uvijek joj se ovako prikazivao u ovom životu. Nageo se prema njoj sa suprotne strane stola i tiho prošaptao. -"Još nešto. Edward se vratio a i Anđeo će se vratiti sa njim, u to sam siguran. Igra ponovo počinje draga moja, a mi ćemo opet pobijediti".
Tišinu koja je zavladala njenim malim svijetom nakon Đavolovih riječi prekinuo je zvuk otvaranja vrata i neprijatan osjećaj neprirodne svjetlosti neonskih sijalica koji je dopirao iz hodnika. Na ulazu su stajale Dorothy i Dharma u istim bijelim uniformama sa malim kapicama na glavi. Ni njih kao ni samu Eleonoru vrijeme nije ignorisalo, a njegovi tragovi su bili trajno urezani na umornom reljefu njihovih lica. Kao i uvijek, bliznakinje su značile još jedno zajedničko hranjenje u kome vrela krv bar na trenutak briše strahove, beznađe i glad. Strašnu glad. Makar će u jednom momentu da zaboravi na svoje krhko tijelo i još lomljiviju dušu koja puca pod teretom dok ona gubi snagu volje da krpi nastale pukotine. Vrela tečnost će, kao i do sad, da spere slabost i poništi nemoć i starost. Krv je život. Krv je mladost. Njene misli odzvanjaju sobom, ostrvom, vremenom i prostorom, gube se u znaku 8, u beskonačnosti kojom luta i njena izgubljena duša u potrazi za smislom postojanja.
***
Tišina koja ga je dočekala u velikoj sali bolnice bila je zaglušujuća. Nijemim prostorom su jedino odjekivali, glasno poput gromova, živi otkucaji njegovog srca, u ritmu sa nečujnim vriscima zidova natopljenih ludilom koje ih hrani i u kome jedino mogu opstati. Vazduh je bio ispunjen mirisom bolesti i patnje, smradom živih mrtvaca koje je Bog zaboravio a društvo odbacilo pravo njemu u ruke, njihovoj jedinoj vezi sa stvarnošću i posljednjoj nadi za spas. A ko će spasiti mene? Brzo je otjerao svoje preplasene misli negirajući neprijatnost i potiskujući strah duboko u ambis uma. Roberte, smiri se. Zvuk otvaranja velikih vrata na kraju prazne prostorije vrati ga u stvarnost. Prema njemu se se kretale tri ženske figure čiji je hod stvarao neobično jak odjek. Žena u sredini nosila je crnu haljinu dugu do poda tako da je izgledala kao utvara koja lebdi neposredno iznad zemlje dok su joj pramenovi crne kose, pokupljene u neurednu punđu, poskakivali svakim novim korakom . Pored nje, sa njene lijeve i desne strane, koračale su dvije medicinske sestre, bliznakinje u bijelim uniformama i kapicama na talasastim plavim kosama prošaranim sijedim vlasima, podsjetnicima vremena u prolazu. Iako u godinama, sve tri žene su zračile neobičnom privlačnošću i isijavale mračnom zavodljivošću kao i ova usamljena zgrada čije zidine okružuju njihove, sudbinom isprepletene, duše. -"Doktore Cochrane, dobro došli. Očekivala sam vas. Nadam se da me niste dugo čekali." Eleonorin glas je bio sakriven iza maske uljudnosti koju je on uspješno prepoznao. -"Doktorice Usher, velika mi je čast što ću raditi sa vama i vašim pacijentima". Nemirnim okom je brzo prelazio preko tri nepoznata lica vješto analizirajući njihove crte i karakteristike. Postojalo je nešto poznato u njihovim osmjesima, u njihovim pogledima. Kao da ponovo preživljava neki zaboravljeni momenat, izgubljen u lavirintu sjećanja. Kao deža vi koji odbija da se završi. Ali nije znao šta je to što mu progoni misli. -"Danas ću vas poštediti, ipak vam je prvi dan. Ali već sutra počinjete sa radom. A na umu imam jednog pacijenta koji će vas sigurno zaintrigirati. Sada se odmorite". Naklonila mu se uz blag osmjeh otkrivajući mladež na vratu koji nije promakao njegovom hitrom pogledu. 8. "Dharma, Dorothy. Ispratite našeg gosta u njegovu sobu". Bliznakinje mu se široko osmjehnuše. -"Pratite nas, doktore". Ugledao je nešto što mu se učinilo kao skorjela krv na uglovima njihovih usana.
Zaspao je iznenađujuće brzo, odmah nakon što se raspakovao i pregledao sutrašnji plan. Razočarao se kada je vidio da će raditi samo sa jednim pacijentom čiji je dosije u tišini pročitao prije nego što je legao. Tekst je bio pisan čitkim rukopisom na požutjelom papiru. Pacijentiknja nepoznatog imena. Godine starosti - približno pedeset. Agresivna - uglavnom ne, ponekad napadi agresije koji se smiruju po povratku u sobu. Spoljašnji kontakt - nepoznato. Dijagnoza - Deluzioni poremećaj sa znacima šizofrenije i povremenim halucinacijama. Dodatak - pacijentinja ima veliku sklonost ka mraku. Duži boravak u osvijetljenoj prostoriji izaziva egzacerbacije bolesti. Pomislio je kako je ovo zaista zanimljiv slučaj. Nyctophilia. Pogledao je Barbarinu sliku na stolu i ponovo, nakon toliko vremena, pomislio na svoju suprugu. Zatim je zaklopio oči i brzo utonuo u san, nazad svom košmaru koji je uvijek tu uz njega. Ove noći san je bio drugačiji, življi. Ponovo je jahao bijelog konja, no sada je mogao osjetiti naprezanje njegovih mišića ii napetost tetiva dok ga nosi brzinom sniježne mećave kroz koju i jure negdje, nekome. Edwarde, obrati mu se zvijer koja se stapala sa vjetrom prestižući ga, trčeći brzinom treptaja. Moraš je spasiti. Marinu. Ponovo si joj potreban. Jedino joj ti možeš pomoći. Spasi je... riječi su se gubile u snijegu, nestajući sa vjetrom koji ledi lice i misli u glavi. Probudio se okupan znojem i do smrti preplašen, izbezumljen realnošću sna. Drhteći kao da je još uvijek izgubljen u mećavi pokušao se sjetiti svog imena i razlučiti stvarnost od košmara, ali ga je ovaj put njegov brzi um iznevjerio. Edward. Stvarni život i noćna mora su se pomiješali u koktel straha koji mu je paralisao razum i sahranio svijest, ostavljajući praznu ljušturu njegove ličnosti da se bori sa mrakom koji ga okružuje, sada više no ikad, dok sa zebnjom čeka rađanje novog dana.
***
Poznati oštri bol u nozi ju je probudio. Pri refleksnom trzanju je pod prstima stopala osjetila vlažno krzno životinje koja se njome hranila stvarajući joj bolne rane po cijelom tijelu. Iako ih nije vidjela mogla ih je čuti, njihovo cijukavo glasanje pomješano sa sitnim kuckanjem šapa po podu i u zidovima. Ponekad bi osjetila i gole repove kako je dodiruju i sitne kandže koje grebu njenu kožu. Navikla je na pacove, kao što je navikla i na tamu i golotinju zidova u čijem je zagrljaju vječno izgubljena. Bila je sama sa mrakom koji ju je prihvatio i oblikovao, kome se radovala i koga je voljela. A i ona je bila miljenica tmine. Ona. Nellie. Ili Marina. Iako je bila okružena apsolutnom tamom dubljom od bilo koje noćne more, tamom u kojoj zatvaranje očiju gubi svoj smisao, vidjela je više i bolje nego ikad. Košmari nisu prestali. U košmaru je živjela, strašnoj mori bez prestanka iz koje nije mogla da se probudi jer se preselila iz hodnika njenog uma u noć koja je okružuje, postajući dio ustajalog vazduha koji udiše i ispunjava joj svaku poru. Nellie više nije znala gdje prestaje njeno a počinje tijelo mraka, gdje je granica između košmara i nje. Granice su se izbrisale. One su nepostojeće. Sada smo jedno, sjene, košmar i ja. U tamnici je po prvi put gledala dušom. I vidjela je sve. Marinu, groficu, vještice, željeznu djevicu, latice ruža i krv...tako mnogo krvi! A vidjela je i njega. Edward. Lice mu je nestajalo u snijegu, zavejano zaboravom i vremenom, ponovo se pojavljivalo u njenim mislima i čežnjama. Nijemo ga je dozivala kao što to već više života radi. Spasi me. Tiha molitva jenjava među kamenjem, neodgovorena. Čuju je samo pacovi. I tama. Ali joj ne odgovaraju. Njenu usamljenu patnju prekinuo je metalni zvuk malog otvora u vratima preko kog je dobijala hranu. Trenutak zasljepljujuće svjetlosti je prošao i Nellie je vidjela dva para identičnih očiju kako posmatraju mrak sobe broj 8 i nju u njemu. "Doktor te čega", čula je kako joj se obraća jedna od medicinskih sestara. Uslijedio je zvuk otključavanja brave i otvaranja vrata kroz koja je pohrlila svjetlost bolnija od živih rana na njenom tijelu.
Čekanje u kancelariji se pretvorilo u odsutnost, odsutnost je postepeno prešla u sanjarenje. Hipnotičko kuckanje sata na zidu bacilo ga je u trans. Robert se prisjećao sna. Po prvi put u životu slike košmara nisu blijedile u dodiru sa svjetlošću dana i on se sjećao svakog detalja, svake slike koja je začela jezu duboko u kostima i srcu. Uporno se opirao sam sebi, negirajući svoja osjećanja umom razumnog čovjeka, ali shvatio je da razum na ovom mjestu ne opstaje kao da ludilo koje hrani sjene ove zgrade polako prelazi i na njega. Posmatrao je kolonu mrava koja se protezala od prozora do male pukotine u uglu sobe i pitao se da li i njega neko gleda kao što on posmatra sitne crne pokretne tačke, nesvjesne njegovog pogleda i činjenice da u svakom momentu može zgnječiti njihova krhka tijela a da ne uloži ni najmanji atom energije.Možda sam i ja nekome mrav. Kucanje na vratima povrati mu misli u sadašnjost, na ostrvo ludila. -"Naprijed", odgovori u trenutku razbuđivanja. Na ulazu su se pojavile bliznakinje u svojim bijelim uniformama a između njih je stajala starija žena pognute glave i zatvorenih očiju.Pacijentkinja. Sijeda kosa, ispucala i prljava, padala joj je preko koščatih ramena na kojima su visili ostaci bolesničke odore. Robert je primijetio da su medicinske sestre pokušale prikriti tragove zapuštenosti na bolesnici, ali bezuspiješno. Ispred njega je stajala žena koja umire. -"Molim vas sjednite." Njegove riječi nisu izazvale nikakvu reakciju na njenom napaćenom licu koje je još uvijek bilo beživotno pognuto. Sestre su je polako primakle stolici i zajedničkim snagama savladale tihi otpor njenog tijela, tjerajući je da sjedne preko puta doktora. Zatim su otišle i ostavile ih same u sobi kojom vladaju jedino muk remećen otkucajima prolazećih sekundi.
-"Dobro. Možemo li početi?", upita je Robert ljubazno, smješeći joj se iako je i dalje držala oči zatvorene. Sigurno je to zbog svjetla, pomisli i zatim ustade da navuče paravane preko prozora čineći sobu dosta mračnijom. Ponovo joj se primakao nadajući se da će sada biti slobodnija. -"Otvorite oči, slobodno. Nema više svjetla u sobi. Ne brinite." Gledao je podrhtavanje njenih kapaka i borbu da savlada strah u sebi. Polako je popuštala stisak mišića lica, nesigurno, i podizala lice u susret njegovom otkrivajući mu svoj pogled. Prvo što je ugledala bilo je poznato lice doktora, izbezumljeno i preplašeno, smrznuto u grču straha i nevjerice, a ona sama se osjećala kao da se vratila kroz vrijeme, nazad u Čahtice gdje gleda ljubavi u oči, tu, ispod velikog hrasta gdje su se upoznali i prvi put poljubili. Edward i ja.
***
Đavo je posmatrao svog protivnika više nego beznačajne figure na polju čije su mu predvidljive sudbine pružale samo jeftinu zabavu. Mučenje na Anđelovom licu mi je bilo daleko interesantnije. -"Prijatelju opet si mi potišten", dobaci mu preko crno-bijelog bojišta. Anđeo nije ni trepnuo na još jednu provokaciju u nizu. Nijemo je posmatrao igru duša ispred sebe, razmišljajući iznova i iznova o smislu ove borbe između njega i Đavola. Nije se samo pitao da li su duše koje kontrolišu u potpunosti svjesne vječnog plesa u kome su zarobljene i njihovog beskonačnog prelaska iz jednog tijela u drugo dok za sobom ostavljaju i zaboravljaju svaki trag prethodne fizičke egzistencije. Sada mu je mislima odzvanjalo drugo pitanje, mnogo strašnije i komplikovanije. Riječi mu nekontrolisano probiše barijeru usana. -"Da li si se ikada pitao da nismo možda ja i ti figure na nečijem šahovskom polju?" Tišina izbrisa izraz zabavljanja na starom licu Đavola. -"Jesi li možda nekada pomislio da, baš kao što mi posmatramo ovaj suludi rat na mermeru, nešto posmatra nas i zabavlja se našim sudbinama, mojom i tvojom? Možda nas dvojica nismo toliko drugačiji od ovih figura jer smo i sami pijuni neke šahovske partije veće čak i od tebe i od mene".
Te oči! Nemoguće, vrištala je panika u njegovim mislima dok su se ispred njegovog skamenjenog lica stvarale i nestajale slike sna koji je postao neizbiježan dio njega i njegove duše. Sada je u njenim očima vidio sve, pravog sebe, pravu nju, značenje sna i smisao života. Gledao je u jedno plavo a jedno zeleno ogledalo sudbine dok u jednom trenutku njegovu glavu pune sjećanja minulog života i prohujale ere, tako lako zaboravljene. Sjećao se svega, hrasta, mećave i konja, zamka i kule, grofice i njenih vještica. Ali najjasnije se sjećao nje - Marine, i njenih očiju boje ljubavi. Na licu pacijentkinje nije više vidio ludilo i izgubljenost već samo nju, polovinu svoje zanemarene duše. A ona mu se samo nasmijala poput osobe koja je progledala prije njega iako je većinu života provela u tami. U njenim očima su sijale suze kao i onog trenutka ispod drveta dok su je stražari odvodili od njega, i sad je po prvi put nakon toga vidi u životu. Zagrlili su se. Dugo su držali jedno drugo u naručju pokušavajući da nadoknade živote pune usamljenosti koje su proveli jedno bez drugog. Tihi jecaji su se nadjačavali sa zvucima otkucaja svake nove sekunde.
Laganim je pokretom stare ruke, stisnute u koščatu pesnicu, prebacila nešto na njegov dlan. Nekoliko trenutaka je posmatrao nešto što je ličilo na zgužvan papir. -"Ovo je jedino što sam sačuvala iz ovog života. Više se ničega ne sjećam. Samo imena ovog novog tijela". Robert je odmatao stari, žuti papir, pocijepan na brojnim mjestima i prekriven mrljama prljavštine i vremena. Teško je čitao jedva primjetan natpis na njemu, neki potpis izblijedio od dodira dugohodišnjeg čuvanja. -"Nell...Nellie..Bly. Nellie Bly. To je tvoje ime?", upita je. -"Mislim da jeste. Bar mi zvuči poznato". Stavio je parče papira u džep sakoa. -"Moram te izvući sa ovog prokletog mjesta. Eleonora se neće smiriti dok ne završi ono što je vijekovima ranije započela". Nellie ga je samo zbunjeno gledala. -"Ne može se pobjeći odavde. Ostvo ludila nema milosti". Znao je da je upravu. Ali nije se htio predati i opet je izgubiti. -"Jedina veza ostrva i ostatka svijeta je brod koji dolazi za šest dana. Samo tako možemo pobjeći, zajedno". Nellie nije bila tako sigurna poput Roberta. Ipak je ona ta koja je iskusila pravu tamu ostrva i u njoj preživjela, stapajući se sa mrakom i nijemim vriscima kamenih zidova. A i daleko bolje je poznavala Eleonoru i mrak koji nju vodi stazama njihovih isprepletehih sudbina.
Noć je sporo stigla, smirenost još sporije a san nikako. Nepomično je ležao u krevetu i po prvi put nije razmišljao o košmaru jer je znao da se njegova noćna mora preselila iz uma na javu i da je on upravo preživljava. Mislio je o njoj, o Nellie. O Marini. Ona je sada sama, ponovo zaključana u tamnicu, okružena samrtnom tminom i zadahom trulog kamena. Još šest dana, pomisli, a to vrijeme mu se učinilo kao sama vječnost. Strahovao je da će se Čahtice ponoviti, da će opet zakasniti i da je ni ovog puta neće spasiti. Spasi me, šaptali su zidovi i Marinina duša okovana u njima. Ne mogu čekati šest dana, odjednom je jeknulo u njemu dok je brzim pokretom ruke skidao debeli pokrivač sa sebe. Oblačio se u brzini sa nadom da će neprimjećen izvući Nellie iz tamnice i odvesti je na slobodu preko East river-a. Kako će to izvesti nije znao, ali je bio ubijeđen da će onaj ko mu je pomogao prvi put i noćas biti uz njega. Molim te. A plašio se i Eleonore koja će sigurno nekako saznati za ovo. Soba broj 8, ponavljao je u sebi dok je po stolu tražio ključeve od svih vrata na ostrvu. Soba broj 8, soba broj 8. Misao je izgovarao u sebi svakim novim korakom koji ga je činio bližim Nellie. Njegova užurbanost odzvanjala je velikom salom budeći uspavane duhove ludnice.
***
-"Počelo je", progovorila je sjena u uglu njene kancelarije, a mračan glas ju je trznuo iz gladnog polusna. -"Igra mačke i miša se ponavlja, iz vijeka u vijek, iz ere u eru. I ponavljaće se još dugo. A tvoji miševi upravo bježe". Bijes savlada njeno mrtvačko tijelo i ona, uz vrisak, poruši naslagane knjige sa stola čiji su listovi i prašina ispunili teški vazduh oko doktorice. Brzim potezom ruke je otvorila ladicu i izvukla staklenu bocu punu crvenog života. Staklo je u njenom stisku drhtalo i Eleonora je nespretno punila čašu, prosipajući krv po stolu. Skliska boca ispade iz njene ruke, razbijajući se u dodiru sa podom, a vrela tečnost poteče u tankoj rijeci, blistajući tamno crvenim sjajem. Snaga i život su ponovo strujali njenim starim tijelom. A ta snaga će joj biti potrebna da ulovi dva neposlušna miša. -"Dharma! Dorothy!", povikala je isprekidanim glasom. Bliznakinje se stvoriše u njenoj kancelariji, identične u svojoj mračnoj zloćudnosti. -"Vrijeme je". Iz mraka u uglu sobe, na fotelji prekrivenoj sjenama, sjedio je Đavo sa osmjehom na licu.
Izletjeli su iz sobe broj 8, ona i Robert koji je snagom stiska polako lomio njenu slabu šaku. Trčao je brzo povlačeći i nju sa sobom, tjerajući je da ubrza korak dok su bježali u nepoznatom pravcu ka nepoznatom cilju. -"Kako ćemo pobjeći? Pa brod dolazi tek za šest dana!", njene riječi nisu imale uticaja na njega i na njegovu sigurnost na licu. Robert zna šta radi. On je nekako bio ubijeđen da je ovaj bijeg pametna ideja, iako ona nije znala kako bi uopšte mogao tako nešto pomisliti. Nadala se samo da ih nije osudio oboje na sigurnu propast. U tom momentu su napustili zidove bolnice i njihova tjela su se suočila sa vanjskom hladnoćom i sitnim pahuljama nošenim oštrim vjetrom. Nellie nije osjećala novembarski vazduh na koži uprkos tome što je bosim stopalima jurila preko crnog, skliskog kamenja. Čula je nešto iz sebe. Okrenula se i ugledala Eleonoru sa bliznakinjama kako ih ganjaju i kako im se svakim korakom približavaju. Panika ju je natjerala da trči još brže. Robert se nije osvrtao iako je bila sigurna da zna da ih progone i da ih sustižu. Opet se osvrnula na trenutak i bolje osmotrila tri utvare od kojih bježe. Sestre su trčale nasmijanih lica kao da ih cijela potjera zabavlja. Doktorica Usher nije pokušavala da prikrije grimasu bijesa, kao ni krvave mrlje na haljini i licu. Njih tri su jurile za svojim žrtvama, režući vazduh i suprostavljajući se vjetru demonskom snagom, snagom koju njih dvoje ne posjeduju.
Strčali su na obalu i slušali zapljuskivanje talasa uhvaćenih u vječitoj borbi sa crnom obalom. -"Šta sad?", upitala ga je Nellie spremna da se preda i ponovo pomiri sa sudbinom. Robert je samo zatvorio oči i svu snagu usmjerio na molitvu koju je tiho izgovarao cijelim putem od sobe broj 8. Molim te. Molim te. Nije znao kome je upućena, ali je znao da neko, nešto, može i želi da mu pomogne, kao što je to uradio i prije mnogo godina. Molim te. Molim te. Molim te...Otvorio je oči i ugledao malo drveno pristanište po kome je koračao ne tako davno. A pored njega nijemo je plutao bijeli drveni čamac nevezan za drvene stubove. Hvala ti! Pogledao je Nellie koja se panično osvrtala svjesna činjenice da se Eleonora približava. Povukao ju je za ruku i već su nespretno trčali po mokrim daskama koje su se ljuljale i škripale pri svakom novom koraku. Robert je ponovo pomislio na umirujući miris cigare kao i prošli put na istom ovom mjestu. Iznenada je ugledao tri ženske utvarne figure koje su im se približavale vrtoglavom brzinom.
-"Nellie ulazi u čamac!", povikao je iscrpljenoj starici koja ga je beživotno gledala i čija se duša opet predala. -"Požuri!" Ona je napokon odreagovala i nesigurnim korakom ušla u malo drveno plovilo koje se ljuljalo na uzburkanoj crnoj površini rijeke. Sjela je i sklupčala se u njemu dok ju je snaga izdavala a svijest napuštala. Posljednje što je vidjela bio je Robert koji je nogom odgurnuo brodić i ostao da stoji na pristaništu; posmatrala je kako se bezuspiješno opire Đavolu u crnoj, krvlju umrljanoj haljini i njenim demonima u uniformama medicinskih sestara koji ga odvlače nazad u bolnicu i njene uklete zidine. Bijeli čamac se polako udaljavao od ostrva noseći sa sobom promrzlu staricu sijede kose, ženu u čijim se očima sakrio život koji bježi iz njenog tijela, život za koji je odlučila da se bori zbog Roberta. Zbog Edwarda. Zbog ljubavi koja joj je, i u ovom životu umakla. Ali koju neću zaboraviti. -"Spasiću te, kao što si ti spasio mene. U ovom ili nekom drugom životu", tiho je prošaputala dok je njeno besvjesno tijelo plutalo rijekom u anđeoski bijelom čamcu, nošeno strujama, prema svjetlima Manhattan-a.
***
Smrtni strah ga je savladao i tijelo mi se treslo u groznici panike dok su ga doktorica i bliznakinje, potpuno svladanog njihovim čvrstim stiscima, vodile kroz veliku salu na ulazu u bolnicu. -"Doktore Cochrane jako ste me neprijatno iznenadili", prosiktala je kroz zube streljajući ga ludačkim pogledom. Sestre su se samo smiješile. Njegov strah je za njih bio obična zabava i hrana za sadističke duše. Iz sale su ušli u hodnik kroz koji je prije nekoliko minuta trčao sa Nellie. Bio je siguran da će je Anđeo odvesti daleko odavde, na neko bezbijedno i toplo mjesto. Zaslužila je posle svega. Spasio sam je, pomisli dok mu slabašan osmijeh zaplesa licem. -"Zapamtite tu sreću koja vam sada igra mislima. To je posljednja koju ćete doživjeti. Tamo gdje idete sreća umire u agoniji a smijeh postaje jecaj patnje koji čuju samo sivi zidovi i pacovi dok se hrane vašim trulim mesom". Prolazili su pored vrata označenih brojevima. Sva su bila otvorena. Dok su hodali pored sobe broj 1, kroz otvorena vrata ugledao je starca koji sjedi u stolici vezanih ruku i članaka. Iznad njega je stajao doktor koji je svrdlastom ručnom bušilicom probijao lobanju pacijenta preko čijeg lica je tekla krv praćena jezivim zvukom kvrckanja kosti. -"Soba za trepanaciju", reče mu doktorica Usher. -"Jedna od najstarijih tehnika liječenja psihoza. Kroz rupu u glavi bi trebao da pobjegne demon bolesti". Zatim se glasno nasmijala, stvarajući zaglušujuću buku u dugom hodniku. U sobi broj 2 je ugledao veliki stakleni bazen do vrha ispunjen ledenom vodom. U njega je bila uronjena mala djevočica plavih usana i modro sive kože. Hidroterapija, pomisli on u šoku. U trećoj sobi se nalazila rotirajuća stolica za koju se vezali pacijentkinju i okretali je velikom brzinom. U sobi broj 4 je ugledao staricu koja leži na kamenom stolu a iz ugla oka joj viri metalni kraj dugog eksera. -"Soba za lobotomiju", ponovo će Eleonora, ponosna na svoj dugogodišnji rad. Kroz otvorena vrata pete sobe vidio je mršavog starca koji leži na hirurškom stolu otvorenog stomaka. Pored njega stajala je posuda puna izvađenih organa. Starac se okrenuo prema vratima i očima umirućeg čovjeka molio za skraćenje muka. -"Oduvijek me interesovalo koliko dugo ljudi mogu preživjeti ovakvo sakaćenje", rekla je pokušavajući da spriječi ponovni napad histeričnog smijeha. Šesta soba je skrivala pacijentkinju obješenu sa plafona o članke, dok se krv slivala iz rasječenih vena ruke u kadu napunjenu laticama ruža ispod nje.
Bizarna šetnja se nastavila, a Robert je osjećao kako razum napušta njegovo tijelo ostavljajući ga samog sa Đavolom. Pretposljednja soba, soba broj 7, skrivala je sestre bliznakinje u uniformama. Jedna od njih je špricom izvlačila krv preko igle duboko zabodene u grudi mlade pacijentkinje, a zatim je crvenu tečnost života pretakala u staklenu bocu koju je druga sestra držala. Obje su ga pogledale i nasmijale mu se, ismijavajući izraz presravljenosti na njegovom licu. Bože, koliko zla na jednom mjestu, pomislio je prije nego što je ugledao sobu broj 8 ispred sebe. -"Stigli smo doktore Cochrane", napokon će Eleonora, "dobrodošli u svoj novi dom". Otvorila je vrata iza kojih je Nellie provela toliko vremena, sama sa tamom. A sada je njegov red da postane jedno sa mrakom i noćnim morama ostrva Blackwell. Nije žalio. Ona je na sigurnom. Nellie. Marina. Cijena koju će platiti je vrijedna svega. Samo je zatvorio oči i predao se sjenama u koje ga je doktorica Usher bacila dok je njeno lice nestajalo sa druge strane vrata broj 8. A zatim...ništa. Mrak. Gubi se u njemu. Postaje tama.
Nastaviće se...
Posted in
Generalna .
Dodaj komentar: (34).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
Previous post»
1. mrskristina | 10/22,2013 at 23:48
Odlicna je! Sa svakim nastavkom prica postaje napetija i neizvesnija, postavljajuci pitanja o egzistenciji i njenom smislu. Nadam se da ces nam do kraja Autopsije otkriti i svoja shvatanja smisla postojanja u ovoj beskrajnoj igri dusa ;)
2. theatrebizarre | 10/23,2013 at 11:19
@mrskristina Hvala ti :) Moja namjera je da kroz ove price i prikazem svoje shvatanje postojanja, donekle religije i zivota posle smrti. Pokusacu da svoja razmisljanja prikazem i u narednim pricama, a valjda cu do kraja Autopsije rasplesti ovo ogromno klupko ;)
3. idzi | 10/23,2013 at 12:59
Zanimljivo kao i uvek .. ;-)
4. theatrebizarre | 10/23,2013 at 15:36
@idzi Hvala ;)
5. Reader | 10/23,2013 at 20:15
Nedostajalo mi je malo bizarnosti ovih dana :) super je nastavak, mada izgleda da ce prica jos potrajati :)
6. theatrebizarre | 10/24,2013 at 15:25
@Reader Ja sam tu za malo bizarnosti ;) hvala ti, prica se oduzila ali cu je odmrsiti do kraja :)
7. Holms | 10/26,2013 at 12:22
"8. To je simbol beskonačnosti. Znak bez početka i bez kraja na čijem se središtu dotiču prošlost i budućnost gradeći jedva primjetnu tačku sadašnjosti. E pa i naše prijateljstvo je kao tvoj mladež. Bez kraja. Ja sam vječno tvoj prijatelj, a ti ćeš uvijek biti moja kraljica"
Ovo mi je omiljeni deo. Inace volim interakciju izmedju Andjela i Djavola i kako si je ti predstavio, ne kao cisto suparnistvo, vec i sa dozom prijateljstva. Opravdavas svoje ime, theatre bizarre. U svakoj prici ima neki bizaran momenat koji mi se svidja.
8. theatrebizarre | 10/26,2013 at 20:35
@Holms Hvala ti, drago mi je sto ti se svidja i sto citas moje price :) u njima ce uvijek biti trenutaka bizarnosti, nekad vise, nekad manje ;)
9. mrskristina | 10/31,2013 at 09:29
Jao verujem da sam dosadna, ali kad ce nastavak? Sigurna sam da nisam jedina koja se to pita.
10. theatrebizarre | 11/01,2013 at 15:59
@mrskristina Evo nastavak je objevljen. Hvala ti sto redovno citas moje price :)
11. https://Bandurart.Mystrikingly.com/ | 08/15,2024 at 23:24
Hey there just wanted to give you a briewf heasds up annd let you know a few of the pictures aren't
loading correctly. I'm not sure why but I think its a linking issue.
I've tried it iin twwo different web browsers aand botrh show
the same outcome. https://Bandurart.Mystrikingly.com/
12. Evangeline | 08/16,2024 at 18:56
I'm truly enjoying the design aand layout of youur site.
It's a very easy on the eyes which makes it much morre pleasant foor mee to come here and visit
more often. Did you hhire out a developer to create your theme?
Fantastic work! https://66BB4C96E165C.Site123.me/
13. Lida | 09/18,2024 at 21:39
Link exchange is nothing else but it is jjust placing the othesr person's
website link on your page at appropriate place and other person will
also do similar in favor of you. https://10factorsiceland.mystrikingly.com/
14. https://gocasinoiceland.wordpress.com/ | 09/18,2024 at 22:19
Great article, totally what I wanted to find. https://gocasinoiceland.wordpress.com/
15. Leandro | 09/18,2024 at 22:20
I'm nno longer positive the place you are getting
your info, however goo topic. I needs to spernd a while
finding out mopre or figuring out more. Thank you for magnificent info I used to
be in search of this info for my mission. https://usa.life/read-blog/69694
16. Scrapbox.Io | 09/18,2024 at 22:30
Nice blog here! Also your website loadss up verry fast!
What host are yoou using? Can I geet yopur affiliate link to your host?
I wish my site loaded up as fast as yours lol https://scrapbox.io/goiceplay/Popular_payment_methods_in_different_countries
17. https://telegra.ph/How-to-Efficiently-Manage-a-Budget-in-Casinos-09-17 | 09/18,2024 at 23:02
Good day! I simply want to giv you a big thmbs up
for your excellent information you've got here on this
post. I will be returning to youir blog for more soon. https://telegra.ph/How-to-Efficiently-Manage-a-Budget-in-Casinos-09-17
18. https://www.pearltrees.com/alexx22x/item648024862 | 09/18,2024 at 23:07
What's up to all, how is the whole thing, I think every onee is getting more frpm this web page, and your views are fastidious designed
for new viewers. https://www.pearltrees.com/alexx22x/item648024862
19. https://telegra.ph/The-Pros-and-Cons-Of-No-KYC-Casinos-09-17 | 09/18,2024 at 23:07
I am truly glad to glance at this web site posts which contains lots of useful data, thanks for providing these data. https://telegra.ph/The-Pros-and-Cons-Of-No-KYC-Casinos-09-17
20. https://steemit.com/sport/@withaticking/tomada-de-decisao-eficaz-estrategias-de-intuicao-e-logica | 09/20,2024 at 21:17
Your style is really unique cokmpared to other people I have read stuff from.
Many thanks for posting when you've got the opportunity, Guess I'll just bookmark thios site. https://steemit.com/sport/@withaticking/tomada-de-decisao-eficaz-estrategias-de-intuicao-e-logica
21. Mattie | 09/20,2024 at 21:33
Does your website have a contact page? I'm having problems locating it but,
I'd like to send you an email. I've got some recommendations for your blog you
might be inrerested inn hearing. Either way, great website and I look forward to seeing it improve over time. https://www.are.na/block/27236162
22. https://mssg.me/eu9y1 | 09/20,2024 at 22:58
You nred to be a part oof a contst for one of the best blogs
online. I am going to highly recommend this blog! https://mssg.me/eu9y1
23. https://Letterboxd.com/alexandramarti/film/game | 09/20,2024 at 23:16
If you desire to take a good deal from this piece of writing then yyou have to apply these techniques to your won webpage. https://letterboxd.com/alexandramarti/film/game/
24. https://sketchfab.com/JerryHell | 09/20,2024 at 23:24
This is my first time pay a visit aat here and i am geenuinely impressed
to read everthing at one place. https://sketchfab.com/JerryHell
25. Lavonda | 09/21,2024 at 00:01
Good day! I just wsnt to give yoou a huge thumbs up for the great info you have got right here onn this post.
I'll be coming back to your web site for more soon. https://pastelink.net/5mr4jbhc
26. https://pastelink.net/2xx8mbay | 09/21,2024 at 00:39
Great post. I used to be checking constantly this weblog andd I'm impressed!
Extremely helpful information particularly the ultiate phase
:) I handlle such info a lot. I was seeking this certain info for a long time.
Thanks and goodd luck. https://pastelink.net/2xx8mbay
27. https://scrapbox.io/taylorhowarth/Dicas_para_Maximizar_o_Uso_de_B%C3%B4nus_no_Jogo_Aviator | 09/21,2024 at 12:06
Aw, this was aan extremely nice post. Taking the time and actual effort to produce a good article… but what can I say…I put things off a
lot and never managhe to get anything done. https://scrapbox.io/taylorhowarth/Dicas_para_Maximizar_o_Uso_de_B%C3%B4nus_no_Jogo_Aviator
28. https://wakelet.com/wake/HJL127mvUA-7gSc2zG1iK | 09/21,2024 at 12:14
hey there and thanjk you for yopur info – I've definitely picked up anything new from right here.
I did however expertise some technical issues using this site, since
I expperienced to reload the site a lot of times previous to I could geet it to
load properly. I had been wondering if your web
host is OK? Not that I am complaining, bbut sluggish loading instances times will often affect your placememt in google and can damage your high-quality score if aads and
msrketing with Adwords.Well I'm adding this RSS to my e-mail aand ciuld look out
for much more of your respeective fascinaqting content.
Ensure that you update this again soon. https://wakelet.com/wake/HJL127mvUA-7gSc2zG1iK
29. Shirleen | 09/21,2024 at 12:15
Hello, Iread your blogs on a regular basis. Your humoristic stylee is witty, keep up the
good work! https://zenodo.org/records/11642508
30. Lea | 09/21,2024 at 12:34
I almost never write comments, but i ddid a few searching and wpund up here Theatre
Bizarre - moue priče| Autopsija zla: Nyctophilia
(4). And I actually do have a few questions forr you if you do not mind.
Could it be simply me or does it look like some of these remarks look as iff they are left by brain dead individuals?
:-P And, if you aare writing on additional social sites, I would like to follow
everything fresh youu have too post. Would you list of the complete urls of all your communal pages lke
your Facebook page, twitter feed, or linkedin profile? https://mssg.me/rso73
31. https://wakelet.com/wake/hD0fRgjdHlBKrX2Tmy-1u | 09/21,2024 at 12:59
I have learn a few ecellent stuff here. Definitely
worth bookomarking for revisiting. I surprise how a lot effort you place to create the sort of excellent informative web site. https://wakelet.com/wake/hD0fRgjdHlBKrX2Tmy-1u
32. Fitinline.Com | 09/21,2024 at 13:08
Hello! I know this is somewhat off topic butt I was wondering iif you knew where I
could get a captccha plugin for my comment form? I'm using the same blog platform as
yours and I'm having difficulty finding one? Thanks
a lot! https://fitinline.com/profile/bassogm/about/
33. https://www.giantbomb.com/profile/isacwillams/ | 09/21,2024 at 13:11
This information is priceless. When can I find oout more? https://www.giantbomb.com/profile/isacwillams/
34. https://pbase.com/crent1985/image/173417409 | 09/21,2024 at 13:17
This is a topic that's close to my heart... Take care! Exacctly where are your contact details though? https://pbase.com/crent1985/image/173417409