Zemlja čuda u Alisi
theatrebizarre | 20 Avgust, 2013 12:19"...and if you go chasing rabbits,
and you know you're going to fall
call Alice when she was just small..."
-White rabbit; Jefferson airplane-
Probudila se na obali, držeći sestrinu nezanimljivu knjigu bez slika. Gledala je u žuboreći potok u nevjerici. Samo san? Sve sam SANJALA? Nemir u glavi se pojačavao dok se panično okretala oko sebe, pogledom tražeći Kraljicu i njen špil vojnika. Odrubite joj glavu, cula je eho nekog prošlog života, prerano završenog. Ipak samo san.
Bila je ponovo na starom mjestu, ispod velike vrbe pored potoka, baš ondje gdje je ugledala, sanjala, bijelog zeca u odjelu sa džepnim satom. Prisjećala se svega. Beskrajnog pada niz rupu, Češirskog mačka, čajanke kod Ludog Šeširdžije, Vojvotkinje, Gusjenice, kriketa sa flamingosima, obojenih ruža a i nje - Kraljice.
Satima je sjedila u hladu velikog drveta i razmišljala. Kakav je to svijet koji je posjetila u snovima, ta Zemlja Čuda? Na prvi pogled sve je tako drugačije nego "stvarni svijet" u kome zečevi ne nose satove, mačke se ne cere, miševi ne posjećuju čajanke a karte su samo - karte. U njemu ne možeš u jednom momentu biti visok kao kuća a u drugom se provući kroz mišju rupu. I niko ne želi da ti odrubi glavu.
A onda je shvatila. Ja sam čitav život i bila u Zemlji Čuda, a u snovima sam samo pobjegla iz nje, bar na kratko. Jer kako drugačije opisati najčudniju od svih zemalja? Ljudi se svakodnevno ubijaju zbog teritorije, novca, moći ili nekog drugog banalnog razloga. Neki imaju dovoljno za deset života, dok drugi preživljavaju iz minuta u minut. U ovom svijetu pametni su odbačeni a glupost se veliča; biti dugačiji je najveći grijeh, vrjednuje se samo prosječnost. Mi živimo u Zemlji Čuda a da toga nismo ni svjesni. Sa tim se samo možemo pomiriti, ne i boriti protiv toga.
Ne, ne želim. Neću da živim na ovakvom mjestu! Želim da stvorim svoj svijet, svijet mašte u kome i najčudnije stvari imaju smisla, a u kome niko neće patiti i gdje nikome neće odrubiti glavu!
Alisa. Poznat glas je natjera da se okrene. Ugledala je starog prijatelja kako joj maše sa satom u jednoj ruci, dok drugom nespretno otresa prašinu sa odijela. Nasmijala mu se. Znala je ostatak puta. Potrčala je prema rupi u zemlji dok joj se zlatna kosa presijavala na ljetnjem suncu. Sada nije zbunjena kao prošli put. Skočila je u rupu. Dok je padala nazad u zemlju za kojom je toliko čeznula, osjetila je slobodu kao nikad do tad, slobodu nesputanu ovozemaljskim okovima. Svi prijatelji je čekaju tamo, pijući čaj i smijući se Ludom Šešidžiji. A čeka je i Kraljica, da nastave tamo gdje su stale. Vidjećemo ko će kome odrubiti glavu.
Posted in
Generalna .
Dodaj komentar: (6).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
Previous post»
1. Janakis | 08/20,2013 at 16:02
Fenomenalno!
2. theatrebizarre | 08/20,2013 at 16:25
Hvala puno. :)
3. idzi | 09/21,2013 at 18:59
Zaista fenomenalno..
4. theatrebizarre | 09/21,2013 at 19:50
@idzi Hvala ti :)
5. mrskristina | 01/18,2014 at 09:43
Kako to da sam tek sada registrovala ovu pricu?! Divna je, slazem se da je fenomenalna!
6. theatrebizarre | 01/18,2014 at 15:21
@mrskristina Hvala na lijepim rijecima, jako mi je drago sto ti se dopala. ;)