Lavirint
theatrebizarre | 17 Avgust, 2013 09:27Po ko zna koji put gledala je kroz prozor svoje sobe, i po ko zna koji put ono u šta je gledala izazivalo je u njoj neprijatnu jezu. Bez obzira sto više nije dijete, koje bi naivno povjerovalo u priče koje vijekovima kruže ovim mjestom, nije joj bilo svejedno i mrzila je sebe zbog toga. Ne vjerujem u te gluposti, nisam kao mama, govorila bi sebi kako bi se slagala da je sve uredu.
Pogled sa njene sobe pružao se na kolosalnu strukturu - lavirint od žive ograde, nesamjerljivo veliki. Sami zidovi bili su oko pet metara visoki, a ulaz su cuvala dva kamena lava iznad kojih je stajao natpis na francuskom: Ostavi svoj um na ulazu ili ga izgubi unutra. To joj je uvijek više zvučalo kao kletva nego kao upozorenje. Lavirint se nalazio ispred zamka koji je bio u vlasništvu njene porodice već vijekovima, kao jedne od najimućnijih porodica na jugu Francuske. Iako je i sam zamak bio impresivne veličine, sa još očuvanim kulama iz perioda gradnje, blijedio je u usporedbi sa lavirintom. Neki kažu da je lavirint bio ovdje mnogo prije zamka, da postoje stari zapisi koji govore o gradji zamka neposredno pored ogromnog lavirinta koji je bio u vlasnuštvu suparničke porodice još iz perioda srednjeg vijeka. Malobrojni smatraju da je lavirint još stariji, da je sam iznikao iz zemlje prije početka vremena, prije nastanka ljudi i postanka misli. Ali, naravno, to nisu izgovarali naglas. Osim mame.
Trgnula se iz misli dubokih kao i sam lavirint, i postala svjesna zbog čega je opet ovdje, na ovom prokletom mjestu, ponovo u svojoj sobi nakon toliko godina. Sahrana. Mama je umrla. Nakon te, više konstatacije nego emocionalne pomisli, prišla je ogledalu i počela češljati kosu. Više nisam mlada kao nekad, pomisli dok je posmatrala nekoliko sijedih dlaka u svojoj gustoj, crnoj kosi. Tada se sama iznenadila koliko liči na svoju majku, dok sama sjedi pred osuđujućom istinom ogledala. Hipnotisana, gledala je u svoj lik, i kao da posmatra stranca. Nije prepoznala tu ženu, sa naznakama bora u uglovima usana i na čelu, koja joj uzvraća pogled. Odjednom, čula je svoj glas kako je doziva. Ema. Trznula se kao probudjena iz najdubljeg sna i refleksno se okrenula prema lavirintu.
Sahrana je prošla brzo. Nedovoljno brzo, pomisli Ema dok se penjala nazad do svoje sobe. Treba joj samo malo sna, par sati, prije nego što napokon napusti ovo mjesto za koje je osjećala da ga prezire cijelim bićem. Već je pao mrak, a pun mjesec je bacao mističnu i sablasnu svjetlost na lavirint, a Emi se učinilo da ga noću bolje vidi nego tokom dana. Opet je uhvatila sebe u zamišljenom zanosu kako posmatra lavirint, kao što kobra hipnotički posmatra frulu i ne kontroliše svoje kretnje. U polusnu pogled joj odluta do ulaza u lavirint, preko kamenih lavova, nijemih svjedoka vremena koje prolazi. I tada, u nevjerici, shvati kako se izmedju kamenih mačaka nalazi žena, čija se duga crna kosa presijavala na mjesečini. Iako nije mogla da vidi lice, znala je u koga gleda. To sam ja! Panika preuze njeno tijelo i ona više nije imala kontrolu nad njim. Postala je obična marioneta svojim osjećanjima.
Ne zna zbog čega je istrčala iz sobe sa samo spavaćicom na sebi. Osjećala se kao da nema kontrolu nad svojim koracima, kao da neka viša sila upravlja njenom voljom. Jurila je niz hodnike zamka dok su je nijemi portreti njenih predaka posmatrali. Nije osjećala ni hladnoću mermernog poda. Samo je znala da mora doći do lavirinta. Izasla je iz zamka već zadihana u mjesečinom okupanu noć. Došla je do lavirinta dočekana pozdravom nijemih čuvara njegovog ulaza. Pogled joj pođe gore, ka upozorenju koje već nebrojeni put čita, a koje je uvijek uspjelo da je odbije od ideje da, kao dijete, istraži svaki ćošak iza njega. Ali sada je dugačije, sada mora ući jer nema izbora.
Trčala je panično, ali spretno, kao da je već mnogo puta prošla ovim tihim hodnicima i kao da je mapa cijelog lavirinta urezana duboko u njenu svijest. Ema! Ponovo je čula dozivanje, a sa svakim korakom glas je postajao jači i prepoznatljiviji. To je moj glas! Iako joj je ono malo razuma što je ostalo govorilo da se okrene i vrati, nije to učinila.
Napokon, posle ni sama ne zna koliko vremena, izašla je na čistinu koja je bila oivičena velikim kružnim zidom. Centar lavirinta, htjede da izusti, ali ono što je vidjela prekinu joj tu misao. Ispred nje stajala je žena, duge crne kose. Odraz u ogledalu. Tek je sada shvatila da osoba u koju gleda nije ona sama, već njena majka. Ali dosta mlađa. Vjerovatno istih godina kao i Ema. U nevjerici, a i strahu, počela je prilaziti svojoj majci. Ne, to nije ona, ona je mrtva. Razum se opirao, ali bezuspješno.
Polako je prilazila majci, oprezno ali ipak znatiželjno. Osjetila je i neko olakšanje. Možda je ovo moja druga šansa, možda ću sada uspjeti u onome u čemu nisam još od djetinjstva - da ponovo volim svoju majku. Emocije davno zaboravljene počele su izvirati iz nje, sjećanja na majku natjerala su je da zaplače, iako to nije učinila na sahrani. Željela je da je zagrli, da joj ispriča sve o sebi, sve tajne, želje i nadanja. Ali kada se primakla dovoljno blizu da mjesečina obasja crte lica, to što je ugledala bilo je sve samo ne lice.
Umjesto očiju, Ema je posmatrala dvije prazne duplje, crnje od noći koja ih okružuje. Usne stvorenja su se razvukle u neprirodan osmijeh, sa zubima oštrim poput bola u sljepočnici koji ju je u tom momentu zaslijepio i natjerao da poklekne. Stvorenje joj se primicalo, a njegov smijeh je postajao sve jači. Ko si ti? pomisli Ema, a biće joj telepatski odgovori: Misliš ŠTA sam ja? Pitanje je suvišno kad odgovor već znaš, zar ne Ema? Ja sam onaj sto te godinama doziva, ali od koga godinama bježiš. Ja sam - Lavirint.
Ni sama nije znala kako je ustala, okrenula se i počela bježati istim putem kojim je i došla. Ali je znala da, dok ponovo prolazi hodnicima koji su joj sada daleko strašniji neko ranije, mora što prije izaći iz lavirinta. U glavi joj je odzvanjao glas: Ja se hranim umovima, dušama, srcima ljudi kako bih preživio. Postojao sam prije prvog čovjeka, a postojaću i mnogo nakon posljednjeg. A ti si, kao i tvoja majka, samo jedna od mnogih koji će produžiti moju egzistenciju. Trčala je sve brže i brže, ali kraj se nije nazirao. Tada, na izmaku snage i volje za životom ugleda izlaz. Ali pogled joj privuče natpis na vrhu: Tvoj um, moja hrana.
Emino beživotno tijelo pronađeno je u njenoj sobi, dok spokojno leži u krevetu. Niko ne zna kako je umrla. Nakon njene smrti, njen otac se preselio sa juga Francuske. Previše loših sjećanja ga je vezivalo za ovo mjesto.
Godine su prošle. Zamak je danas ruševina, obrasla korovom i divljim rastinjem. Njegove kule su se urušile. Lavirint je još tu. I biće. Još dugo.
Posted in
Generalna .
Dodaj komentar: (2).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
Previous post»
1. Janakis | 08/17,2013 at 20:36
Vrlo maštovito i interesantno. Da ne bi ispalo da samo hvalim izneću i jednu sugestiju. Obrati pažnju na par/nekoliko (par se upotrebljava samo kad se radi zaista o dve stvari).
2. theatrebizarre | 08/18,2013 at 11:07
@Janakis Hvala na komplimentima, a i na konstruktivnoj sugestiji. Nadam se da ce se moj stil pisanja poboljsavati i sazrijevati vremenom.