Autopsija zla: Dnevnik snova (5)
theatrebizarre | 01 Novembar, 2013 15:18
"Ja sam stajao u zemlji snova i mogao sam sve vidjeti i uhvatiti rukama, sve što je sada bilo još samo sjećanje i mašta."
-Hermann Hesse-
"Značenje snova je zaista Via Regia, kraljevski put do upoznavanja duše."
-Sigmund Freud-
"Sanjala sam da lutaš u mraku, a lutala sam i ja. I sad smo se našli."
-Stephen King-
-"Kako to misliš? Ne postoji ništa veće od nas dvojice. Mi smo ti koji stvaraju sudbinu, vuku konce prošlosti i budućnosti igrajući vječnu igru dobra i zla čija smo otjelovljenja!" Đavo je vikao na svog prijatelja i protivnika, stvarajući zaglušujuću buku koja je odzvanjala ništavilom u kome su se nalazili, u kome su nastali i u kome će vječno trunuti a nikad ne umrijeti. Ali Đavola je najviše pogodilo to što je Anđeo, i ovog puta, izgovorio ono što je i njemu samom nebrojeno puta iskrslo u mislima, nešto što je uvijek uspiješno gušio zabavljajući um crno-bijelim ratom ispred sebe. Znao je jednu stvar: da bi bio krajnji oblik postojanja moraš biti sveznajući; da bi bio sveznajući moraš biti savršen. Jedino kao savršena forma duše možeš se smatrati i uzvišenim savršenstvom, krajnjim savršenstvom. Bogom. A Đavo je znao da su i on i Anđeo daleko od toga. Oni su samo jedan stepenik na koji vodi tom nedostižnom vrhu egzistencije. Bogu.
*Avgust, 2008. Arkhangelsk, Rusija*
02. 08. 2008. 16:43h
Sanjam da sam drvo. Moj život polagano struji žilama ispod hrapave kore koja je ram mog postojanja. Rastem. Vrijeme za mene gubi smisao i prolazi brže nego na javi. Godišnja doba, dan i noć, ljudi i lica, zvijeri, ptice, nebeska tijela... sve se smjenjuje, samo sam ja uvijek tu. Na istom mjestu. Vjetar me miluje, igra se sa mojim granama i lišćem na njima koje je u jednom momentu jarko zeleno, a već u sljedećem žuto, crveno i smeđe i pri najlakšem dodiru vazduha opada, trune u mom podnožju dok ga naleti snijega prekrivaju kao i gole grane kojima pokušavam dosegnuti sunce koje mi bježi i nestaje u vječnoj tami zime u kojoj stojim na samoj ivici smrti. A zatim... život! Ponovo se rađam okupan svjetlošću pred kojom mrak i hladnoća nestaju. Iznad mene nema ništa osim beskrajnog plavetnila, nebeskog svoda koji dozvoljava jedino suncu da remeti njegovo jednobojno savršenstvo. Ispod mene je trava, zelena i puna života, opojnog mirisa koji mi daje snagu da rastem i puštam korjenje sve do srži zemlje koja me hrani. Oni me čuvaju i daju mi život. Oni. Plavo nebo i zeleno tlo. Plavo i zeleno. To je spas. Plava i zelena boja života. Plava...zelena...smjenjuju se u beskonačnosti, plešući sa smrću kojoj, okovan snijegom, jedva utičem po ko zna koji put. Dvije ptice slijeću na granu. Vrane. I obje su bijele. Identične jedna drugoj. Gledaju me svojim krvavo crvenim očima. Samo gledaju.
Udarac... osjećam kako metal razdire moju koru dok se snažne ruke koje drže sjekiru, taj instrument moje propasti, spremaju za ponovni udarac. Osjećam ga, drugi udarac, pa treći. Moje stablo slabi, život kroz njega sporije teče sa svakim bolnim dodirom ledenog čelika. Četvrti udarac, peti udarac. Boje nestaju, slabe. Šesti udarac. Sedmi. Sve je sivo i sve nestaje u sivilu, moje lišće, nebo i trava. Sve osim njega, mog ubice čije oči isijavaju tamom jačom od bilo koje koju sam osjetio i u najdužim noćima i najhladnijim zimama. Posljednji udarac. Osmi. Gubim oslonac. Polako padam zemlji koja me je hranila dok iznad mene prelijeće svod koji me je čuvao. Sav moj život nestao je u osam sekundi, osam udaraca, osam otkucaja mog drvenog srca. Osam. Vrane su odletjele, tiho, a tih je bio i moj pad, moja smrt. Zatim se gubim u tami. I budim se.
Pažljivo je zapisivao misli i sjećanja, pretvarajući ih u slabašne riječi na hartiji koje su se nizale jedna za drugom poput perli trenutaka u neprekidnoj ogrlici života. Nije znao zbog čega pokušava grčevitim stiskom da suspergne te odjeke svoje napaćene svijesti koji ga muče svaki put kada zatvori oči. Možda zbog toga što osjeća da se još jedan život u nizu primiče svom kraju samo da bi postao san u narednom. I tako u nedogled. Živi, umire i ponovo se rađa. I sanja. Zatvorio je korice dnevnika koji je štitio te napisane uspomene minulih života i zagledao se u tamu koja ga je posmatrala iz ugla sobe u kojoj je ležao na mrtvačkoj postelji iščekivajući posljednji otkucaj svog bolesnog srca. Smrt je vrebala iz mraka, iz sjena, ispunavala je vazduh koji umorno udiše i vene kojima sporo struji užegla krv.
04.08.2008. 10:04h
Sanjam snijeg. Mećavu. Vjetar grebe moje lice i ledi vazduh u plućima dok se grane velikog drveta iznad mene bolno savijaju i urliču pod naletom nemilosrdne zime. Čekam je. Doći će, znam. Ispred mene se stvaraju tri lika. Dvije pogrbljene starice sijedih pramenova prorjeđene kose i identičnih lica, lica koja se smiju snijegu, meni, životu i smrti. Lica zla. Između njih je ona. Ona koju čekam. Ogledam se u njenim očima, jednom plavom a jednom zelenom, očima gdje su se sakrili plavetnilo neba i zelenilo tla koji su poblegli pod smetovima snijega koji neprekidno pada. Marina, tako se zove. To je ime mog života, moje duše. Njeno lice nestaje, lice prekriveno zaleđenim suzama. Odvode je od mene. Ostajem sam.
Čujem glas koji dopire do mene, teško se probijajući kroz pahuljama i olujom ispunjen vazduh. Glas Anđela. Letimo zajedno, Anđeo i ja, probijamo se kroz prepreke vremena i prostora, rušimo barijere koje me odvajaju od nje. Od Marine. Letimo njoj u spas.
Nalazim se u kuli sačinjenoj od plešućeg mraka i sjena koje nastaju od hiljada svijeća. Ove utvare plamenih glava me okružuju i njihov dim se miješa sa mirisom uvelih ruža čije latice plutaju u uzburkaloj rijeci krvi koja mi dopire do članaka. A iz tmine se rađa on, Đavo u tijelu krvoločne žene, i gleda me svojim ispraznim očima dok rogovima para mračnu izmaglicu u kojoj nestaje ona, noseći sa sobom i moj život koji ne postoji bez plavog nebeskog svoda i zelene utjehe i sigurnosti. Sve nestaje u znaku Đavola, znaku beskonačne petlje.
Oleg se osjećao slabije sa svakim snom koji je napuštao njegov um i nastanjivao se kao trag crnog mastila koje drhtavim slovima vječno ostavlja ožiljak na papiru. Tišinu sobe je remetio jedino hrapavi zvuk nalivpera i piskavi ton koji je dolazio sa monitora pored kreveta u kojem je ležao starac sa elektrodama zalijepljenim na mršave grudi koje se svakim novim dahom bore za život. Ritmični otkucaji srca su bili jedini podsjetnik da je živ, da još nije postao prah zaborava i nevidljivi trag u vremenu koje bježi od njega. Gledao je tamu a i ona je posmatrala njega, neprestano, ne trepćući. -"Uskoro. Možeš me uzeti uskoro", govorio joj je, ali ga nije udostojila odgovora. Jedino što je čuo bilo je njegovo srce i umorni otkucaji koji postaju sve rjeđi.
06.08.2008. 23:37h
Sanjam ostrvo. A na njemu kamene zidine u kojima trunu duše odsječene od stvarnosti postojanja. Njihov um je pomračen, bolestan, izopačen, sakriven zidovima ludnice u kojoj su osuđeni na vječno lutanje u lavirintima mraka koji se nastanio u crnom kamenu. Ovdje razum ne opstaje a duša traži utjehu u ludilu gdje sve ima smisla, ludilu kome se može pripisati sve i objasniti sve. A u njemu se sakrilo i plavetnilo života i zelenilo snage, besciljno tražeći izlaz, lagano se prepuštajući noći. Trčimo, bježimo. Moj život i ja. Nellie i ja. Gazimo crno kamenje dok se iza nas nazire lice Đavola i njegov demonski poklič još jedne pobjede u nizu. Panično trčimo pogledom tražeći pomoć, moleći se da neko usliša tihe molitve naših srca, molitve koje ne prelaze preko drhtavih usana. Ponovo vidim Anđela i njegova bijela krila, ogromna, koja prekrivaju cijelo ostrvo, cijeli svijet, cijeli univerzum. Pod svodom bijelog perja ona je našla zaštitu, spašavajući tako i mene. Ponovo vidim plavo rađanje nebesa u jednom, a zelenu nijansu sigurnosti i opstanka u drugom ogledalu postojanja, dok sam nestajem u mraku i iščezavam nošen ludilom iza vrata sa likom Đavola.
Dnevnik snova je već ispunio brojnim zapisima nesvakidašnjih vizija koje su mu se ušunjale u bolesničku postelju onog dana kada je u nju i legao nošen omamljujućim dahom teške bolesti od koje nema bijega i koja mu je ostavila malo vremena da se oprosti od ovozemaljskog i pređe na drugu stranu granice postojanje i spozna njene tajne, tajne koje su se igrale sa maštom svakog smrtnika. Ali sa svakim novi snom uviđao je da je on tu granicu prelazio više puta u minulim životima koji su mu se otkrivali pod okriljem noći, zatvorenih očiju i otvorenog uma. Zapisivao ih je, stotine i stotine njih. A svake noći je sanjao drugu priču, gledao slike očima neke druge osobe, različite a ipak identične prethodnoj. U početku to nije mogao objasniti svojim ograničenim i smrtnim umom, ali kada je jednom iskoračio iz njega i prešao van okvira razuma u koje smo ubačeni od samog rođenja spoznao je istinu i smisao borbe u koju smo svi pijuni na šahovskom polju igre zvane život. Mračna soba je pažljivo slušala njegove misli i tiho ga posmatrala dok je ponovo tonuo snovima koji mu toliko znače.
07.08.2008. 09:25
Sanjam da sam dijete. Ona me drži u naručju, pažljivo i nježno. Gledam njene oči koje mi uzvraćaju osmjehom, oči koje čuvaju moju dušu i moj svijet baš kao što njene ruke čuvaju moje krhko tijelo kojemu je ona neprestano potrebna da opstane i bori se sa životom. Posmatram njeno lice i smijeh koji njime vlada. Osjećam se bezbijedno iako smo hiljadama metara iznad zemlje, u cepelinu. Njegov metalni okvir i vreli gas u nemu je sve što nas razdvaja od beskrajnog pada u sigurnu smrt.
Eksplozija. Vrelina. Vatra. Sve nestaje u zagrljaju plamenova koji u trenutku brišu živote, razarajući ih i pretvarajući u pepeo koji se stapa sa mirisom zapaljenog mesa i gorućih tijela. Padamo. Poniremo u zaborav. Vrisak se gubi u dimu, kao i njene oči. Sve nestaje u ognju, u paklenoj utrobi zvjeri u kojoj opstaje samo agonija i on, Đavo, njen otac, njen stvaralac.
Probudio se mnogo nakon što je sat otkucao podne. Dan i noć više za njega nemaju smisla. Snovi se smjenjuju bez obzira na kretanje nebeskih tijela koja u velikoj mjeri kreiraju ponašanje ostalih ljudi, ljudi zdravog srca i duše koja se ne sjeća. On tu ne spada. Njegova duša se uspješno prisjeća svega, a taj teret ga ubija. A tama samo čeka i sluša odbrojavanje kojim kuca njegovo srce puno straha i zebnje dok Oleg ponovo zatvara oči, prepuštajući se.
08.08. 2008. 08:08h
Nisam ništa sanjao.
Polako je napisao ove tri riječi svjestan njihovog značenja. U snovima je preživio sve prošle živote. Došao je do sadašnjosti, sitne tačke presjeka budućnosti i prošlosti, kratkom momentu petlje beskonačnosti. Samo je naslonio glavu na jastuk i tiho izustio posljednje riječi, jedva pomičući tanke blijede usne. -"Spreman sam." Tama u ćošku sobe se pomjerila, prvo lagano, neprimjetno, a zatim se iz nje rađalo stvorenje za koje je znao da ga sve vrijeme posmatra u tišini. Prema krevetu se kretala avet neopisivog izgleda, strašnija od bilo čega što je njegov mračni um mogao stvoriti u snovima. Njegov mozak je stvarao sliku za koju je Oleg jedino znao da tako oduvijek zamišlja iskonsko otjelovljenje zla, stvorenje rođeno u paklu u kome vječno vlada sa svoga trona koji počiva na ledenim strahovima, ukočenim leševima i spaljenim kostima. Dok je Đavo gurnuo koščatu ruku duboko u njegove grudi, oštrim noktima stišćući mu srce, Oleg je u očima demona vidio njegovu srž, jezgro njegovog bivstvovanja. Kao i on, i tama je preživljavala sve živote prošlosti, ali za razliku od Olega, Đavo je postajao jači pretvarajući se u savršenu kreaciju, svojevrsnu kulminaciju zla čiju esenciju grade svi, pa čak i najmanji momenti zlobe od početka pa do kraja postojanja, ne samo ljudi, već svega - ukupne egzistencije koja iz ničeg nastaje i neminovno se ničemu i vraća, beskonačno kružeći od početka do krajnjeg odredišta.
Srce je gubilo bitku sa čvrstim stiskom smrti. I dok je tjelo zauvijek propadalo, duša je opet stigla do kraja još jednog putovanja. Ali taj kraj nije ništa drugo doli novo ishodište narednog života. Beskonačna petlja se opet ponavlja. Tišina. Đavo je nestao, a sa njim i besmrtna duša spremna za narednu rundu borbe. Na krevetu je ostao samo beživotni kavez od kostiju, mesa i krvi koji nepomično leži otvorenih očiju, dok ga na vječni počinak ispraća ujednačeni pisak monitora pored postelje. Anđeo posmatra tijelo preminulog Olega, žrtve još jednog momenta postojanja. Podiže knjigu crnih korca sa bijelog prekrivača, dnevnik snova koji sadrži toliko mnogo a opet ni frakciju stvarnog broja prošlih života i trenutaka koje je njegova duša proživjela. A zatim i on, nošen bijelim krilima, nestaje.
Nastaviće se...
Posted in
Generalna .
Dodaj komentar: (9).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
Previous post»
1. idzi | 11/01,2013 at 17:38
Bizarnije nije moglo biti :-O
2. theatrebizarre | 11/01,2013 at 17:48
@idzi To uvijek shvatam kao kompliment :)
3. idzi | 11/01,2013 at 20:28
;)
4. Opserevativac | 11/02,2013 at 01:25
Sve je to lepo, samo zasto mesas ekavicu, jekavicu i ijekavicu u istom tekstu? I jos jedna stvar mi nije jasna: ako je autopsija zla, sta smo do sada saznali o njemu?
5. theatrebizarre | 11/02,2013 at 09:25
@Opservativac Ja pricam ijekavicom i tako pisem, svaka pojava ekavice, iako naravno nemam nista protiv nje, bi samo mogla biti greska u kucanju. A sto se tice zla, na meni nije da objasnjavam citaocima svoje price, svako ce da izvuce svoj zakljucak koji moze biti isti kao i moj ili dijametralno suprotan. ;)
6. mrskristina | 11/02,2013 at 10:58
Do sada sam saznala da su dobro i zlo tako isprepleteni da ih je tesko razgraniciti, da se njihova "borba" odvija beskonacno i u svima nama, ali da se ni jedna strana, ni zlo ni dobro, ne moze predstaviti kao definitivna krajnost, kao crno ili belo. Cak ni Andjeo ni Djavo, kao neki simboli te vecite borbe, nisu sigurni sta je zapravo smisao te sahovske partije jer i oni sami, predstavnici "dobra" i "zla" nisu nista vise osim marioneta neceg veceg. Prica jos nije gotova, tako da ocekujem da ce se saznati jos vise, a ko cita i prati blog shvatice sta je theatrebizarre hteo da kaze ;)
7. theatrebizarre | 11/03,2013 at 09:33
@mrskristina Hvala ti sto redovno citas price i pratis moj blog :) svidja mi se tvoj zakljucak ;)
8. Reader | 11/12,2013 at 14:04
Ima li te zivog? :)
9. theatrebizarre | 11/14,2013 at 18:29
@Reader Hehe, ziv sam i zdrav, nemoj da brines. Uskoro ce i nova prica samo sam malo bio zauzet. ;)