Autopsija zla: Simbol beskonačnosti (8)
theatrebizarre | 14 Decembar, 2013 15:39"...The lovers hold on to everything
and lovers hold on to anything.
I chase your love around Figure 8
I need you more than I can take,
You promised forever and a day
And then you take it all away."
-Figure 8; Ellie Goulding-
Smirio se. Oluja je prestala. Ispred Anđela je opet sjedio njegov zakleti protivnik i prijatelj koga je poznavao, kriveći umorne crte blijedog lica u zagonetan osmijeh kojim ga izaziva da povuče potez. Mirno su sjedili i posmatrali jedan drugog u rutmu tihih otkucaja meremernih srca. Ponovo su bili u tišini crnog ništavila, sami sa svojim šahovskim figurama kojima vječno igraju partiju šaha bez kraja i početka. Đavolove oči su zaboravile bijes i potisnule strah duboko iza crnih zjenica. Duboko u zaborav. Ni Anđeo nije mogao da se sjeti zbog čega osjeća čudnu bojazan. Nije ni bitno. Bitno je da ga pobijedi. Jer dobro uvijek pobijeđuje zlo. Bar su ih tako figure naučile. Ali su oba krila pitanja duboko u sebi i daleko jedan od drugog - Ako igra nema kraja, kako može postojati pobjednik? I ako jedan od njih izgubi da li igra uopšte ima smisla? Ćutali su i nijemo gledali jedan drugog, zaboravljajući sve više i više minule trenutke, brige i strah. Ništa više nije bitno. Bitna je samo igra. Ples i borba mermernih vojnika u kojima se ogleda i njihovo postojanje. Svi smo povezani. Naše duše se ganjaju, sustižu se i prestižu jedna drugu u čudnoj, beskonačnoj putanji kojom svi hodimo. I dalje će igrati vječnu igru dobra i zla i opet će posmatrati figure, nekad sa prezirom, nekad sa sažaljenjem a ponekad i sa ljubomorom, nesvjesni uticaja koji ti smrtnici imaju na njih kao i pogleda koje im upućuje nešto veće od njih, pogleda koji izbijaju iz tame, praznine koju ignorišu usmjeravajući svu snagu svojih duša na crno-bijeli pokolj. Praznine koja krije Stvaraoca. Đavo je prvi progovorio, uništavajući muk svojim hrapavim glasom punim umora. -"Tvoj potez, Anđele", reče nakon što je pomjerio lovca preko šahovske table. Crna figura je dijagonalono otplesala na površini hladnog mermera...
*Novembar, 3023. Sazviježđe Pegaz, Mliječni put*
Tama u Dvorani Znanja mu je prijala. Volio je sve u njoj - vazduh u kome je osjećao miris hartije i kamena koji je nadjačavao snagu jonskih filtera; police ispunjene starinama, papirom uvezenim u korice od ispucale i izblijedjele kože koji su Preci nazivali knjigama; statuama od bijelog mermera u kome su vječno urezana tijela prekrivena neobičnim haljama dok na kamenim licima poigrava blažen i zagonetan osmjeh vječan poput svemira. U Dvorani je osjećao sreću, ispunjenost ali i čudnu nostalgiju koja ga nije pratila u drugim dijelovima broda. Ovdje je posmatrao prošlost, učio o životima ljudi koji su nekada dali svoj doprinos i ostavili trag na svijetu koga više nema. Svijetu koji su nazivali Zemlja. I samo na trenatuk, kada bi zaklopio oči, zamislio bi se kako trči poljanama koje je gledao na spašenim slikama, kako posmatra ptice dok lete uz vjetar prkoseći mu, kako podiže ruku da zakloni sunčeve zrake dok mu se miris soli uvlači u svaku poru lica. Poželio je da osjeti sitne zaleđene kapi koje sa neba padaju poput bijelih suza zamrznutih oblaka. Ah, oblaci, pomisli i ražalosti se kada otvori oči. Ništa od toga nije iskusio. Niti će. Ali je o svemu čitao. U knjigama Predaka, bar onima koje su uspjeli spasiti sa Zemlje, pisalo je o životu kakvog više nema, životu gdje se godišnja doba mijenjaju - ljeto sa vrelinama, kada nebo ljubi kožu vatrenim poljupcima, jesen sa svojim bojama i kišama koje spiraju sjetu i brige, zima i njena bjelina, hladnoća i led koji u svakom izmame želju za udobnošću sa porodicom, proljeće kada se sve opet rađa i kada ponovo započinje beskonačni ciklus, ciklus života. Tada bi uvijek osjećao neopisivu tugu i pitao se kako neko može da uništi nešto tako lijepo, tako ispunjavajuće i savršeno. Kako iko može da sruši dom? -"Dom", ponovi tiho kao da se plaši da će ga statue čuti. Njihovi kameni pogledi su mu bili jedino društvo u tišini.
Sate je provodio učeći o prošlosti, osuđujući prirodu Predaka i rat koji je okončao svijet. Planeta je bila podijeljena na dva dijela - Crvena Federacija i Republika Mira. Republika se zalagala za zajedništvo, podjelu dobara na sve stanovnike gdje svako ima dovoljno za život i gdje ljudi ne opterećuju Zemlju već žive u skladu sa njom. Federacija je imala druge ideje. Željela je dominaciju nad svima. Iako je bila teritorijalno daleko slabija i na kraju rata je spala na samo jedno ostrvo, ostrvo Akuma, Crvena Federacija je prednost u ratu stekla razvojem naoružanja koje je kulminiralo 2741. godine projektom Crveno Nebo. Plan je bio da se jednim napadom uništi Zemljina atmosfera ubijajući sve stanovnike. Sve osim Akume koja je trebala biti zaštićena neprobojnom kupolom ispod koje bi ostrvo samostalno funkcionisalo, proizvodeći hranu, kiseonik i ostale potrepštine - svijet u malom. Um iza projekta bila je Akane Motsumoto, admiral i šef naučnog tima koji je razvijao Crveno Nebo. Iz nepoznatih razloga, na dan lansiranja, zatvaranje kupole je otkazalo. To je bio posljednji ekser u posmrtnom kovčegu planete.
U Republici Mira su znali za razvoj Crvenog Neba. I znali su da ga neće moći zaustaviti. Zbog toga su gradili kapsule za spašavanje, brojne brodove kojima bi izbavili što više mladih ljudi, kao i najznačajnijih predmeta od umjetničkog i istorijskog značaja. Sve sa ciljem očuvanja ljudske vrste i kulture.
Gadili su mu se. Bunili su ga. Nije razumijevao kakva je ta priroda Predaka koja je dozvolila ovakvu katastrofu. Zar je želja za moći toliko važnija od doma? Od mjesta na kome se osjećaš sigurno. Mjesta kome pripadaš. Proučavao ih je, a što je više učio manje je o njima znao. Čitao je o prošlosti, o njenim najsvjetlijim ličnostima i najcrnjim ćoškovima i znao je da su ljudi bili spremni na sve - na izvanredne aktove ljudskosti ali i na najmračnije i najstrašnije zločine u kojima se gubi svaki trag ljudskosti. Terazije postojanja su se ljuljale iz vijeka u vijek, čas na stanu dobra a čas na stranu zla. Periodi mira su bili kratki i odvojeni strahovitim ratovima koji su mu ličili na oluje, zle i proždiruće, koje brišu ljudskost i razum. Na kraju nisu znali da cijene ono što su imali. Život su uzimali zdravo za gotovo, a njihov nemar im se obio od glavu. A potomci danas plaćaju greške svojih Predaka. Možda je tako i bolje. Možda da nisu izgubili sve nikada ne bi znali da cijene ono malo što imaju. Tako malo. A jednog dana, kada napokon stanu na tlo svoje nove Zemlje greške prošlosti će biti najbolji učitelji budućnosti. Ali sada su svemirski nomadi. Lutaju od planete do planete, od sazviježđa do sazviježđa u potrazi za mjestom koji bi nazvali domom. Bezuspiješno, pomisli, a dubok uzdah mu se ote i ispuni prostoriju tugom i žalošću. Pronalazili su brojne oblike života na stotinama planeta i napokon su saznali da nisu sami u praznini svemira. Ali ni jedna od njih nije bila ta na kojoj bi mogli početi život ispočetka. Sada su se kretali prema još jednoj potencijalno naseljivoj kamenoj lopti okruženoj crnilom. Možda je to naš novi dom.
Vrijeme je brzo prolazilo, na momente i previše brzo za Čuvara Dvorane. Šetao je velikim hodnicima i stvarao mentalnu sliku sobe koju toliko voli, pomno pamteći svaki predmet, svaki miris, svaki tren u vječnosti ovog zagonetnog mjesta od koga je većina zazirala plašeći se prošlosti. On je bio drugačiji. Nije ga bilo strah duhova vremena. Od njih je učio i bio im je zahvalan na tome. Koraci su mu bili tromi, skoro uspavljujući, ali njegove oči nisu mirovale. Zjenice su upijale slike u zlatnim ramovima koje su visile sa zidova, bezvremenskog značaja i duševne vrijednosti. Na postoljima su stajale keramičke vaze, kosti davno nestalih životinja i predmeti koje su Preci koristili u svakodnevnom životu - sve su to bile sjene nekadašnjeg života. I ja sam sjena, pomisli kao da osjeti da nestaje u mraku. Iznendada, pogled mu pade na predmet koji nije vidio ranije - crni disk u prozirnoj foliji na kojoj se pisalo "The Beatles". Pitao se šta znači ta riječ. Izvukao je disk iz folije i prešao prstima po njemu. Nije bio gladak. Koncentrična udubljenja, nevidljiva pri slaboj svjetlosti, bila su urezana u njemu, plitka i uska.Čemu li služi? Odgovor je stajao pored njega - drvena kutija iznad koje se uzdizao ljevkasti nastavak koji se širi na kraju poput zvučnika od mesinga. Na središtu kutije se nalazila bodlja u koju se savršeno ukopio mali kružni otvor na centru crnog diska. Nakon što ga je postavio, instiktivno, nekoliko puta okrenu ručicu koja je štrčala sa strane. Uslijedilo je nekoliko momenata tišine, kao da se spoljašnost broda uvukla između njega i polica Dvorane, muk samog svemira. A zatim je počela muzika.
"Turn off your mind, relax and float down stream. It is not dying..."
Riječi pjesme su odzvanjale sobom i njegovom glavom razbijajući tišinu koja caruje i vječno vlada. Uživao je kao nikad do sad, sam sa Dvoranom i njenim duhovima. Opustio se i prepustio svoj um sudbini i univerzumu. Nasmijao se. Prišao je komandnoj tabli na ulazu u sobu i pritisnuo dugme na njoj. Zvuk se proširio cijelim brodom. Svi na njemu slušali su čudnu pjesmu koju je vrijeme zamalo zaboravilo. Ipak nije i ona se ponovo rodila, vratila se u život. I mi ćemo se vratiti u život. Novi početak je pred nama. Znao je to. Osjećao je istinu.
"Lay down all thoughts, surrender to the void. It is shining..."
Vrata dvorane su se otvorila. Ugledao je ženu koja se kretala prema njemu, još izgubljenom u pjesmi, u muzici. U svemiru. Nasmijala mu se i srce mu je ubrzano zakucalo, puno života i snage. Uvijek je tako bilo kada bi je ugledao, čak i nakon toliko godina. Oboje su se rodili na ovom brodu, upoznali su se kao djeca i istog momenta zavoljeli, a on je već tada znao da će ostariti i umrijeti u njenom naručju. Suđeni su jedno drugom, znao je to. Kao da jačina njihove ljubavi nije dovoljna za jedan život, za jedno tijelo i za jedno srce. Kao da su njihove dušezaljubljene. -"Znala sam da si ti iza ovoga", reče mu blago, ali su njene riječi nadjačavale svaki drugi zvuk. Volio je kada pokušava da ga prekori, uvijek bezuspiješno. Njen blag osmijeh ju je odavao svaki put. Nasmijao joj se. Prišao je i naklonio joj se, onako kako je vidio na slikama i čitao u pričama. -"Mogu li da vas zamolim za ples, moja damo?" Izgovorio je riječi koje je nekad pročitao u knjizi na čijim koricama su bili nacrtani muškarac i žena u zagrljaju. Oboje su se grohotom nasmijali, istovremeno istim glasom. Potrčala je prema njemu i čvrsto ga zagrlila. Osjećao se potpunim u njenom naručju, okupan njenim pogledom u kome se se sakrile zvijezde, galaksije i cijeli svemir. Jedno oko plavo, jedno zeleno.
"Yet you may see the meaning of within. It is being..."
Vrata Dvorane su se opet otvorila, tiše nego prošli put. Okrenuli su se prema djevojčici koja je ušla u sobu, nasmijana trčeći prema njima. Skočila im je u naručje. Plesali su zajedno, smijući se. Djevojčica je pogledala kroz prozor iza koga je spavalo beskrajno crnilo. -"Tata! Mama! Pogledajte!" Plavo-zelena sfera im se prišunjala, zaklanjajući tamu svemira. Približavala im se i zvala ih, izgovarajući njihova imena igrom bijelih oblaka ispod kojih su se nazirali plavi okeani i zelene planine. Gledali su u život, ponovo rođen ispred njih. -"Šta je ovo?" upita djevojčica tako slična svojoj majci. On je podignu u naručje. -"Novi početak". Zatim je poljubi u vrat, u mjesto gdje se nazirao blijedi mladež u obliku broja 8.
"Love is all and love is everyone. It is knowing..."
Kao da je čuo glas starog prijatelja, davno zaboravljenog života. "Ljubav odzvanja kroz eone čineći nas besmrtnim i vječno mladim", tiho izgovori, naklonjene glave i uz smiješak. Hvala ti.
Kako su zabavni ova dvojica! Igraju se dušama i misle da su savršeni! Misle da su Bogovi. Ha! Drago mi je da su bar na jedan trenutak shvatili da ima nešto više i od njih, neko ko ih gleda i ko se igra njima kao što i oni tako nonšalantno bacaju svoje figure po polju, tjerajući ih na borbu. A ni sami nisu svjesni kako se figure stalno vraćaju na polje. Igra nema ni kraja ni pobjednika. To je pravilo života i postojanja. Ne postoji cilj. Ne postoji start. Samo putanja, samo 8. I svi se njome krećemo, dolazimo u kontakt sa novi i starim dušama i tako stvaramo priču o svom postojanju koga nema bez drugih. Svi i sve je povezano. Ipak bih ja to trebao znati. Ja sam Univerzum. U meni je sve. Sve te duše i svi svjetovi u kojima one borave, čak i svijet u kome su duša Anđela i Đavola. Ali ja nisam taj Bog koga svi spominju. Kako bih bio kad nisam ni sam, ni savršen. Da, tako je. Ja sam samo jedan od Univerzuma, jedan od... pa, ne znam ni sam koliko nas još ima! Ali tu su, osjećam ih. Taj Bog bi mogao biti negdje iza svih nas, iza zajedničke granice svakog od nas. I posmatra nas. A ja posmatram Anđela i Đavola koji posmatraju svoje smrtnike i besmrtne duše u njima. I ti smrtnici možda gledaju odozgo na nekoga, na nešto. I tako u krug. A šta posmatra Boga, pitate se. E to već ne znam. Možda se Stvoritelj sam ogleda u najmanjim tragovima materije i duše, u atomima i molekulima, protonima i elektronima. A i dalje od toga. Tako je! Najveći od svih je u svemu i svakome ostavio svoj trag. Stvorio je sve po svom liku. Svi smo mi Bog. A Bog je u svima nama! I tako se opet zatvara 8.
Kraj.
Posted in
Generalna .
Dodaj komentar: (19).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
Previous post»
1. mrskristina | 12/14,2013 at 19:20
Kraj price :) jako mi se dopao ovaj poslednji deo u kome si opisao beskonacnost i svoje shvatanje boga. Svidja mi se koncept boga kao neceg nedokucivog i nerazumljivog a opet necek sto svi nosimo u sebi. Svaka cast! Sad cu da procitam svu autopsiju zla :) veliki poz.
2. theatrebizarre | 12/15,2013 at 11:14
@mrskristina Hvala ti sto nisi odustala od price i sto uporno pratis blog :) to mi mnogo znaci. Drago mi je sto ti se dopada i sto razumijes moje shvatanje Boga i poentu price. Hvala ti jos jednom.
3. Holms | 12/15,2013 at 15:53
Odlicna prica, jos bolji kraj. Svidja mi se kako si poceo sa dvodimenzionalnom horor pricom, a zavrsio sa trodimenzionalnom filozofskom ne stedeci bizarnosti koje su prisutne u svakom delu Autopsije. Zanimljiva tematika, lepo napisana (na momente nekoherentna - to mi je jedina zamerka) sa jasnom poukom i porukom. Lepo si predstavio Boga i neshvatljivost Njegove prirode koja izmice umu smrtnika i prelazi granice banalnog poimanja Boga koje se vidja u vecini svetskih religija sa kojima se ja licno ne slazem (pretpostavljam ni ti). Odlicno!
4. theatrebizarre | 12/15,2013 at 21:02
@Holms Hvala da lijepim rijecima, drago mi je sto izdvajas vrijeme za moje price i moj blog. Zamjerka je na mjestu, svjestan sam i ja toga i mislim da je to zbog moje zelje da sto vise ideja zbijem u jednu pricu. Volim kada cujem misljenja citalaca, kritike i pohvale, i zelim da svako slobodno napise sta misli o prici. Tebi Holms hvala jos jednom :)
5. Holms | 12/16,2013 at 16:36
Nema na cemu. I da, jos nesto, svidja mi se upotreba detalja koji lako mogu da umaknu, a vide se samo ako ih potrazis. Npr, provlacenje broja 8 u svakoj prici na ocigledan nacin ili jako suptilan recimo u ovom poslednjem delu gde zbir svih cifara u godini 3023 daje broj osam.
Drugi detalj koji me jako zaintrigirao jesu imena gradova u poslednje tri price. Arkhangelsk - Arhandjel tj andjeo i Akuma - japanski termin za djavola. Takodje, malo sam se zainteresovao i nasao sam da Akane na japanskom znaci crveno. Jos jedan jako suptilan detalj.
I poslednje, tekst pesme ili citat na pocetku se savrseno slazu sa tematikom svake price. Morao sam da primetim i to. Da li su ti tekstovi inspiracija za pricu ili naknadno dodju nakon napisanog teksta?
6. theatrebizarre | 12/17,2013 at 08:20
@Holms Jako mi je drago sto si to primijetio, mislio sam da niko nece :) svaka cast. Pjesme i citati na pocetku price su generalno inspiracija, inspiracija za pisanje a ne za svaku posebnu pricu, mada uvijek ima neki koji se meni svidja a da se slaze sa tematikom.
7. mrskristina | 12/17,2013 at 19:41
A ja sam primetila da slike ispod svakog dela pricaju svoju pricu. :) Jako mi se dopadaju, a posebno to sto, ako se ne varam, idu u paru - prvi i drugi deo imaju slicne slike, treci i cetvrti takodje i tako dalje. Jedva cekam novu pricu. Da li ce i ona biti u nastavcima? :) poz
8. theatrebizarre | 12/18,2013 at 20:38
@mrskristina Ne, ne varas se. Svaki par slika je od istog autora. Potrudio sam se da stavim odgovarajuce slike koje bi se tematikom uklopile sa pricom. Ako mogu da napomenem, slike na kraju Ostrva ludila i Nyctophilia-e su od mog omiljenog slikara, Beksinskog. :) Nova prica ce biti uskoro, vec imam nekoliko ideja :) i ne, nece biti u dijelovima. Dugo necu pisati pricu iz vise dijelova :D
9. mrskristina | 12/19,2013 at 08:54
Drago mi je sto sam bila u pravu :) zar te je toliko autopsija namucila da ces odustati od prica iz delova? :D
10. theatrebizarre | 12/19,2013 at 17:32
@mrskristina Nije da me je namucila, ali me namucila :) Nisam planirao cak osam prica, ali negdje na pola pisanja sam pomislio da bi bilo dobro kada bi broj prica bio upravo - 8, zbog ukupne tematike i opsteg utiska.
11. Reader | 12/20,2013 at 18:33
uf moram priznati da si me zbunio :) ako sam dobro skontao, zeleo si da kazes kako ni dobro ni zlo u sustini ne postoje odvojeno, vec kao ista strana jednog novcica? tako sam bar ja shvatio :) a bog drzi novcic? interesantno... ali dosta zbunjujuce :) vise mi se svidja kada pises o cudovistima, magiji, vukodlacima, sirenama, demonima :) a i kada ubacis pokoju bizarnost u sve to. draze su mi tvoje jednostavnije price, jace su. ali uzivao sam i u autopsiji. ;)
12. theatrebizarre | 12/20,2013 at 22:08
@Reader Drago mi je sto ipak nisi odustao od mene iako te zbunjujem :) Da, tako nekako. Ako uzmem u obzir tvoju metaforu sa novcicem, mi (smrtnici) bi bili sitni atomi bakra koji grade taj novcic i njegovo lice i nalicje na kojima se ogledaju dobro i zlo kao dio jedne cjeline, tako slicni a opet nepomirljivo drugaciji. Univerzum je, dalje u poredjenju, ruka u kojoj je novcic. Univerzuma ima mnogo. Veoma mnogo. A sve sto mi znamo, vidimo, cujemo i sanjamo, sva mjesta koja ce nasa dusa posjetiti tokom svog beskonacnog kruzenja nalaze se u samo jednom univerzumu. I svaki od tih univerzuma ima svoje "ruke koje drze novcice" , ako me razumijes :) a Bog bi bio nesto vece od svega toga, nesto sto u svojoj "ruci" drzi "novcic" gradjen od svih univerzuma koji postoje. Nadam se da sam ti uspio pribliziti svoje vidjenje i poruku koju sam htio Autopsijom prenijeti.
13. Reader | 12/21,2013 at 19:47
hvala na pojasnjenju, sada mi je jasnije. i nisam vise tako zbunjen :) znaci da, po tebi, ljudi nisu pod uticajem dobra i zla, vec ga stvaraju kao sto sitni atomi bakra grade novcic? i rekao si da se zlo radja iz straha i neznanja. to mi se svidja i slazem se sa tim :)
14. theatrebizarre | 12/22,2013 at 09:34
@Reader Drago mi je da ti je jasnije :) da, tako je, ljudi stvaraju i dobro i zlo, oni ne postoje kao posebni entiteti. Zbog toga se previranja u Andjelu i Djavolu prenose direkto na figure, ali i figure imaju jak uticaj na njih, uticaj kojeg oni postaju svjesni samo na trenutak. Po mom misljenju zlo moze nastati samo iz straha ili neznanja, a kada se uklone ti faktori zlo kao takvo ne bi postojalo.
15. mrskristina | 01/04,2014 at 20:07
Iskreno se nadam da nisi odustao od pisanja :) kada ce nova prica?
16. theatrebizarre | 01/06,2014 at 18:09
@mrskristina Ne, naravno da nisam :) nova prica ce biti posle praznika, kada budem imao malo vise vremena za pisanje. :)
17. help me write my essay | 02/19,2021 at 02:53
Hello friends, how iss all, and wwhat you woul
like to say concerning this piece off writing, in my
view its actually amazing for me.
https://flattr.com/@cherylbrown199337
Low priced Essay.
help me write myy essay
help me write mmy essay http://www.graszonline.pl/profile/3006958/curtisreyes137.html
18. AellyPhalo | 11/29,2021 at 18:12
Стоматология в Москвe eвропейские матрериалы
https://americandental.ru/
Нам доверяют многие.Комплексный подход. Гарантия качества. Быстрое лечение. Услуги: Правильный прикус, Отбеливание, Восстановление зубов.
americandental.ru
19. AnnaPhalo | 12/03,2021 at 08:56
Стоматология в Москвe dentaquest.ru
https://dentaquest.ru/
Нам доверяют многие.Комплексный подход. Гарантия качества. Быстрое лечение. Услуги: Правильный прикус, Отбеливание, Восстановление зубов.
Dentaquest.ru