Autopsija zla: Željezna djevica (2)
theatrebizarre | 06 Oktobar, 2013 18:48"...Come play my game,
inhale, inhale, you're the victim,
come play my game,
exhale, exhale, exhale..."
-Breathe; The Prodigy-
-"Moja kraljica je zaista nešto posebno, zar ne?", upitao ga je nakon što je još jednu bijelu figuru poslao van šahovskog polja. Anđeo je samo ćutao i u tišini posmatrao hrpu bijelih leševa pored šarene mermerne ploče. Zvuk otkucaja srca je postajao sve tiši i tiši sa svakim novim potezom crne kraljice. Bila je nezasitna. -"Nema ništa ljepše od posmatranja sopstvene kreacije i savršenstva njene krvoločne prirode", ponovo će Đavo kroz smijeh, sa nadom da će natjerati Anđela na predaju. -"Još ništa nije gotovo, prijatelju". Anđelova odlučnost izbrisa samopouzdanje sa Đavolovog lica. "Tačno je da je zlo snažan pokretač, ali dok god postoji vazduh u plućima i krv u venama postoji i dobro u svakom čovjeku, pa i u tvojim štićenicima". Đavo se u početku smrknuo, slušajući govor svog protivnika, a kada je Anđeo ućutao, on se poče nekontrolisano smijati. -"Tvoj optimizam me uvijek oraspoloži". Anđeo je ostao ozbiljan. -"Zapamti moje riječi. Vladavina tvoje kraljice se bliži kraju".
*Decembar, 1610. Čahtice, Slovačka*
-"Marina! Marina, gdje si?". Čula je majčino dozivanje iz prizemlja stare kuće u kojoj su njih dvije same živjele. Na brzinu je stavila maramu preko glave i brzim pokretima ruke popravila bijelu kecelju koju nije nosila samo dok je spavala. Na izlazu iz sobe se brzo pogledala u malo ogledalo i u njemu ugleda svoje oči koje su sve fascinirale, pa čak i nju samu. Nikad se nije navikla na svoj pogled iako je živjela sa njim. Jedno oko plavo, jedno zeleno, pomislia je dok je zatvarala vrata svoje sobe. Hitrim korakom se spustila niz drvene stepenice koje su je vodile do male kuhinjice iz koje je dopirao majčin glas. -"Marina, pa koliko te puta moram zvati da bi se ti udostojila da se odazoveš?". Majka zvuči zabrinuto, pomislila je prije nego što je izustila izvinjenje. -"Žao mi je. Spremala sam se u svojoj sobi". Tada je vidjela dva vojnika koja stoje ispred otvorenih ulaznih vrata. -"A ko ste vi?", upita Marina strance u uniformama sa grbom porodice Bathory, vladara grofovije. -"Oni su...", zaustila je majka plačnim glasom, ali je jedan od muškaraca prekinu. -"Poslani smo od strane naše drage grofice, Elizabeth Bathory, da vam lično prenesemo njene pozdrave. Grofica je čula priče o vašoj ljepoti i želi da vam ukaže čast da joj služite kao njena lična dvorjankinja".
Marina je osjetila kako se soba oko nje počela okretati. Majka više nije mogla suspregnuti suze i poče glasno jecati čvrsto zgrabivši svoju kćerku u naručje. -"Ne, ne možete mi je uzeti! Ona je sve što mi je ostalo!". Marina nije plakala, ne zato što nije htjela već zato što je izgubila svu snagu iz tijela. Odmah se sjetila strašnih stvari koje je slušala već godinama, jezivih priča o sudbini mladih djevojaka koje uđu u zamak Čahtice i više nikad iz njega ne izađu. Priča se da je grofica nakon smrti muža, prije skoro sedam godina, izgubila razum i da ubija svoje dvorjankinje, prinoseći njihova tijela kao žrtve Đavolu. Jeza strese njeno krhko tijelo i Marina se nesvjesno prekrsti. To su samo priče, tješila se iako je znala da ne može varati samu sebe. -" Ne brini mama, sve će biti uredu", laž joj prirodno skliznu sa usana. -"Poći ću sa vama, ali mi morate dopustiti da se pozdravim sa Edwardom".
***
Čekao ju je na istom mjestu kao i svaki dan, pored velikog hrasta na ivici šume, mjesta gdje su se upoznali, prvi put poljubili i gdje je ona pristala da se uda za njega. To je bilo njihovo tajno sastajalište kome su se radovali na kraju dana i gdje su bili bitni samo oni, bez briga spoljašnjeg svijeta i okova stvarnosti. Ogrnuo je staro, debelo krzno izjedeno moljcima, ali uprkos tome hladnoća se zavukla duboko pod kožu pretvarajući njegove kosti u ledenice. Grijala ga je jedino pomisao na nju, Marinu, ljubav njegovog života. Sam pogled na nju, njeno lijepo lice i te čarobne oči držala ga je u životu dok su mu očnjaci ledenog vjetra kidali pluća.Njene oči - jedno oko plavo, jedno zeleno.
Gledao je u pravcu iz kog je očekivao da se pojavi svakog trenutka. Već ju je zamišljao kako mu se užurbanim korakom približava i skače u naručje, dok se njegov dah mješa sa njenim u vrtlogu pare na smrznutom vazduhu. Osjećao je kako mu se na hladnom vjetru muti pogled i mrznu trepavice čime je objašnjavao ono što je u početku, sasvim nejasno, vidio. Prema njemu su se kretale tri mutne figure, od kojih je jedna sigurno morala biti Marina. Ali za druge dvije nije imao objašnjenje. Nekoliko trenutaka kasnije, kada su mu se približili, ugledao je Marinu i dva dvorska stražara kako drže, svaki sa svoje strane, njegovu dragu ispod ruke.
Nije mogao čekati da mu se približe, već je krenuo njima u susret, zbunjen i prepadnut ovim prizorom. -"Šta se dešava?", upita drhtavim uplašenim glasom, "Marina, ko su oni?". Ona mu ne odgovori, već ga brzinom zagrli oko vrata tiho jecajući. Mogao je osjetiti kako se njene suze lede na smrznutoj koži. U daljini je čuo stražare kako govore, a mogao je razabrati samo nekoliko riječi. Grofica... ljepota... čast...dvorjankinja... riječi su bježale na vjetru zime i gubile se u noći. Jedino što je mogao čuti bio je govor Marininih očiju. Spasi me. Spasi me, odjekivalo je u njemu dok su stražari odvodili njegovu ljubav u sigurnu smrt. Spasi me. Spasi me. Ostao je da stoji ispod hrasta, sam, još nesiguran u stvarnost onoga što se ispred njega odigralo. Vjetar se igrao sa granama starog drveta, čije su grane šaputale. Spasi me. Spasi me.
***
Vožnja kočijom nije bila duga, ali se Marini učinilo kao da je prošao čitav jedan život od momenta kada je još bila u svojoj sobi i razmišljala o Edwardu do trenutka kada se ispred nje stvorilo veliko kameno zdanje sa kulama koje paraju oblake i probadaju srce nebesa. Sada je ona neko drugi, sjena stvarnosti i prethodnog života. Iako su je stražari ubjeđivali da je gost, njihovi čvrsti stisci su govorili suprotno. Ona je zarobljenik, dovedena ovdje da okonča svoj život i da njene ostatke raznesu oštri vjetrovi zime i zaborava. Čula je zveketanje lanaca i škripu velikih drvenih vrata na ulazu u dvorac. Zvijer je otvorila svoja usta gladna njenog hladnog mesa.
Na ulazu nije bilo nikoga. Zamak je djelovao napušteno, oronulo, kao da ništa živo u njemu ne boravi, kao da je vrijeme zaboravilo na njegovo postojanje. Priče koje je slušala o Čahticama kao dijete nisu se poklapale sa prizorom ispred nje. Gdje su nestali svi ti ljudi, brojni podanici, vojnici, seljaci? Gdje su? Pobjegli su, pomisli u trenutku čistog užasa u kome sve postaje jasno.Svi su pobjegli. Ali od koga? Od čega? Shvatila je besmislenost svojih pitanja čim su joj odjeknula mislima. Zauzeta borbom u sebi nije primjetila kako stisak grofičinih stražara oko njenih ruku slabi do potpunog nestanka. Upala je u vrtlog beznađa, dok razum gubi kontrolu nad njom predajući njenu svijest kamenim zidinama zamka. Potpuno se predala demonima ovog mjesta, postajući i sama jedna od aveti koje njime lutaju. Mogla je čuti glas koji je doziva, glas Đavola koji dopire iz najviše kule prema kojoj se i uputila. Gore pripada, sa njom, svojom groficom. Ona je sad njen život. Edward, pomisli u momentu, kao da pokušava zadnjim atomima snage svoje duše da zgrabi slamku spasa prethodnog života. Ali ta misao iščeznu brzo kao što se i rodila. Penjala se nestabilnim stepeništem dok je vjetar zviždao kroz pukotine u zidu i mješao se sa vazduhom ispunjenim mirisom truleži i krvi, stvarajući kakofoniju zvukova, jezivu melodiju smrti, a pored nje su, umjesto stražara, hodale dvije pogurene starice.
Na kraju stepeništa čekala su ih teška, drvena vrata ispod kojih se provlačila slaba svjetlost i dah stvora koji iza njih živi. -"Stigli smo", reče jedna starica suvim glasom. "Grofica vas željno iščekuje", dodade druga žena, identična prvoj. Stara Marina bi se pitala kako su se stražari pretvorili u ove vještice izboranih lica i beživotnog pogleda. Ona bi pokušala pobjeći, učinila bi sve što je u njenoj moći da se spasi, da izbjegne sudbinu za koju zna da je čeka. Ali ne i ova Marina. Ona se predala koščatim stiscima smrti, hipnotički privučena stvoru koji je očekuje sa druge strane vrata. Došlo je vrijeme da upozna Đavola.
***
-"Moja kraljica je jača nego ikad, ne znam kako planiraš da je pobijediš". Đavolov osmjeh se polako pretvarao u bijes dok je posmatrao sigurnost na licu Anđela. -"Tvoja kraljica odbrojava svoje posljednje sate". Anđeo vrhovima prstiju obuhvati bijelog skakača i pomjeri ga pored jednog od pijuna. -"Potcjenjuješ snagu volje i moć ljubavi, prijatelju. A upravo je ljubav ta koja će ti i presuditi". Đavo je nijemo posmatrao malu bijelu figuru u obliku propetog konja i pokušavao da dokuči značenje Anđelovih riječi.
Edward je još dugo stajao ispod starog hrasta gdje je po možda posljednji put grlio Marinu sa skamenjenim pogledom uprtim u tri para otisaka stopala u snijegu koja bježe od njega. Sve se odigralo tako brzo i u momentu je njegov život izgubio smisao. Izgubio sam je. Poželio je da vrisne, da se oslobodi napetosti i straha koji su ga gušili, ali nije imao snage. Samo je stajao na istom mjestu leđima oslonjen o suvu ispucalu koru besmrtnog drveta. Molio je za pomoć tihom molitvom koja mu je odzvanjala grudima u ritmu lupajućeg srca. Tražio je pomoć u ovom trenutku najveće slabosti i bespomoćnosti. Spasi me, šaputao je vjetar glasom nestale nade. Pao je na koljena i tiho jecao dok je poljubac zime ledio njegove suzne oči.
-"Ustani Edwarde". Čuo je glas koji ga zove, a zatim nestaje sa vjetrom. "Vrijeme je. Kucnuo je čas da otmeš Marinu iz kandži sudbine i spasiš je od Đavola". Edward je i dalje klečao, gubeći osjećaj u rukama koje je zakopao duboko ispod snijega. Nije dizao pogled. Ignorisao je iluziju da u ledenim zvižducima čuje nečiji glas. Niko mu ne može pomoći. Sam je. -"Nisi sam", odgovori mu glas na neizgovorene riječi, "tvoj Anđeo je uz tebe". Ove riječi su ga natjerale da u trzaju podigne glavu i uperi pogled ispred sebe. Na snijegom prekrivenoj ravnici, desetak metara ispred njega, stajao je bijeli konj i gledao prema starom hrastu. -"Uzjaši vjetrove leda i leti. Leti krilima Anđela u susret svojoj sudbini. U susret Marini. Leti".
***
Drvena vrata su se otvorila i Marina se našla u neobičnoj prostoriji koja nije ličila na ostatak zamka. Stotine i stotine svijeća osvjetljavalo je ovu sobu kružnog oblika. Svaki plamen je stvarao svoje sjene koje su plesale po kamenim zidovima i visokom plafonu kule. Soba je bila ispunjena i brojnim buketima uvelih crvenih ruža čije su opale latice prekrivale pod. Polako se kretala praćena pogledom starica koji je mogla ojetiti na potiljku. Svakim korakom je sve dublje ulazila u Đavolju jazbinu, a njen život se polako gasio i gubio među rasplesanim sjenkama. Uvele latice su šuškale pod njenim stopama remeteći skoro savršenu tišinu. Iako je tu bila sve vrijeme, Marina ju je tek nakon nekog vremena ugledala ispred sebe. Grofica, panično pomisli i osjeti zujanje vrele krvi u ušima.
Grofica je ležala u kadi do pola napunjene tamnom krvlju. Gomila crvenih latica je slobodno plutala na površini, polaka upijajući gustu crvenu tečnost. Oko krvave kupke nalazile su se gomile kostiju, neke sa ostacima jos nepotpuno raspalog mesa, od kojih se širio posmrtni dah truleži mješajući se sa slatkim mirisom uvelih ruža. -"Predstavljamo vam našu groficu, Elizabeth Bathory", reče jedna od starica umiljatim, pretjerano uljudnim, glasom. Elizabeth im je bila okrenuta leđima i nije reagovala na riječi vještice. Tiho je ležala ne uznemiravajući crvenu površinu na kojoj plivaju latice. Zatim, nakon nekoliko momenata tišine, grofičino tijelo se počelo uspravljati i drhtavim pokretima izdizati, izlazeći iz kade. Diskretna svjetlost svijeća je stvarala sliku stvorenja o kome je Marina dugo slušala, stvorenja iz jezivih priča koje opsjedaju Čahtice. Otjelovljenje Đavola. Grofica se kretala prema njoj ostavljajući krvave tragove stopala koji su bivali sve bliži i bliži. Nago tijelo mrtvaca koji jedva diše okupira njeno vidno polje, i sada je mogla da je vidi u potpunosti, svoju sudbinu i svoj skorašnji kraj. Mršavi stvor sive, ispijene kože kružio je oko nje, odmjeravajući svaki dio njenog uzdrhtalog tijela. Krajičkom oka Marina je posmatrala upale crne oči, ništavne i prazne, i ispijeno lice sa dubokim borama. Prorijeđena crna kosa sa pramenovima sijedih vlasi jedva je pokrivala ogoljeno tjeme. Na vratu se isticao ožiljak u obliku broja 8 iz koga je izbijala tama u pulsevima mrtvačkog srca u grudima grofice. Kroz usjeke između trulih zuba širio se smrad tijela koje trune iznutra i dah ispunjen teškim mirisom krvi.
Zaboravila je na strah jer se on duboko u njoj ukorijenio tako da je postao dio nje, nešto što je dopunjava i čini onim što jeste - žrtva. Samo to, ja sam samo žrtva bez lica, bez ličnosti. Kada se, vijekovima kasnije, bude pričalo o Krvavoj Grofici, moje ime će izblijediti na pergamentu vremena. Biću zaboravljena. Kao i mnogi prije a i posle mene. Edward će me zaboraviti. Pamte se samo oni čija su imena ispisana crvenim mastilom, a zlo pobjeđuje. Uvijek.
Marina usmjeri pogled na nešto što se nalazilo direktno iznad kade u kojoj je do prije nekoliko momenata ležala Elizabeth. Metalni oklop, taman i zarđalih ivica, visio je zakačen za lanac povezan sa svodom kule. Sprava je ličila na mrtvački sanduk, s tim da se na njenom vrhu nalazio, u metalu izrezbaren a plemenom svijeća naglašen, lik mlade djevojke. -"Željezna djevica", napokon će grofica umornim glasom, gotovo šapatom. -"Moja kreacija. Unutrašnjost metalnog okvira ispunjena je oštrim šiljcima koji istišću krv i život iz bilo koga ko u njega zakorači". Znači tako ću okončati, izbodena do smrti dok se svaka kap moje krvi cijedi za groficu. Nije ni primjetila da su vještice već počele spuštati Djevicu, zajedniči povlačeći polugu u uglu sobe. -"Vrijeme je draga Marina. Vrijeme je da svojom žrtvom, svojom krvlju produžiš moju mladost i moju ljepotu". Elizabeth se okrenula i vraćala nazad u kadu, dok je zvuk lanaca i škripećeg metala, vrisak Željezne Djevice, gušio u Marini i najmanju želju za otporom. Tiho je pustila suzu, pogela glavu i nečujno izgovorila jedinu molitvu koja je imala smisla - "Edwarde, spasi me, u ovom ili nekom drugom životu". Zatvorila je oči. Jedno oko plavo, jedno zeleno.
***
Bijeli konj je jurio kroz šumu prestižući i sam vjetar. Edward je obuhvatio njegov vrat u strahu da bi mogao izgubiti kontrolu i pasti. Mogao je osjetiti vrelinu tijela ispod sebe i naprezanje mišića dok sniježni pastuv izbjegava debla i pobjeđuje u trci sa vremenom. Ali koliko je vremena još ostalo. Dok su jurili šumskim putem prateći tragove kočija Edward se molio da stignu na vrijeme i spasu Marinu. Spasi me, ponovo je odjeknulo između stabala. Nakon nekoliko otkucaja srca ispred njega se stvorilo kameno čudovište koje svojim kulama razdire tamne oblake. Stigli smo. Marina izdrži. Bori se. Ti nisi žrtva. Konj se naglo zaustavi ispred kapija zamka. -"Odavde moraš nastaviti sam", čuo je Edward glas Anđela dok se borio sa vrtoglavicom i zbinjenošću. -"Srećno Edwarde i zapamti: ništa nije jače od vaše ljubavi, ni grofica, ni Đavo čak ni sama smrt, jer takva ljubav odzvanja kroz eone čineći vas besmrtnim i vječno mladim. To je tajna koju grofica nikada neće saznati. Tako ćeš je i pobijediti". Konj zatim nestade nošen ledenim vjetrom koji ga je i stvorio. Ostao je sam suočen sa zamkom i njegovim demonima.
Trčao je stepeništem koje je vodilo na vrh najviše kule, iako nije znao zbog čega. Ugledao je drvena vrata i mogao je čuti Marininu dušu iz njih, dušu koja ga doziva i moli za pomoć. Spasi me. U jednom je pokretu razvalio bravu i uletio u kružnu sobu. Miris truleži, krvi i uvelog cvijeća je bio skoro zasljepljujući i on umalo pade na koljena, oboren teškim vazduhom. Plamen svijeća se teturao poput njega samog, bacajući slabu svjetlost na središte sobe i kadu u kojoj je ležao Đavo. Pored njega, na tepihu uvelih crvenih latica ležala je Marina, bezbojne kože prekrivene brojnim ubodima iz kojih su curile rijetke kapi krvi. Rane su prolazile i kroz njenu lobanju, smrskanu pod pritiskom. Ali njene oči su ga gledale, netaknute šiljcima. U njima je čuo molitvu, nečujno izgovorenu.
Pao je na koljena i glasno jecao.
Đavo skloni kapuljaču sa lobanje, otkrivajući dva tamna roga koja su nikla iz bijele kosti. Ustao je iz kade i prišao Marininom tijelu. -"Žrtva. Ništa više od toga. Samo - žrtva". Zatim je nestao. Edward nije slušao Đavolove riječi. Čuo je jedino Marinu. Spasiću te, u ovom ili nekom drugom životu!"
Nastaviće se...
Posted in
Generalna .
Dodaj komentar: (24).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
Previous post»
1. idzi | 10/06,2013 at 21:36
Svašta...taman posla da je ljubav pobedila, ne bi ni malo bilo zanimljivo...
2. theatrebizarre | 10/06,2013 at 23:22
@Idzi ima vremena za ljubav, ne odustaj od price ;)
3. mrskristina | 10/07,2013 at 11:02
Andjeo je opet zakazao :( sta je bilo sa Edwardom, hocemo li saznati?
4. K. | 10/07,2013 at 12:48
"Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svet. Ko hoće da bude rođen, mora da razori jedan svet. Ptica leti ka bogu. Bog se zove Abraksas."
Često onaj koji stvara počne da lomi ljusku i taman kada je spremna da se raspadne i oslobodi ga on je lepi verom, uzdižući svoju odanost ka sigurnosti jajeta i pravdajući se samom sebi i drugima pričom o dobru i zlu, zauvek ostajući šćučuren u jajetu. Uvek mi je žao kada to vidim... Interesuje me da li ćeš je ti polomiti do kraja.
5. theatrebizarre | 10/07,2013 at 13:56
@mrskristina Andjeo je izgubio bitku, ali partija saha jos nije zavrsena. Sve ce se uskoro rascistiti i postati jasno. :)
6. theatrebizarre | 10/07,2013 at 14:09
@K Moram priznati da me vas komentar zaintrigirao i zamislio sam se. Po mom misljenju ljuska ce biti polomljena do kraja, ali je i sam proces oslobadjanja iz nje dio stvaralastva i kao takav ne moze biti zanemaren i odbacen kao nesto suvisno. Tako da smatram da je stvaralastvo bitno, ali nista bitnije od razanja starog svijeta, svijeta jajeta, bez kog ne bi bilo ni ptice koja se oslobadja.
7. Reader | 10/07,2013 at 17:45
@Idzi Samo zato sto ljubav nije pobedila ne znaci da je delo manje zanimljivo :) uostalom, prica jos nije gotova, ljubav jos ima sansu :)
8. idzi | 10/07,2013 at 22:00
Nisam rekla da je manje zanimljivo... kako si to zaključio?
Valjda smem da navijam za ljubav? U mom svetu ona uvek pobedi. Ali to ne znači da mi se priča ne sviđa.
theatrebizarre- odlično pišeš ;)
9. theatrebizarre | 10/08,2013 at 01:07
@Reader Mislim da si pogresno razumio Idzi, ja licno nisam izveo takav zakljucak. Ali slazem se da ljubav jos ima sansu ;)
@Idzi Ljubav uvijek pobijedi cak i u mom svijetu, iako se tako ne cini na prvi pogled :) i hvala ti puno na komplimentu :)
10. idzi | 10/08,2013 at 07:59
Molim te da izbrises komentar broj 3 ne zbog teksta... mislim da ces ukapirati zbog cega ;)
Nema na cemu i drugi put.
11. theatrebizarre | 10/08,2013 at 08:38
@Idzi nije problem, skontao sam ;)
12. idzi | 10/08,2013 at 11:00
Hvala ;)... mada mogao si i ranije to da uradis!
13. idzi | 10/10,2013 at 10:43
Neki nastavak....???
14. theatrebizarre | 10/10,2013 at 12:41
@Idzi Bice, bice za par dana, pisem ga ali nikako da ga zavrsim zbog drugih obaveza :)
15. idzi | 10/11,2013 at 09:21
Samo ti pisi ... ; )
16. mrskristina | 10/15,2013 at 11:50
Joj pozuri sa nastavkom, nedostaju mi tvoje price :/
17. idzi | 10/15,2013 at 21:34
Stvarno požuri, nedostaju nam kvalitetne priče ;)
18. theatrebizarre | 10/16,2013 at 01:28
Evo objavljen je nastavak, nadam se da ce vam se dopasti :)
19. Bev | 02/17,2021 at 01:12
Attractive part of content. I simply stumbled upon your web site and in accessio capital to claim that
I acquire in fac enjoyed account your blogg posts.
Anyway I'll be subscribing to your augment or even I success you get admission to persistently fast.
https://clients1.google.dz/url?q=https://cbdwwwkratom.com
Bev
Weldon https://clients1.google.cg/url?q=https://bestwwwkratom.com
20. Autumn | 04/19,2021 at 00:27
fantastic points altogether, you just received a emblem new reader.
What would you recommemd in regards to yoir publish that you simply made some
days ago? Any sure?
https://box.quartierinuovi-ancona.it/ipod-mini-manual-pdf.pdf
Autumn https://box.marabenessere.it/federal-income-tax-forms-pdf.pdf
21. Buford | 05/16,2021 at 17:38
I blog often and I truly appreciate your content. Thhis great article has truly
peaksd my interest. I am going to bookmark your site and keep chedcking for new information about once
per week. I subscribed to your Feed as well.
https://fplust.com
Buford
https://espaiviral.com https://managerpdf.com
22. https://americandental.ru/ | 08/25,2021 at 17:44
Nicely put, Thank you.
Hugh
https://americandental.ru/ (Frank) https://americandental.ru/
23. paquete por pastilla precio | 09/05,2021 at 23:41
Hey There. I flund your blog the use of msn. This is a very well written article.
I will be sure to bookmark it and come back to read moree of your helpful information. Thanks for the post.
I'll certainly return.
https://harborbaystorage.net/
paquete por pastilla precio https://harborbaystorage.net/
24. Продать_лекарства | 10/20,2021 at 06:31
Thanks for sharing your thoughts. I really appreciate your efforts and I will be waiting for
your next post thanks once again.
https://medicina-doska.ru/
Продать_лекарства https://medicina-doska.ru/