Autopsija zla: Ostrvo ludila (3)
theatrebizarre | 16 Oktobar, 2013 01:24"...I keep the memories inside my mind
to show me how to leave the darkness,
you will take me home one day,
believe me..."
-White coats; Foxes-
-"Mislim da je vrijeme da odustaneš", tiho će Đavo sa osmjehom na licu starom kao i vrijeme samo. -"Moja kraljica se ne da tako lako uništiti". Anđeo mu nije odgovarao. Samo je posmatrao šahovsko polje i sve manji broj bijelih figura na njemu. -"Ne planiram da izgubim od tebe, prijatelju. Ne danas". Anđeo nije znao kako će to izvesti, ali je bio uvjeren da će nekako pobjediti. Mora. Kakav je to život u kome se gubi nada i zlo pobjeđuje? Gledao je borbu za opstanak koja se odigravala na hladnom mermeru života na čijim poljima duše traže smisao postojanja, nesvjesne igre u koju su ubačene i dužine njenog trajanja. Žalio ih je, pijune prepuštene na milost i nemilost silama koje ne mogu razumjeti, ograničene okvirima vremena i postojanja bez poimanja povezanosti između njih, povezanosti koja napušta okove realnosti i oscilira kroz vrijeme, postajući promnezija sjećanja, deža vi uma. Ali i zavidio im je, njima, figurama koje su mu plesale pred očima, igrajući najtežu igru od svih - igru preživljavanja.
* Oktobar, 1887. New York, SAD*
Pogledom je lutala po okrugloj sobi savladana strahom. Njen paralisani um nije mogao shvatiti gdje se nalazi i šta je to stvorenje ispred nje od koga se širi teški miris krvi. Vjetar. Osjetila je hladni poljubac leda na obrazu. Ugledala je i dva stara lica na pogurenim tjelima kako se njišu u ritmu sjena koje titraju zidovima, kamenim i hladnim. Zvuk lanaca ispuni prostoriju, tjerajući oči ka plafonu. Metalni kovčeg. Latice ruža su plivale po podu nošene strujom krvi koja se stvarala prelivanjem prepunjene kade u kome je stvorenje nepomično ležalo. Bol! Dopirao je iz rupa koje su metalni šiljci ostavljali na njenom tijelu. Bol! Bol! Bol...a zatim...ništa. Mrak. Gubi se u njemu. Postaje tama.
Tada se i probudila. Ležala je na mokroj posteljini natopljenoj znojem i panikom. Ali navikla se na ovaj košmar. Pratio ju je čitav život i postao dio nje. Ipak, uvijek joj je potrebno nekoliko momenata da razluči stvarnost od sna, koji su se toliko isprepleli i pomiješali u njenoj svijesti da se često pita gdje prestaje san a počinje sjećanje. Davno je digla ruke od pokušavanja da shvatiti svoju noćnu moru. Da li je to vizija budućnosti? Slike prošlosti? Možda oboje? Najvjerovatnije ni jedno od toga. Pitala se da li iko osim nje ima ovakav san. To više nije ni bitno. U stvarnost su je povratili zraci izlazećeg sunca koji uporno gube bitku sa gustim oktobarskim oblacima. Nellie sanjivo protrlja oči i priđe prozoru sa koga je vidjela već probuđene ulice grada i njihovo duboko sivilo isprekidano žutim i crvenim jesenjim drvećem.
Oblačila se polako, ne skidajući pogled sa svog odraza u ogledalu koje se jedva držalo za stari zid prekriven oljuštenom farbom. U ćoškovima male garsonjere u kojoj je živjela, između Prve avenije i Avenije York na istočnoj obali Manhattan-a, rasle su zeleno-crne mrlje, šireći se poput truleži zbog čega je cijeli stan bio ispunjen teškim vlažnim vazduhom. Drveni pod je škripao pod njenim stopama i njegova pjesma pratila je svaki, pa čak i najlakši korak. Svaki put kada bi se otvorio jedan od dva prozora koji gledaju na East river u sobi bi se osjetio miris rijeke nošen laganim vjetrom koji je uvijek duvao ka obali bez obzira na godišnje doba. Uprkos svemu voljela je ovaj stan. On je za nju predstavljao slobodu, mogućnost da živi na mjestu gdje oživljavaju snovi i gdje je mogla da se bavi onime čime voli, iako je žena u muškoj profesiji. Ogrnula je ramena teškim kaputom da se suprostavi oštoj jeseni koja je čeka na ulicama. Momenat prije nego što je napustila stan zagledala se u svoj potpis na iskaznici novinske redakcije New York World-a. Nellie Bly, pročita u sebi potpis ispisan čitkim rukopisom. Pseudonim koji je za nju bio stvarniji od rođenog imena.
Izletjela je iz zgrade i brzim, uvježbanim pokretima prešla ulicu, stapajući se u sivo-crnoj masi nepoznatih lica u haljinama, odjelima i šeširima. Lice je okrenula suncu i nakratko uživala u trenucima njegove pobjede nad teškim oblacima iznad grada, trenucima u kojima svijet ima boje, prije nego što ga oni ponovo sakriju i sve opet potone u sjene. Jedino što se uporno opiralo sivilu života, betonskog grada i jesenjeg dana su bile njene oči. Jednim plavim, a jednim zelenim okom posmatrala je slike oko sebe, slike New York-a i njegovih stanovnika u još jednom običnom oktobarskom danu.
Nellie je radila u novinskoj redakciji New York World-a, jednoj od najvećih na istočnoj obali države. Iako je važila za jednog od najboljih novinara, borba mlade dvadesettrogodišnjakinje u šovinističkom svijetu nije bila laka, čak ni u metropoli. To je nije pokolebalo, samo je postala jača i bolja u onome što radi i u onome što voli. A ta snaga će joj biti potrebna u onome što je namjeravala učiniti. Planirala je priču svoga života koja će je učiniti poznatom.
***
Veče je provela sama u stanu. Pila je čaj pored otvorenog prozora i sa blagim osmjehom se prisjećala razgovora sa urednikom koga je ranije tog dana posjetila i ,nakon višečasovne prepirke, uspješno ubijedila da je podrži u njenoj namjeri. Udišući paru koja joj je grijala lice i milovala obraze posmatrala je East river i svoju priču na njemu. Ostrvo Blacwell. Čudovišni komad zemlje na nemirnoj vodenoj površini joj je uzvraćao pogledom poput divovske glave antičkog monstruma koja se pomalja iz dubina pakla. Velika zgrada na njemu je svojim treperavim svjetlima dozivala Nellie, prodirući u dubinu njene duše i mameći je poput neodoljive pjesme sirena. Nije mogla da objasni privlačnost te građevine na ostrvu koje je gledala, psihijatrijske ustanove izolovane od okolnog grada i ostatka svijeta. Zbog čega me zove? Nije znala odgovor na pitanje koje je sama sebi uvijek postavljala kada bi na kraju dana posmatrala svijetleće oči Blackwell-a i njegovu dušu koja se u tami izdizala iznad kamenih zidova i žičanih ograda na njemu, duše identične njenoj koja je takođe okupana mrakom. Osjećala je kako se dio njenog života nalazi tamo, preko sivih talasa rijeke. Zbog čega me zove, ponovi pitanje u sebi. Zbog čega je moj san življi i češći od kad sam se preselila ovdje, blizu ostrva? Opet nije mogla pronaći odgovore nevidljive u sjenama uma. Oni su tamo negdje, preko hladne vode i ograda. Odgovore kriju kameni zidovi ludnice. Samo je to znala i u to je bila sigurna. Zbog toga je morala saznati šta se krije iza vrata psihijatrijske ustanove čija trepćuća svjetla vidi sa prozora. Opet se osmjehnula. Bilo joj je drago što je dobila odobrenje urednika da se ušunja na ostrvo i iznutra istraži bolnicu pretvarajući se da je jedna od pacijenata. Genijalna ideja genijalne novinarke. Vjetroviti dah rijeke je bio hladan podsjetnik da se opet izgubila u lavirintu misli. Ispila je posljednje ostatke ohlađenog čaja i pozdravila se sa slikom u ramu prozora, legla u krevet i u potpunost se predala noćnoj mori koju će ponovo spremno dočekati.
***
-"Da li ti je žao njih?", upita Anđeo nakon pauze tokom koje je zamišljeno posmatrao polje. Đavola iznenadi ovo pitanje. -"Ne razumijem prijatelju", odgovori mu, zbunjeno i tiho, "misliš na figure?" Ponovo nasta tišina koju je jedino remetilo tiho ritmično kucanje srca na hladnom mermeru. -"Da, na njih mislim". Đavo osmotri njegovo lice, lice mladića plavih očiju i umornog izraza. -"Zbog čega bi mi ih bilo žao? Pa to su niža bića, nesavršena i iskvarena. Ja i ti to najbolje znamo i vidimo. Sam znaš kako u svima njima, bez obzira na čijoj strani polja stoje, zlo mnogo lakše osvoji dušu i savlada ličnost. Sjeme zla niče brže od sjemena dobra u svakoj od figura". Đavo je bio upravu. Tako je bilo uvijek i biće zauvijek. -"Ali oni su sposobni i za velika djela, od kojih neka iznenade čak i nas", reče Anđeo tražeći potvrdu svojih riječi na Đavolovom licu. Nije je našao. Đavo se samo blago nasmija. -"Njihove duše, iako besmrtne kao i mi, trunu, ne brzo kao njihova prolazna tijela nakon što ih zakopaju u zaborav zemlje. Ne. Duša trune lagano, postepeno, bez obzira na to koliko tijela promijenila. Zato nemoj da ih sažalijevaš. Oni su tu da se mi malo zabavimo, da njihove mane iskoristimo u igrama u koje ih bacamo". Đavo se ponovo osmjehnu Anđelu a na licu mu opet zaigra osmjeh. -"Gdje smo ono stali? Ah, da! Moja kraljica želi da se hrani bijelim mermerom".
Bili su joj potrebni sati vježbanja pred ogledalom ali je na kraju uspjela usavršiti izgled ludaka. Sada je osoba koju gleda u odrazu neprepoznatljiva njenom mozgu. Obukla je staru haljinu koju je isprljala blatom kako bi što više ličila na beskućnika prljave, raščupane kose. Klatila se naprijed-nazad skrštenih ruku i nerazumljivo mrmljala. Ali najteže joj je bilo postići onaj ludački pogled koji imaju samo osobe pomračenog uma i svijest prekrivene velom bolesti. Tjerala je svoje unutrašnje ludilo da ispliva, ludilo za koje je znala da svaki čovjek ima i da se u svakom od nas krije duboko ispod nemirne površine razuma. Iz sata u sat je posmatrala svoje oči i njihovu preobrazbu tako vjerodostojnu da je u momentu prevarila i samu sebe dok se u kratkotrajnom momentu nevjerice čudi osobi koju gleda u odrazu. Ludak. Boja njenih očiju je olakšala transformaciju dajući joj izgled osobe koja gubi rat sa svojim bolesnim umom. Jedno oko plavo, jedno zeleno. Zadovoljna transformacijom išunjala se iz stana, pažljivo da je niko ne vidi i ne prepozna, a zatim je u obližnjoj uličici skupila posljednje atome razboritosti neophodne da izdrži ludilo koje će je uskoro savladati. Duboko je udahnula, sačekala par sekundi a zatim istrčala među prolaznike mahnito vrišteći riječi bez značenja privlačeći svaki pogled u okolini. Njen plan je uspijevao.
***
Hitrim pogledom je prelazila preko maglom prekrivene rijeke, pogledom koji ne miruje i koji traži nešto, iščekujući da se to nešto pojavi svakog momenta. Glad je strujala njenim tjelom u vidu groznice, mučeći je lagano i tiho. Šake je stisnula čvrsto u pesnice ignorišući bol koji oštrim noktima sama sebi nanosi. Gdje je? Čula je otvaranje vrata kancelarije u kojoj se nalazi ali se nije okrenula, već je i dalje fiksirala paučinastu izmaglicu kako neometana pleše po sivoj površini East river-a dok se u daljini naziru treptava svjetla Manhattan-a. Zvuk kuckanja dva para potpetica postajao je sve glasniji sve dok nije u jedva primjetnom odrazu na prozoru ugledala dvije ženske figure kako stoje pored nje, jedna sa lijeve a druga sa desne strane.
-"Doktorice Usher, stigle smo". Tek je tada okrenula glavu od rijeke i prizora koji je do ovog momenta u potpunosti okupirao njenu pažnju. Dvije mlade medicinske sestre u bijelim uniformama mjestimično poprskane crvenim kapljicama stajale su pored nje. Sestre bliznakinje, identične u svemu, čak i u svojoj isceniranoj ljubaznosti. Darvula. Dorottya. Nije izgovorila misao jer je znala da se one ne sjećaju.
-"Dorothy. Dharma. Drage moje, stigle ste", ljubazno im odgovori uz pristojan osmijeh. -"Da li ste bile pažljive? Nadam se da vas nije niko vidio".
Sestre se istovremeno osmjehnuše. -"Ne brinite doktorice, sve je kao i uvijek prošlo kako treba". Jedna od njih je zatim spustila crnu kožnu torbu na pod, pažljivo i polako, a zatim iz nje izvadila staklenu bocu. Druga sestra je iz torbe na podu, uz zvuk zveckanja, izvukla tri kristalne čaše koje je odmah zatim stavila na drveni sto na sredini kancelarije. Doktorica obuhuhvati bocu čije je staklo grijalo njenu hladnu ruku i primače je očima analizirajući sadržaj koji je ispunjava skoro do vrha. I pod slabim svjetlom lampe vidjela je gustu, crvenu tečnost koja je podsjeti na glad koja joj kontroliše tijelo.
-"Nisu se opirali?", upita sestre ne skidajući pogled sa krvi iza zamrljanog stakla. -"Malo. U početku", brzo će jedna od njih, dok je doktorica već posegla za vadičepom kojim je drhtavom rukom otvarala bocu. Vrela krv ubrzo zamirisa igrajući se sa njenim umom i nagonom da se hrani. Suspregnula se od želje da nagne flašu i sve odmah popije dok crvena tečnost života odnosi osjećaj gladi koji je mori. Punila je čaše na stolu, jednu po jednu, i posmatrala kako gusti nektar života miluje kristal. Krv je život. Zatim su sve tri nazdravile u tami kancelarije u kojoj jedini izvor svjetlosti dolazi od treperave sijalice prašnjave lampe.
-"Za krv!", začula je jednu od bliznakinja.
-"Za mladost!", dodade druga nedugo zatim.
Doktorica ih više nije gledala. Lice je okrenula prema velikoj fotelji u uglu prostorije koja je bila sakrivena mrakom. Iz tame je mogla osjetiti poznato lice koje je gleda i koje joj se osmjehuje i tada nesvjesno pređe rukom preko mladeža na vratu, podsjetnika na minula vremena, mladeža u obliku broja. 8. Uzvratila je osmijeh mraku koji je neprekidno gleda.
-"Za prijatelja!", reče i odmah zatim iskapi vrelu krv sa kojom osjeti ponovno buđenje života u kostima.
***
Prošlo je nekoliko minuta od hranjenja i sestre su otišle. Ostala je sama u kancelariji, okružena policama ispunjenim starim prašnjavim knjigama. Ipak nisam sama. Nikad nije bila sama. On je uvijek bio tu, uz nju, posmatrajući je iz sjena. Prijatelj. Davno sklopljeno prijateljstvo još uvijek je trajalo i trajaće zauvijek, a podsjetnik na to nosi na vratu.
-"Moja grofice", napokon će on, ne ustajući sa fotelje u kojoj tama skriva njegovo lice, "ili da vas zovem doktorice Eleonora Usher? Tako vas u ovom životu oslovljavaju, zar ne?" Ona se nasmija i polako mu se poče primicati. "Vi me možete zvati Elizabeth", odgovori mu. Đavo je već ustao i kretao se njoj u susret. Sada je mogla da ga vidi, lica okupanog slabom svjetlošću. Ovaj put joj je izgledao drugačije. Više nije bilo lobanje, rogova i crnog ogrtača koji se sablasno vuče po zemlji. Ne. Ispred nje je stajao mladi muškarac oštrih crta lica i špicastog nosa, mračnih očiju i kose crne skoro poput njene. Na sebi je imao crno odjelo i izbačen lanac od džepnog sata, dok je na glavi nosio polucilindar koji mu se slagao sa garderobom. Bio je obučen kao i većina muškaraca koje je viđala po ulicama grada.
-"Uvijek sam htjela da vas pitam kako to da se ja jedina sjećam prošlog života, dok Darvula i Dorottya ne znaju ništa o tome?", upita ga dok je osmatrala oštrim, crnim pogledom.
-"One su obični pijuni u igri života. A ti - ti si moja kraljica". Njegov odgovor joj izmami širok osmjeh na lice, lijepo iako je već zašla u četrdesete. -"A moja kraljica zna da imamo neka nedovršena posla sa dvoje zaljubljenih budala". Dok je osmjeh na licu doktorice polako jenjavao Đavo je listao knjigu koju ona nije primjetila u njegovoj ruci ranije. Čitao je jedan pasus iz nje, i njegov hrapavi ali gromki glas ispuni prostoriju.
-"Grofica Elizabeth Bathory se može smatrati jednom od najkrvoločnijih monarha i istoriji Evrope, ako ne i cijelog svijeta. Sadistički porivi ove žene rezultirali su smrću preko stotinu mladih djevojaka čija krv je upotrebljivana u ritualnim kupanjima grofice za koja je ona mislila da je čine mlađom i produžuju život. Prema nekim istorijskim navodima broj žrtava je višestruko veći, mada je to u ovom momentu nemoguće potvrditi. Njena krvava vladavina Čahticama je okončana kada je vjerenik jedne od žrtava pronašao beživotno tjelo svoje ljubljene. Zaklet na osvetu, poveo je odbjegle vojnike grofovije, koji su napustili zamak zbog straha od Elizabeth, i uz njihovu pomoć je zarobio, zajedno sa njenim sluškinjama, Darvulom i Dorottyom, koje su optužene za vještičarenje i istog dana spaljene na lomači. Legenda kaže da su posljednje riječi vještica u plamenu bile Krv je život, krv je mladost. Grofica je živa zazidana u najvišoj kuli zamka u kojoj je i ubila skoro sve svoje žrtve. Preko otvora u zidu joj je davana hrana koju je ona odbijala sve do smrti, koja je još uvijek nerazjašnjena. Po predanju je grofica, suočena sa situacijom u kojoj se našla, zubima prerezala vene na rukama i u tišini iskrvarila dok su stražari posmatrali kroz otvor na zidu".
Nastala je tišina. Đavo je sklopio knjigu brzim potezom i ona je nestala brzinom kojom se i stvorila. -"Uskoro će vam se pružiti prilika za osvetu. Marina stiže sljedećim brodom na ostrvo. A za njom će i Edward, danas, sutra, za godinu dana ili deceniju, ali će stići i opet će pokušati da je spasi. Vi ste u prednosti, jer se jedini sjećate svega. Iskoristite to". Brznom treptaja oka Đavo ispari, ostavljajući Eleonoru samu u prostoriji. Sama za sad. Iz zamišljenosti je probudio zvuk sirene, poznata buka koja znači samo jedno. Brod. Nove duše su stigle u Psihijatrijsku bolnicu Usher a među njima je i jedna koju želi više od ostalih. Žrtva sa jednim plavim a jednim zelenim okom.
***
Sve pacijente su postrojili u velikoj sali u prizemlju zgrade. Nellie se vješto držala svoje uloge, ali je ipak uspjela da dobro osmotri željeznu kapiju na ulazu iznad koje je stajao veliki natpis "Psihijatrijska bolnica Usher". Znala je da zgrada pripada doktorici Eleonori Usher, jedinoj ženi psihijatru za koju je čula. Otvorila je ovu bolnicu na izolovanom ostrvu kako bi pružila maksimalnu sigurnost ne samo za stanovnike New York-a, već i za pacijente. Tako bar kaže, mada mislim da ima nešto više iza toga. Stražari su okruživali grupu od desetak ljudi koja se iskrcala sa broda. Neki su bili mirni, tupo zureći u jednu tačku. Drugi su bili nasilni i zbog toga su bili vezani i konstantno čuvani. Buka koja se prostirala salom je bila zaglušujuća, ali uprkos tome čula je otvaranje velikih vrata kroz koja su ušle tri žene. Dvije su bile medicinske sestre u bijelim haljinama koje su padale do ispod koljena a na glavama su nosile kapice sa izvezenim crvenim krstom koji je odskakao od bijele podloge. Kada su se bliže primakle Nellie je shvatila da su bliznakinje, identičnih lijepih lica i ukovrdžane plave kose. Između njih se nalazila treća žena u uskoj crnoj haljini do poda i kragnom koja se penje visoko uz vrat. Doktorica, pomisli dok je posmatrala njenu crnu kosu kako igra sa svakim novim korakom i crne oči na bijelom licu, nesvakidašnje lijepom, koje joj se učinilo poznatim i već viđenim. Tada joj kroz glavu prođe košmar. Nije znala zbog čega.
Tri žene su polagano prolazile ispred novopridošlih pacijenata, pažljivo odmjeravajući svakog od njih. Zveckanje tri para potpetica je postajalo sve bliže i bliže Nellie koja se duboko posvetila svom ludilu za koje više nije ni bila sigurna da glumi. Gledala je u pod izbjegavajući poglede i nadajući se da neće skrenuti pažnju na sebe i da je njena predstava dovoljno uvjerljiva. Tri žene su se zaustavile ispred nje i u prostranstvu velike sale osvjetljene slabim svjetlom neonskih sijalica je po prvi put od kad su stigli zavladala potpuna tišina. Nellie je mogla čuti ubrzavajuće otkucaje svoga srca kako se bori sa panikom u kojoj se našlo. Osjetila je hladne prste na bradi koji na silu podižu njen pogled naviše. Oči su joj se susrele sa licem doktorice i crnilom u njenim proširenim zjenicama. Eleonora se nasmijala. -"Kako zanimljivo. Imaš jedno plavo a jedno zeleno oko". Nellie osjeti kako njeno odglumljeno ludilo popušta samo na jedan trenutak za koji je sigurna da ga je doktorica uočila.
Tri žene nastaviše dalje. Nakon detaljnog pregleda svih novih pacijenata doktorica nešto šapnu sestrama koje izađoše iz sale kroz velika vrata na koja su prije nekoliko minuta i ušle. Eleonora je zatim strogim glasom naredila stražarima. -"Rasporedite sve pacijente u odgovarajuće sobe i dajte im početnu terapiju, a ja ću se od sutra posvetiti svakom od njih posebno". Nellie odahnu. Uspjela sam. -"Djevojko", čuo se glas doktorice i odmah je znala koga doziva. Okrenula se prema ženi ispred velikih vrata sale. -"Ti ćeš poći sa mnom". Nellie osjeti kako je tlo ispod njenih nogu nestalo.
Hodale su hodnikom koji se nastavljao na salu. Nisu žurile, koračale su polako i nijemo. Svaki korak su pratila treptuća svjetla neonki na plafonu. Eleonora je lagano držala Nellie za nadlakticu i diktirala tempo ove bizarne šetnje čiji smisao nije mogla shvatiti. Nisam uspjela. Sada će pozvati policiju, pomisli novinarka u stisku doktorice koji se postepeno pojačavao. -"Kako je čudan način na koji se ponovo srećemo, draga". Nellie nije mogla razumjeti šta time želi da kaže. -"Ti se naravno toga ne sjećaš, ali ja i ti imamo tako bogatu prošlost, Marina".Marina? Ko je Marina? O čemu ona priča? Pitanja su se umnožavala svakom sekundom. Djelićem podjeljene pažnje posmatrala je hodnik kojim hodaju i vrata pored kojih su prolazile. Svaka od njih su imala broj na sebi. Do sada su prošle pored vrata broj 1, 2, 3, 4 i 5. Sa lijeve strane ugledala je i vrata broj 6. Doktorica tada nastavi svoju nerazumljivu priču. -"Duše su čudna stvar Marina. Tijelo može da umre, da podlegne ledenom dodiru vremena i prolaznosti ali ne i duše. One prelaze granice ljudskih okvira i ograničenja smrtnih kostiju i mesa koji čine kavez u kome privremeno borave. A sve duše su i međusobno povezane i njihove veze odjekuju svakim narednim životom stvarajući eho beskonačnosti, odjek igre života i smrti". Prolazile su pored vrata broj 7 koja su bila otvorena. Zbunjena Nellie je pogledala prostoriju iza njih. U njoj je ugledala dvije medicinske sestre, bliznakinje od ranije. Sa njima je bila još jedna mlađa žena, pacijentkinja sudeći po izgledu, vezana za sto. Jedna sestra je velikim špricom izvlačila krv preko igle duboko zabodene u grudi žene koja se jedva održavala u životu. Izvučeni sadržaj je pretakala u staklenu bocu koju je držala druga sestra. Obje su pogledale u Nellie koja prolazi ispred njih i zajednički se nasmijale njenom izbezumljenom izrazu.
Nellie se osjećala kao da je zarobljena u svom košmaru, ali ovu noćnu moru nije mogla savladati i kontrolisati. Doktorica se zaustavila ispred vrata broj 8, posljednjih u nizu i na kraju hodnika kojim su hodale vijekovima. Tek je sada vidjela tamni mladež na Eleonorinom vratu. 8. Prisjetila se stvorenja iz svojih snova, stvorenja koje je opsjeda od djetinjstva i shvatila je da ga upravo gleda. Svoj košmar. Doktorica je otvorila posljednja vrata iza kojih je izbijala čista tama kojoj je Nellie pripadala i koja ju je toliko puta proždirala u morama. Jednim potezom ruke bez opiranja Eleonora je gurnu u sobu i Nellie pade na pod. Posljednje što je vidjela bilo je lice doktorice koje polako nestaje iza vrata koja se zatvaraju. Lice Đavola. Samo jedna misao pobježe kroz tanak procjep svjetlosti koja iščezava. Spasi me. Nije znala kome je upućena. A zatim...ništa. Mrak. Gubi se u njemu. Postaje tama.
Nastaviće se...
Posted in
Generalna .
Dodaj komentar: (15).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
Previous post»
1. Sivi | 10/16,2013 at 14:24
Sve pohvale autoru. Sjajne price.
Idzi je bila potpuno u pravu sto od tebe ocekuje kvalitet. Danas sam prvi put procitao blog, odusevljen sam. Nadam se da ce u sledecoj prici akcenat biti na tretmanu zatocenika u bolnici. Imas sjajan dar za detalje, iskoristi ga. Jos jednom, slazem se sa Idzi, najmanje za klasu iznad svih ostalih blogova ovde.
2. mrskristina | 10/16,2013 at 15:08
Nastavak je opravdao sva moja ocekivanja. Sivi, apsolutno se slazem sa tobom, ovaj blog je nesto posebno i smatram da theatrebizarre ima redak dar da te svojim stilom pisanja uvuce u radnju i duboki smisao svake price.
3. theatrebizarre | 10/16,2013 at 15:59
@Sivi @mrskristina Hvala vam puno, mislim da je najveca nagrada za svakog pisca, cak i amatera, zadovoljan citalac. Nadam se da ce vam se dopasti i naredne price a i ja cu se truditi da svaka naredna bude jos bolja :) jos jednom, hvala vam.
4. Reader | 10/17,2013 at 15:52
Nahvalise te Sivi i mrskristina :) pridruzujem se i ja pohvalama, kao oni i ja uzivam u tvom blogu i pricama. Samo tako nastavi ;)
5. theatrebizarre | 10/17,2013 at 18:26
@Reader Hvala ti, jako mi je drago sto ti se dopada moj blog ;)
6. Holms | 10/18,2013 at 20:36
Ja sam nov ovde, procitao sam Trilogiju bizarnog cirkusa i ova tri dela Autopsije zla i dopalo mi se. Lepo pises, dosta dinamicno, radnja se brzo odvija i kao sto je neko ranije pomenuo, cita se u jednom dahu. Procitacu i ostale price ovih dana.
7. Pelanija | 10/18,2013 at 22:58
- Krvava grofica (The countess), 2009. Radjeno po istinitoj prici.
- Sedmi pecat ( The seventh seal) Ingmar Bergman, 1957.
- Mracna kula 1 - Revolveras; It - Stiven King. I tako dalje, i tako dalje, da ne nabrajam vise.
Jel moze neki zaplet, lik ili prica koja nije vec stampana ili ekranizovana?
8. theatrebizarre | 10/19,2013 at 12:43
@Holms Dobro dosao :) Hvala na komplimentima, drago mi je da su ti se price dopale, nadam se da ces uzivati i u ostalim.
9. theatrebizarre | 10/19,2013 at 12:51
@Pelanija Shvatam tvoju poentu, mada je danas jako tesko napisati nesto sto bar donekle ne podsjeca na neko ranije djelo. A ja smatram da je to i priroda bilo kakvog stvaralastva, sve proizilazi jedno iz drugog, a ni ja ne krijem uticaj pisaca, slikara i drugih umjetnika na moju inspiraciju.
-Krvava gofica je nastala iz moje fascinacije groficom Bathory koja je stvarna istorijska licnost i o kojoj sam dosta citao, film nisam gledao.
-Sedmi pecat: mislim da tu glavni glumac igra sah sa Smrcu. Borba dobra i zla je jedna od najprisutnijih tema u umjetnosti.
-Kingova djela imaju veliki uticaj na moje pisanje, ne negiram :) ali mislim da se ni jedan veliki zaplet iz njegovih knjiga ne ponavlja u mojim pricama.
10. Draginja | 10/19,2013 at 13:37
Jeste jako tesko napisati nesto originalno, slazem se, zato i ima tako malo kvalitetnih pisaca. Meni je promaklo sta je to originalno u tvojim pricama, volela bih da mi se ukaze, jer inace uzivam u dobrim horor ostvarenjima i ocekivala sam to i ovde, sudeci po komentarima. Tacno je da dela mogu biti inspirisana nekim ranijim delima, ali je velika razlika izmedju inspiracije i plagijata. Uliks je inspirisan Odisejom, Dostojevski se sluzio novinskim clancima i sudskim transkriptima, Puskina je inspirisao Don Zuan, a Bajrona mit o Don Zuanu iz srednjeg veka. Sa druge strane Eragorn je jadan plagijat Tolkinovog sveta u koji je ubacen zmaj, Sumrak saga sakacenje srpske mitologije do besmisla i tako dalje.
Dobronameran savet. Osmisli lik, napravi njegov profil, neka bude realan i onda gradi pricu oko njega. Zar je svo zlo na ovom svetu vec istrazeno i opisano, pa mora da se ponavlja?
Jedino sto nikad ranije nisam videla sem kod tebe jeste da zlo na kraju umire. Zlo uvek nadje nacin da prezivi, inace dobro ne bi imalo smisla. Pre nego sto kazes da zlo kod tebe ne umire na kraju pogledaj naslov, Autopsija se vrsi samo na mrtvima. Moras voditi razuna o znacenju reci, ne samo kako ce izgledati u naslovu.
11. theatrebizarre | 10/19,2013 at 14:29
@Draginja Zao mi je sto vam se nisu dopale price, naravno vi na to imate apsolutno pravo i vas komentar je i dalje dobrodosao i u potpunosti vas razumijem. Opet naglasavam da, kao pisac amater, podlozan sam uticaju drugih pisaca i njihovih djela koja na mene ostave utisak i na neki nacin usmjere tok pisanja i nastanak price koja nije savrsena niti sam je ja ikad kao takvu predstavio. Jednostavno pisem o stvarima koje me u tom trenutku inspirisu. Nista manje i nista vise od toga.
Koliko znam, u mojim pricama nikad nisam naveo da zlo umire, jer sam i sam, takodje kao ljubitelj horor zanra, svjestan besmislenosti te teze.
Naslov Autopsija je metaforicki, ona se odnosi na rasclanjivanje, posezanje ispod povrsine i zalazenje duboko u korjene, pocetak i kraj, samu prirodu zla. Po meni je to pravo znacenje rijeci koja je smisljeno stavljena u naslov.
12. idzi | 10/20,2013 at 12:02
Nije fer da dva puta prolazi kroz isti pakao :O
13. theatrebizarre | 10/20,2013 at 12:36
@Idzi Sam zivot nije fer. Mozemo se samo nadati da nas nakon hiljadu krugova pakla ceka bar jedan trenutak raja.
14. mrskristina | 10/21,2013 at 20:33
Hoce li nastavak ubrzo? :)
15. theatrebizarre | 10/22,2013 at 12:44
@mrskristina Nastavak je pri kraju, uskoro ce biti objavljen ;)