Autopsija zla: Krvava grofica (1)
theatrebizarre | 04 Oktobar, 2013 11:00"And God knows I'm not dying but I bleed now
And God knows it's the only way to heal now
with all the blood I lost with you,
it drowns the love I thought I knew..."
-My blood; Ellie Goulding-
-"Tvoj potez, Anđele", reče nakon što je pomjerio lovca preko šahovske table. Crna figura je dijagonalno otplesala na površini hladnog mermera. Anđeo nije posmatrao polje, već je bio zagledan u njegove crne oči, prazne u ništavilu. -"Predvidljivo kao i uvijek, prijatelju", odgovori mu, dok je kažiprst i palac savijao oko bijelog topa na svojoj strani table. Ne skidajući pogled sa Đavola napravi potez figurom koja se zaustavila svega nekoliko polja ispred mjesta na kom je, par trenutaka ranije, i počivala. Zavlada tišina. Mogli su se čuti jedino tihi otkucaji srca u malim, crnim i bijelim vojnicima na hladnim, crnim i bijelim poljima. -"Koliko dugo već igramo ovu partiju šaha?", upita Anđeo jedino kako bi prekinuo neprijatni muk u kome su se nalazili. Đavo zatvori oči, kao da pokušava da prizove neko davno izgubljeno sjećanje. -"Od početka vremena, još od kada je sve nastalo iz ničega", odgovori mu ne otvarajući oči. -"Predugo, ako mene pitaš", reče Anđeo zagledan u ratište ispred sebe i u figure nesvjesne igre u kojoj se nalaze. -"Koliko će još trajati, pitam se", promrlja sebi u bradu duboko izgubljen u mislima. Đavo ga je ipak čuo. -"Ne dugo, s obzirom kako igraš", reče, dok mu je smiješak razvlačio grimasu na umornom licu. -"Mislim da je vrijeme da te napadnem kraljicom!".
*Januar, 1604. Čahtice, Slovačka*
Bezizražajnim pogledom osmatrala je kamene zidove hodnika i udisala vlažni vazduh na putu do svojih odaja. Zvuk njenog koraka ispunjavao je mračne prolaze kojima je žurno hodala, dok je igra plamena u fenjerima stvarala sjene koje je dozivaju i raduju joj se, njoj koja je i sama sijenka ovog života izgubljena u kamenoj utvrdi. Užurbano se kretala uskim hodnicima pokušavajući da obuzda tešku haljinu koja je sputava u namjeri da pobjegne od tame koja ju je sustizala i mrtvačkom hladnoćom milovala vrat. Prokleta haljina, poželi da izusti, ali se ujede za jezik i ne naruši ukletu tišinu koju remete jedino zveckanje cipela i pucketanje fenjera na zidu. Zauzeta bježanjem nije primjetila kako joj se tmina prišunjala, pojačavajući stisak oko njenog tankog vrata gušeći je dok joj srce pokušava iskočiti iz koštanog zatvora ispod korseta. Nije mogla više izdržati. Pala je na koljena i osjetila kako vrele suze pale njenu bijelu kožu i peku njenu umiruću dušu. Plakala je zbog vijesti o smrti muža za koga nije ni znala da toliko voli. A plakala je i jer je znala da sada, više nego ikad, sjene oko nje postaju snažnije a ona više nema snage da se sa njima bori. Izdah joj se pretvorio u vrisak, krik momenta slabosti koji je odjeknuo kamenim hodnicima kojima lutaju samo izgubljeni duhovi vremena, nespokojne utvare i demoni prošlosti. Sada je i ona jedna od sijenki koje nijemo obitavaju u kamenu, ona - grofica Elizabeth Bathory.
Brisala je suze svilenim rukavom kada je ušla u svoju sobu. Trebalo joj je par momenata da otjera strah iz uma i da smireno prihvati da je sada udovica. Ponovo sama. To nije bilo ništa novo, navikla se na samoću i otuđenost u ovom zamku. Ipak, nikad se nije ovako osjećala, potpuno usamljena i napuštena, kao da je jedina koja uduše ustajali vazduh ovog kamenog zatvora.
Skinula je teške okove haljine sa sebe i potpuno naga stajala pred ogledalom. Shvatila je kako su joj se godine, bas kao i usamljenost, prišunjale, neprimjetno ostavljajući tragove minulog vremena na njenom licu. Vrhovima prstiju lagano pomilova ivice usana i nabore oko očiju kao da pokušava da jednim pokretom izbriše znakove starenja i bore koje vrijeme nemilosrdno na njoj crta. Koža joj više nije tako čista i bijela kao onog dana kada se udala za Ferenca. Moja mladost je, kao i moj dragi muž, umrla. Hladnoća koja se ušunjala u sobu kroz otvoren prozor podsjeti je da se opet, kao i nebrojeno puta do sad, predugo zadržala u sopstvenim mislima, izgubljena u tami svoga uma. Naslonila je glavu na jastuk i bezuspješno pokušavala da suspregne suze koje su ponovo nekontrolisano navirale.
***
-"Zašto baš kraljicom?", upita ga Anđeo, ne sakrivajući uzbuđenje na svom licu. Đavolova nagla odluka ga je zabavljala. -"Vrijeme je", odgovori mu, "spremna je. Sjeme zla davno posijano u njoj je niklo i raste u tami koja ga njeguje, stežući njeno srce i mračeći njen um". Ponovo zavlada neprijatna tišina. Ushićenost na licu Anđela je nestala. Pogled mu se srete sa protivnikovim crnim očima. -"Znaš Anđele, svaka figura na ovom polju nosi mrak u sebi, crnilo koje čeka momenat svog rođenja. Jednom probuđena, ta tama postaje jedina bitna stvar u životu, ideja vodilja koja oblikuje naše pokrete i poteze na šahovskom polju života. Upravo to se desilo i sa mojom ljubljenom kraljicom. U momentu najveće slabosti postala je najjača i najopasnija. Po tebe, naravno". Histeričan smijeh se prolomi prazninom oko njih, a Anđeo nije skidao oči sa razjapljenih čeljusti iz kojih je dopirala ova neprijatna buka. Đavo se, zatim, spustio bliže mermernoj ploči dok se njegov dah ocrtavao na sjajnoj površini. Približio je usne figuri kraljice, šapnuo joj nešto što Anđeo nije mogao čuti, a zatim je noktom kažiprsta pomazio malu crnu krunu na njoj.
Mislila je da će sa novim danom brige i strahovi nestati, da će nekako u snu odbaciti sebe, svoju kožu i misli i roditi se ponovo u nekom drugom tijelu. Prevarila sam se. Bez obzira koliko dugo sjedila ispred njega, iz ogledala ju je još uvijek posmatrala ista stara Elizabeth, preko noći ostarjela i oronula, sijenka nekadašnje ljepotice u koju se Ferenc zaljubio. Sad je Ferenc mrtav a sa njim je umrla i ona, iako joj tijelo to još ne prihvata i nastavlja da živi po ustaljenoj putanji.
Začula je kucanje na vratima. Prije nego što je uspjela da izusti i riječ, u sobi su se našle dvije starije žene, ogrnute u teške mantije isprskane mrljana od mastila i voskom. Kapuljače su im prekrivale osjedjele glave i djelimično sakrivale stara, sasušena lica, najružnija koje je Elizabeth ikada vidjela i koje je uvijek posmatra sa dozom gađenja i prezira, iako je naravno to vješto krila. Pitala se kako nešto tako ružno može da postoji i opstane a da samo sebi ne presudi. Ona bi sebi oduzela život.
-"Darvula. Dorottya. To ste vi", reče, glumeću učtivost. Pogurene spodobe, seste bliznakinje i odraz jedna druge, su se usporeno kretale od ulaznih vrata do kozmetičkog stola gdje je ispred ogledala sjedila grofica. Sestre su bile njene savjetnice još od prvog dana njenog boravka u zamku Čahtice. -"Moja draga grofice, nadamo se da ste dobro", reče Darvula, praveći se da joj je stalo gotovo jednako dobro kao i Elizabeth. -"Grof je sada na boljem mjestu, pobjegao je od okrutnosti ovoga svijeta", nadovezala se Dorottya. Elizabeth je ćutala i posmatrala sestre osuđujućim pogledom iza maske ljubaznosti. Sada kada ih vidi na svjetlu dana i ne čudi se zašto ljudi za njih kažu da su vještice. -"Vijest o smrti mog dragog muža me duboko potresla", napokon će, "ali život ide dalje i ja moram učiniti sve što je u mojoj moći da nastavim njegov posao i spriječim da grofovija osjeti njegov nedostatak". Znala je da će ovaj diplomatski odgovor udovoljiti njihovim ušima. Možda će tako prije i otići. -" Drago nam je da je grofica razumna u ovako teškom trenutku". Naklonile su joj se i uputile ka izlazu, hodajući jedna do druge. Elizabeth osjeti olakšanje dok je gledala kao vještice odlaze. -"Ako vam treba bilo šta, moja grofice, samo nam recite. Mi smo tu da vam izađemo u susret i pomognemo", reče jedna od njih a grofica nije bila sigurna koja. Nije ni bitno. -"Samo mi pošaljite dvorjankinju da mi pomogne da se spremim za doručak. To bi bilo to. Hvala vam, drage moje". Zvuk zatvaranja vrata joj donese olakšanje. Ponovo je sama sa svojim mislima i sa svojim ogledalom koje je ne laže. Opet je gledala svoj odraz, nepromjenjen, i dalje isti kao i prije par minuta. Ali ogledalo je otkrivalo još nešto što ranije Elizabeth nije primjetila i zbog čega ponovo osjeti ledeni stisak tame oko vrata kao i prethodne noći. Neko sjedi na mom krevetu!
Okrenula se da bi se uvjerila da je ono što je vidjela samo okrutna igra njenog umornog uma. Nadala se da je samo to. Pogledala je krevet i sada je znala - nije sama u sobi. U dubini pluća osjeti rađanje vriska koji prostruja ka ustima ali se zaledi u grlu i Elizabeth nijemo pade sa stolice, osjećajući kako je svijest izdaje. Na ivici velikog kreveta sjedio je neko, nešto, u crnom ogrtaču čiji kraj je slobodno padao na pod. Koščatim rukama se držalo za ivicu kreveta, a glavu je okrenulo pravcu nje koja je klečala na podu pored stolice. Razrogačenim očima je posmatrala stvorenje koje nije imalo lice, već se ispod kapuljače nalazila ljudska lobanja. Stvor lagano ustade sa kreveta i, ne hodajući već lebdjeći neposredno iznad poda, poče se primicati grofici koja se i dalje borila da ispusti glas, da vriskom nadvlada smrtni strah koji je ispunio sobu.
-"Ne bojte se, moja grofice", čula je glas stvorenja, hrapav i hladan, -"ja sam tu da vam pomognem, iako vam se sada tako ne čini". Nastavljao je da joj se primiče i, nakon što je sa njegove lobanje spala kapuljača, grofica je ugledala dva tamna roga koja se spiralno odvajaju od bijele kosti. -"K...ko...št...šta..?", pokušala je da izgovori, ali je stvor prekine. -"Šta sam ja? Mislim da to dobro znaš. Ja sam Đavo, tvoj novi prijatelj Elizabeth". Grofica je mislila, nadala se, da sanja, da njen napaćeni um igra mračne igre sa njom. Ali sve je govorilo u prilog tome da nikad u životu nije bila budna kao sad. Đavo je već primakao glavu njenom uhu, dok je Elizabeth skamenjeno gledala u istu tačku na krevetu gdje je i ugledala stvorenje u crnom, prašnjavom i pocjepanom ogrtaču. Ledena hladnoća, zbog koje joj se i najsitnija dlačica na licu podigla, pretvarala se u škripavi šapat i razaznala je riječi koje joj je uputio. On. Đavo. Te riječi će joj odzvanjati u glavi od tog momenta pa sve do trenutka njene smrti. -"Nemoj da se plašiš Elizabeth. Ja mogu da vidim tvoj um, tvoje strahove ali i tvoje želje, a mogu ostvariti i jedne i druge. Čezneš za svojim mužem i za mladošću koja te na njega podsjeća. Njega ti ne mogu vratiti, ali ljepotu mogu. Zapamti: krv je život, krv je mladost. Zapamti". Nakon toga lagano kažiprstom dodirnu njen vrat i grofica osjeti miris spaljene kože koji je probudi iz transa u kome se nalazila.
Prošao je momenat čistog užasa prije nego što se davno zaleđeni vrisak vratio u život i napustio njene grudi. Vrištala je histerično, bacajući stklene bočice i pomade sa stola. -"Sklanjaj se od mene! Sklanjaj se od mene! Ne diraj me!" U napadu ludila nije ni primjetila da je posmatra izbezumljena mlada djevojka, isprepadana kao i grofica sama. Dvorjankinja je pokušala da je smiri ali bezuspiješno. -"Grofice, molim vas, smirite se. U sobi nema nikoga osim nas". Elizabeth je nije čula. Samo se držala za opekotinu na vratu i neprekidno vrištala. Djevojka na kratko ugleda grofičin vrat i sprženu kožu na njemu. Opekotina je imala oblik broja - 8. Dvorjankinja se na brzinu prekrstila, a zatim izjurila iz sobe, dok su hodnicima zamka odzvanjali krici grofice Elizabeth.
***
Dani su se smjenjivali, prolazili jedan za drugim. Grofica ih je provodila u svojoj sobi nikako je ne napuštajući. Sada se smirila a noćne more polako prolaze i sve se rijeđe budi vrišteći i pipajući vrat na kome više nema opekotine, već samo ožiljak kao trajni podsjetnik da nije umislila posjetu Đavola i njegove riječi koje još čuje kao da ih nikada nije prestao izgovarati.Krv je život. Krv je mladost. Zapamti. Njegov glas je postao grofičin trajni pratilac.
Prvo sunčano jutro nakon dugo vremena izmamilo je Elizabeth iz kreveta u kome je boravila većinu dana. Osjetila je potrebu da otvori prozor i uživa u dahu zime koji joj grebe kožu i vraća je u život. Prišla je ogledalu i skinula teški pokrov koga su stavili onog dana kada je izgubila razum. Kao i uvijek do sad, ogledalo je nije lagalo. U njemu je ugledala staricu, iako je bila u četrdesetim. Nekoliko zadnjih dana je zaista ostavilo traga na njenom, već dovoljni izmučenom, tijelu. Već je bila sjela za mali sto ispred ogledala, ne skidajući pogled sa svog odraza, kada je čula škripu otvaranja vrata i korake što joj se približavaju. I bez da pogleda znala je ko je to. Bile su to sestre vještice - Darvula i Dorottya.
-"Grofice, tako nam je drago što ste ustali iz kreveta", reče Dorottya otkrivajući svoj krezavi osmjeh. -"Jako ste nas zabrinuli. Nadam se da se osjećate bolje", dodao je njen odraz, Darvula. -"Da hvala vam drage moje, osjećam se mnogo bolje", odgovori Elizabeth uz učtiv osmjeh. -"Darvula, donesi grofici doručak, a ja ću poslati po dvorjankinju da vam pomogne u spremanju, draga grofice". Elizabeth nije bila sigurna kada su sestre izašle a kada je mlada djevojka ušla. Zna samo da je uočila strah u dvorjankinjinim očima i tada je shvatila da je to ista djevojka koja ju je zatekla u napadu ludila. Preplašena djevojka se blago pokloni i tihim korakom priđe grofici. Stala je iznad nje i sada su obje bile okrenute ogledalu u kome je Elizabeth pažljivo osmatrala njeno lice. Shvatila je da je za jednu prostu djevojku jako lijepa. Dvorjankinja drhtavom rukom obuhvati dršku teške četke i poče češljati gustu crnu kosu grofice sporim pokretima u kojima se ogledala njena prestrašenost.
Pokreti četke su se smjenjivali i grofica je shvatila kako se njeni mišići opuštaju a tjelo joj tone u snu sličan trans. Nakon jako dugo vremena bila je smirena. Zatvorila je oči i prepustila se. Tada, kako su oštre dlačice prešle preko ožiljka na vratu, grofica osjeti zasljepljujući bol koji joj je parao potiljak i čupao oči vrelim kandžama, isti bol kao i onog dana kada ju je dodirnuo Đavo. U naletu pomračenja uma vrisak se oteo iz njenih usta a tijelo se izvilo u boloj agoniji. Nesvjesna svojih pokreta, kontrolisana bijesom koji je ponovo njome upravljao, udarila je djevojku, a dok je padala na pod vrele kapi njene krvi poprskale su Elizabethino lice. Uplakana dvorjankinja je istrčala iz sobe držeći se za nos iz koga je lila krv. Grofica je bijesno brisala crvene mrlje sa lica i posmatrala crveni trag koji ostaje za njima. Poželjela je da stigne nesposobnjakovićku i da završi započeto. No nešto je zaustavi, nešto zbog čega gnjeva u potpunosti nestade. Elizabeth se okovala ispred ogledala u nevjerici. Na mjestima gdje je njenu kožu dotakla krv bore su nestale a bijeli ten je poprimio mladalački sjaj. Primakla se odrazu da se uvjeri da to što vidi nije laž. U momentu je čula Đavola i njegov mrtvački glas kako odzvanja njenim umom, sobom, zamkom. Cijelim svijetom.
U odrazu je ugledala i sestre - Darvulu sa lijeve a Dorotyyu sa desne strane svog podmlađenog lika. Nije znala kada su ušle u sobu. To nije ni bilo bitno. Vještice su naslonile koščate prste na njena ramena i primakle se bliže njenom licu. Tiho su izgovorile njene misli i riječi koje joj je uputio jedan prijatelj.
-"Krv je život", reče Darvula, a na njene riječi, nošene dahom truleži, se nadovela Dorottya. -"Krv je mladost". Grofica se nasmijala i ustala sa stolice ne skidajući oči sa ogledala i tri lica u njemu. -"Dovedite mi mladu dvorjankinju i pripremite kadu. Večeras se kupam u krvi djevice".
Nastaviće se...
Posted in
Generalna .
Dodaj komentar: (10).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
Previous post»
1. Gđa R. | 10/04,2013 at 13:13
Mnogo više nade sam polagala u andjela. Ali đavo uvek dođe po svoje.
2. theatrebizarre | 10/04,2013 at 13:23
@Gđa R. Nikad se ne zna, priča jos nije gotova, ima vremena i za anđela ;)
3. K. | 10/04,2013 at 14:06
Taj prizor tvoje sluge snaži,
jer smislom nisi nikom znan,
sva dela su ti puna draži
i divna ko u prvi dan.
.......
Ne, Bože!Smatram da je onde jad i beda
ko što oduvek beše - da sakloni vas Bog.
Ljudi se muče ko kukavci sinji,
pa čak ni đavo više ne mari da ih kinji.
4. theatrebizarre | 10/04,2013 at 14:58
@K Faust i grofica imaju dosta zajedničkog, ali ona možda neće završiti kao on ;)
5. Reader | 10/04,2013 at 15:30
Odlicna! Jedva cekam nastavak :D
6. theatrebizarre | 10/04,2013 at 15:36
@Reader Hvala :) drugi dio je u procesu nastanka ;)
7. mrskristina | 10/04,2013 at 18:58
Pa bilo je i vreme da napises jos nesto. Sviđa mi se, vidim da se stvari zahuktavaju :)
8. theatrebizarre | 10/04,2013 at 20:11
@mrskristina Malo sam se razlijenio, ali evo sad pisem :) zahuktava se, jos kako, uskoro ce nastavak.
9. beliocnjakx | 10/17,2013 at 02:23
Odlično pišeš, imaš već svoj prepoznatljiv stil i čita se u jednom dahu sa jakom dozom napetosti i neizvesnosti.
Pročitaću i ostale delove...samo napred sa pisanjem :)
Pozdrav !
10. theatrebizarre | 10/17,2013 at 09:37
@beliocnjakx Hvala ti puno, drago mi je da ti se dopala prica, nadam se da ce i ostale ;)