Trilogija bizarnog cirkusa: treći dio - ODRAZ
theatrebizarre | 12 Septembar, 2013 12:13Evo nas čitaoče, posljednja priča u ovoj neobičnoj sagi i posljednja sudbina koju je crkus oblikovao. Jer ovaj cirkus je kao ogledalo - u njemu se prikazuje istinsko lice onoga ko u njega gleda. Oči jesu ogledalo duše, ali ogledala su nešto više - ona su prozor u drugi svijet, svijet koga opsjedaju demoni dubogo zakopani u našoj svijesti. Kaže se da, kada neko umre, treba pokriti sva ogledala u kući kako duša pokojnika ne bi zalutala u ovaj tajanstveni svijet bez izlaza. Zato čitaoče kada sledeći put pogledaš u ogledalo, pažljivije posmatraj svoj odraz i zapitaj se da li poznaješ osobu koju u njemu vidiš. To možda nisi ti...
...Ovo nisam ja. Shvatala je po hiljaditi put dok je posmatrala svoj odraz u ogromnom ogledalu u svojoj sobi. Blistava staklena površina oivičena masivnim drvenim ramom nije otkrivala istinu. Ona je prikazivala vitku djevojku u ranim dvadesetim. Na sebi je imala samo spavaćicu, dok je kosu pustila da slobodno pada preko ramena. Svijetla koža je pored crnih uvojaka djelovala ispijeno, starački, gotovo mrtvački. Sa lica joj je vremenom nestajalo mladalačkog poleta i životne snage. Iz ogledala ju je posmatrala djevojka u tijelu starice, a u njenim zelenim očima život se polako gasio zajedno sa danjskim svjetlom koje umire i ustupa mjesto noći. Ali ona se nije dala prevariti. To nisam ja. Ritualno je to ponavljala svaki put kada bi stala pred ogledalo. A i znala je zbog čega to radi. Ja nemam zelene oči. Moje oči su plave!
Okrenula je leđa ogledalu jer više nije imala snage za borbu sa njim. Legla je u krevet i razmišljala o danu koji je već iza nje. Prisjećala se parade koju je posmatrala sa prozora i uzvike mase koji su je pratili. Svi su se oduševili cirkusom, a ni ona nije bila izuzetak. Vođena mislima tonula je u san, dok su se svjetla Stafforda gasila u noći, jedno po jedno. Ali neko,nešto, u sobi nije spavalo. Njen odraz u ogledalu je i dalje stajao na istom mjestu, nepomičan, dišući u istom ritmu kao i, već usnula, Ellie, zelenim pogledom posmatrajući ples srebrne mjesečine na licu svoje sestre bliznakinje.
Ellie je već godinama znala da odraz u ogledalu nije njen lik, već njene, prerano preminule, sestre. Rođene su istog dana, roditelji su ih isto oblačili a vršnjaci teško razlikovali. Jedina uočljiva razlika između Ellie i Stephanie je bila boja njihovih očiju - Ellie je imala umirujuće plave oči, dok je Stephanien pogled bio prodorno zelen. Često su se šalile kako ni roditelji ne bi mogli da ih razlikuju ukoliko bi imale istu boju očiju. Ali uprkos fizičkoj sličnosti, karakterno su bile udaljene svjetlosnim godinama. Ellie je bila povučena i često se igrala sama zatvorena u svojoj sobi. Stephanie je uvijek bila kolovođa, okružena hordom djece iz komšiluka jer je plijenila svojom harizmom i jakom ličnošću koja je nedostajala njenoj sestri. No bez obzira na razlike, sestre su se neizmijerno voljele, a Ellie je godinama patila, i još uvijek pati, zbog sestrine smrti. Kada su imale dvanaest godina Stephanie se teško razboljela i umrla u roku od nekoliko mjeseci, a to je bio težak udarac za Ellie i njene roditelje. Ona se još više povukla u sebe i izbjegavala je cijeli svijet. Tada, u momentima najveće usamljenosti, primjetila je da se njen odraz u ogledalu mijenja i vremenom je shvatila da u ogledalima vidi, ne sebe, već svoju sestru. Ponekad je, kad bi bila sama, i razgovarala sa njom slušajući odjek sestrinog glasa u glavi i osjećala bi se manje otuđenom i usamljenom. Ali takođe je shvatila da postepeno slabi i da njeno postojanje iščezava ispred ogledala. Ellie je upala u začarani krug - da bi produžavala život sestrine duše morala je skraćivati svoj.
***
Već je nekoliko dana slušala o to cirkusu, o tačkama zbog kojih ostajete bez daha i, iako u početku nije planirala, sada je razmišljala da i sama posjeti taj svijet na obali rijeke. Možda će tamo uspjeti povratiti nešto izgubljenog života.
Posljednja noć cirkusa, pomislila je dok je posmatrala rijeku ljudi kako prolazi glavnom ulicom upućenih ka šarenom šatoru. Gledala je njihova lica, lica stranaca u kojima je mogla vidjeti sebe, izgubljenu u svijetu u kome ne pripada. Osjećala se poput duha, nevidljiva svima, čak i svojim roditeljima. Kao da sam umrla ja, a ne Stephanie. Prepoznala je svoj izgubljeni pogled u malom dječaku u plavoj jakni koji grčevito steže majčinu ruku dok hodaju Main streetom, kao i u jednom muškarcu za koga joj se učinilo da rukom prelazi preko džepa kao da uvjerava sam sebe da je nešto što traži još uvijek tu. Ako je do sada sumnjala, sada je ubijeđena da se mora pridružiti ostalim izgubjenim dušama na putu do cirkusa. Užurbanim korakom je izašla iz kuće i izgubila se u bujici ljudi, dok je snagom volje gasila sestrin glas u mislima.
Stigla je na obalu i na trenutak zastala upijajući slike, melodije i mirise ovog nesvakidašnjeg prizora. Muziku su nadjačavali jedino zvuci smijeha i djece koja su jurila pored nje, trčeći između šarenih šatora i tezgi. Polako se kretala ovim čudnim svijetom, pažljivo i lagano, a očima je tražila nešto, neko objašnjenje zbog čega je došla ovdje. Pogled joj zastade na velikoj klovnovskoj glavi i Ellie na trenutak ustuknu zadržavši dah kao da joj je posljednji. Tada je shvatila da je to građevina, stara i oronula, a da su klovnovka usta, iskrivljena u osmijeh, zapravo ulaz u ovu neobičnu kuću. Kuća ogledala, pročitala je u sebi dok je istovremeno slušala muški glas kako izgovara njene misli.
- "Kuća ogledala!" rekao je dok je izlazio iz klovnovskog osmjeha. Bio je to mlađi muškarac, možda u ranim tridesetim. Na glavi je imao crni cilindar a nosio je sjajni crveni frak, ukrašen blještavim dugmadima, i crne jednostavne pantalone. Cipele su mu bile čiste i ispolirane uprkos prašini u kojoj je stajao. Ellie je pogledom prelazila preko njegovog lica i odmah primjetila crne oči, tamnije od bilo čega što je do tad vidjela. Iznad usana je imao tanke brkove iskrivljene u zagonetni osmijeh.
- "K..ko ste vi", upita ga nakon par momenata tišine koja je prekrila čak i okolnu buku posjetilaca.
- "Ja sam Vođa cirkusa", odgovori joj dok je u naklonu ljubio njenu ruku.
- "Drago mi je. Ja sam..."
- "Ellie. Znam", prekinu je ushićeno. "Tvoja sestra mi je pričala sve o tebi. Ah, tako ste slične! Da nema tih plavih očiju, zakleo bih se da si Stephanie! Hajde, hajde, ona te čeka unutra".
***
Još pod utiskom predhodnog razgovora, Ellie je prošla kroz ulaz u obliku klovnovskog osmjeha i ušla u kuću. Dočekala su je bezbrojna ogledala koja su gradila zidove hodnika u beskrajan niz prolaza unutar ovog staklenog lavirinta. Pod slabom svjetlošću je ugledala svoju sestru u svakom od njih. U nekim ogledalima je Stephanie vjerno imitirala njene pokrete, dok je u drugim samo mirno stajala i posmatrala Ellie koja je sve dublje ulazila u lavirint odraza.
Ellie se probijala kroz staklene hodnike posmatrajući Stephanie, a što je duže boravila okružena odrazima sve je više shvatala da slabi i da njeno tijelo gubi snagu. Istovremeno, dok je ona umirala, Stephanie se mijenjala i postepeno poprimala obličje nečeg drugačijeg, daleko strašnijeg od odraza na koji je navikla. U ogledalima je vidjela stvora iskrivljenog osmjeha i zuba oštrijih od stakla koje je okružuje. Na licu je izgubila svaki trag čovječnosti, dok je prodorni zeleni pogled istupio mjesto dvjema mračnim rupama u kojima nema ničega do patnje. Ellie je stajala nasuprot smrti same.
- "Ti nisi moja sestra", reče Ellie na sav glas dok je crpila snagu da stoji na nogama. Stvorenje u odrazu neprirodno iskrivi vrat i, bez pomijeranja usana, odgovori riječima koje su odzvanjale u Ellienoj glavi. Nisam, niti sam kad bio. Ja ne postojim u obliku u kojem bi me videla svojim lijepim plavim očima. Nastao sam mnogo prije tebe, a i postojaću vijekovima nakon što praunuke tvojih praunuka pokrije prašina zaborava. Ja nisam stvaran, ali postojim u svakom čovjeku hraneći se njegovim mrakom, slabostima i mržnjom. Ja sam Cirkus koji otkriva tamu u ljudima, kao što ova ogledala otkrivaju slabost u tebi, slabost koja se rodila onog dana kada je tvoja sestra umrla. Ellie je sada shvatala sve. Ona je stvorila odraz svoje sestre, jer se nije mogla izboriti sa njenim nestankom. Ali tada je stvorila i mrak u sebi koji je hranio ovo stvorenje.
- "Ja sam te možda stvorila, ali imam dovoljno snage da te uništim", reče dok je u njoj rasla snaga, snaga kakva nije postojala godinama. Po prvi put je nakon Stephaniene smrti osjetila da slabost nestaje. Prišla je ogledalu i stegla ruku u pesnicu.
- "Ja nisam Stephanie. Ona je umrla. A ja večeras preživljavam." Vrela krv se sjurila niz ruku koju je duboko zarila u odraz stvorenja. Oštri komadi ogledala su pravili duboke ureze na koži, ali Ellie se osjetila jačom nego ikad. Tjerala je tugu od sebe, brisala mrak kojim se Cirkus hranio. Stvorenje je tada, u vrisku agonije, počelo da gori, a vatra se širila i izvan ogledala, zahvatajući drvene grede kuće. Dim ispini prostoriju, i Ellie shvati da se njena borba za preživljavanje još nije završila. Dok je jurila staklenim hodnicima slušala je pucanje ogledala zahvaćenih vatrom iza sebe. Plavim pogledom je tražila izlaz, a pepeo koji joj je upadao u oči je to otežavao. Najzad, ugledala je klovnovski osmjeh ulaza i izletjela napolje dok ju je pratio vrisak pucajućih ogledala.
Našla se napolju i gledala divovsku klovnovu glavu kako se puši par momenata prije nego što ju je počeo gutati plamen. Vatra se neprirodno brzo širila, a par trenutaka kasnije zahvatila je u glavni šator. Ellie je znala da je predstava u toku i da mora upozoriti gledaoce. Protrčala je brzo pored šatora i glasno povikala. -"Vatra! Vatra!" Mogla je čuti paničnu borbu za život posjetilaca i vidjeti kako planem jede slova na šarenom divu. Cirkus "Bizarre" je gorio, a sa njim i stanovnici Stafforda. Ellie je bježala, ostavljajući crvenu smrt iza sebe, a ona sama se osjećala kao da se ponovo rodila iz ognja u kome je ostavila sjećanje na Stephanie. Znala je da više neće vidjeti zelene oči svoje sestre, ali nije žalila. Sada se radovala plavetnilu koje će svakog dana gledati u odrazu. Mom odrazu.
Posted in
Generalna .
Dodaj komentar: (4).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
Previous post»
1. idzi | 09/22,2013 at 15:27
Da sam znala još juče bih pročitala.Odlična je, bolja od ostalih. :)
2. theatrebizarre | 09/22,2013 at 17:48
@idzi Drago mi je sto ti se dopala, i meni je ova omiljena :)
3. idzi | 09/22,2013 at 18:40
Jer.. sve je u glavi... svaka bolest je izlečiva ali ne i svaki čovek!!!
4. theatrebizarre | 09/22,2013 at 22:20
@idzi Sve pocinje iznutra ;)