Noć krvavog Mjeseca (1)
theatrebizarre | 29 Septembar, 2014 09:16
„Eyes black, big paws, it's poison and it's blood,
Big fire and big burn, into the ashes and no return"
-The Wolf; Fever Ray-
MLAD MJESEC
Žetva je bila uspješna ove godine, pomislila je dok je posmatrala tanak srebrni srp visoko na nebu. Sunce i Mjesec su bili milostivi prema njenom selu. Ali znala je da je ovo samo zatišje pred buru i da im predstoji težak period. Jesen je brzo prošla a sa njom i vrijeme bezbrižnosti i veselja u napornom radu koji ne dozvoljava mislima da previše lutaju. Sada počinje zima, okovana mrakom i puna hladnoće i snijega koji je mjestimično bio toliko dubok da bi i najkrupniji muškarci iz sela imali poteškoća sa probijanjem kroz njegove divovske namete. Da, zime su bile okrutne i duge, a hladnoće su svake godine uzimale brojne živote. Nažalost, hladnoće su bile najmanja opasnost koja vreba pod okriljem zime i dugih noći po kojima pleše divlji vjetar parajući kožu nevidljivim kandžama dosežući i do same drhtave duše. Ipak, to je bio život na koji je navikla i koji se već generacijama odigrava po čudnom scenariju koga pišu Sunce i Mjesec, kao i njihova vječita borba za prevlast. Bogovi su na zaraćenim stranama a ljudi su ti koji koji osjete rat na svojoj koži. U tom ratu život i smrt se smjenjuju kao godišnja doba a vremenom gubimo osjećaj gdje počinje jedno a završava drugo.
Hladan vjetar je probudi iz duboke zamišljenosti. Zatvorila je prozor i ugasila svijeću. U sobi zavlada mrak a jedini oskudan izvor svjetlosti dolazio je spolja, od mladog Mjeseca ispresjecanog tankim tračcima tamnih oblaka. To je bila posljednja slika koju je ugledala prije nego što je utonula u san nesvjesna srebrnog plesa mjesečine na sopstvenom licu.
Probudli su je zvuci iz kuhinje, kao i miris svježe ispečenog hljeba. Baka je već ustala. Ali to nije bilo nikakvo iznenađenje, baka je uvijek ustajala prije nje i dočekivala je, još pospanu, u kuhinji sa doručkom i šoljom vrelog čaja. Drvene stepenice su škripale pod težinom njenog tromog i pospanog koraka dok se spuštala ka kuhinji i izvoru tog prijatnog mirisa, nespretno kopčajući crveni ogrtač po kome je poznata.
-„Danas imamo mnogo posla“, rekla joj je baka dok su zajedno sjedile za stolom i čekale da voda u starom čajniku proključa. -„Počinju pripreme za Lomaču. Lovčev Mjesec se približava a sa njim i Zvijer.“
Selo se nalazilo na proplanku, tik uz šumu a činile su ga brojne drvene kolibe sa strmim krovovima kako ne bi popustili pod težinom snijega. Stotine kuća nasumično razbacanih izmedju blatnjavih kaldrma pružalo je dom hiljadama stanovnika. Oko njih se nalazio kružni zid građen od masivnih debala sa kapijama na istoku, zapadu, sjeveru i jugu koje su vodile iz sela ka njivama, voćnjacima, ambarima i štalama. Ovaj zid je bio poznat kao unutrašnji, visine oko šest metara. Spoljašnji zid je predstavljao granicu između sela i šume, građen od teškog kamena i drvenih šiljaka. Visine oko deset metara i širine preko tri, njegova uloga je bila da štiti stanovnike sela od šume i svega što se u njoj krije. Za razliku od unutrašnjeg, samo jedna kapija je vodila van spoljašnjeg zida. Bila je ojačana debelim drvenim gredama i danonoćno čuvana. Dva stražara na vrhu su osmatrala okolinu i na prvi znak opasnosti bili spremni da upozore seljane jako udarajući u bronzano zvono stražarske kule. Najranije uspomene su je vezivale upravo za ovu kulu. Često bi se krišom popela do vrha spoljašnjeg zida i posmatrala crne konture guste šume potpuno zaboravljajući na vrijeme i drugu djecu koja su se plašila svijeta iza zidova. Ona je uvijek bila drugačija. Znala je da je rođena sa prezirom prema ovom zatvoru koji svi oko nje nazivaju domom. Zamišljala se kao preskače visoke zidove, krovove i preplašene ljude dok juri prema crnim borovima i šumi, bježeći iz kaveza u slatku slobodu. Sigurnost sela se, međutim, rijetko napuštala i to samo zbog sječe drva, lova ili Lomače. Za sve ostalo su izlasci bili najstrože zabranjeni. Naročito zimskim noćima kada svijetom lutaju drevne utvare i podanici košmara.
Seljani su slavili dva boga - Sunce i Mjesec. Sunce je bio bog života, žetve i izobilja. Mjesec – bog zime, hladnoće i smrti. Ova dva boga su zarobljena u vječitom zagrljaju borbe iz kojeg niko ne izlazi kao pobjednik, osim jednom u godini - u noći Lovčevog Mjeseca, kada visoko na nebu bog Mjesec sija crvenim sjajem. Predanje kaže da je u tom momentu poprskan krvlju samog boga Sunca. Tada na Zemlji zavlada apsolutna tama jer poraženi bog života gubi kontrolu nad ljudima a bog smrti nesmetano uzima danak u noći. Lovčev Mjesec označava dolazak Zvjeri, čudovišnog vuka žednog krvi i gladnog ljudskog mesa. Po nekima je on pobjedonosno otjelovljenje samog Mjeseca, njegov zemaljski oblik kojim silazi medju smrtnike. Kako bi probudili Sunce i otjerali tamu seljani prave ogromnu lomaču koja okružuje spoljašnji zid. Jednom zapaljena, ona sija jako kao i Sunce samo, a to je dovoljno da se bog povrati u život i da se otjera krvavi Mjesec i njegova Zvijer. U selu traje veliko slavlje, jer je jedan ciklus bogova završen i otpočinje drugi.
Izgradnja lomače je iziskivala sve stanovnike sela, od male djece do najstarijih poglavara. Vrata spoljašnjeg zida su se polako dizala dok su hiljade i hiljade duša pažljivo posmatrale kako se otkriva njima tako slabo poznat svijet, svijet izvan zaštitničkih zidova sela. Među gomilom bila je i ona, umotana u plašt sa crvenom kapuljačom preko glave. Iako više nije dijete i već je učestvovala u pravljenju lomače, sama pomisao da će napustiti selo bar na kratko bila je uzbudljiva koliko i zastrašujuća. Mada nije željela da prizna, uživala je u mirisu šume i svježe napadalog snijega koji su još jednom budili one zaboravljene snove istkane u djetinjstvu.
Kapija se otvorila. Ledeni vjetar zime joj pomilova lice a ona se instiktivno skupi u svom crvenom plaštu. Glas bogova, pomisli dok je pravila prvi korak van sigurnosti sela ka dubokom mraku i neizvijesnostima koje je očekuju napolju. Sad ili nikad, Blanchette.
Nastaviće se...
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (3). Trekbekovi:(0). Permalink