Magla
theatrebizarre | 17 Januar, 2014 19:25
19.10.
Brod je sa zakašnjenjem isplovio iz Darwina. Otisnuli smo se prema Atlantiku oko podneva i podesili kurs prema ostrvu Blackwood udaljenom oko 90 nautičkih milja. Ukrcavanje tereta je potrajalo duže nego što sam očekivao. Iako je Morska zvijezda jedan od manjih brodova koji je tog dana bio u pristaništu bačve, sanduci i vreće nisu prestajale pristizati i moram priznati da sam se na trenutak uplašio da sav taj silni teret neće povući brod na dno okeana. Ali uprkos mojim brigama bezbjedno smo isplovili i napustili Darwin. Nakon što sam smjestio svoje lične stvari u kabinu požurio sam na palubu i gledao hladne obale kako se udaljavaju. Darwin je ostajao iza nas, polaku se gubeći u daljini. Gradska luka se nalazi u velikoj laguni, možda i najvećoj u ovom dijelu Engleske. Mirne vode bez struja pogoduju lakšem pristajanju brodova, štiteći ih od nemirnog mora i talasa koji su česti naročito u ovo doba godine. Sa suprotne strane od pristaništa nalazi se velebni svjetionik visok približno 30 metara i izdignut iznad lagune, neprekidno pulsirajući svjetlost koja pruža utjehu putnicima iz daljine. Nakon pola sata plovidbe napustili smo lagunu i Darwin, a treptavo svjetlo je postajalo sve slabije i slabije. Vode Atlantskog okeana nisu bile miroljubive kao one Darwina. Struje su jake i nemilosrdne a vjetar bičuje jedra antičkom silinom. Kao da je bogovi Eol i Posejdon gnijevni na nas. Iskreno se nadam da tu počinje i prestaje svaka sličnost sa Odisejom.
20.10.
Plovidba traje duže nego što je iko očekivao. Kapetan Doyle kaže da je to zbog struja koje nas, uprkos vjetru, vuku nazad prema obali. Nazad prema Darwinu. Ali kapetan me uvjerava da je to normalno za ovo doba godine kada su struje najjače. Morska zvijezda je jak brod uprkos svojoj veličini.
Na brodu nema mnogo posade. Svega nas je desetak, uključujući kapetana i mene. Brzo sam se sprijateljio sa Marcusom Jonesom koji me je upoznao sa svojim dugogodišnjim prijateljem, nasmijanim i uvijek vedrim Johnom Ericsonom. Njih dvojica i kapetan Doyle će mi biti drago društvo na ovom putovanju i uz njihovu pomoć možda i zaboravim na neprilike. U svakom slučaju znam da u dobrom društvu vrijeme brže prolazi. Večeras nas je kapetan pozvao u svoju kabinu gdje smo dugo uživali u kvalitetnom brendiju uz partiju pokera.
21.10
Jutro je osvanulo tmurno i oblačno. Izašao sam na palubu i ugledao tamno nebo i još tamniji izraz na licu kapetana Doyla. Bio je zabrinut. Debeli olujni oblaci su nam se približavali sa jugozapada. I u meni se rađao nemir koji sam pokušao kontrolisati, nadajući se da će nas oluja zaobići baš kao što me kapetan i uvjeravao. Utjehu su mi pružili i Marcus i John govoreći kako im se čini da se udaljavamo od nevremena i kako su obojica, kao iskusni moreplovci, sigurni da će nas najgore zaobići. Nasmijao sam im se glumeći opuštenost ali svaka struna u mom tijelu je bila napeta. Posmatrao sam tamno nevrijeme koje se u daljini stapalo sa okeanom. Boja oblaka je bila prijeteća i svi su to znali. Ali niko nije pokazivao strah. Nisam ni ja iako sam znao da je na mom licu nabrao bore i da je napuštao moje tijelo sa svakim novim izdahom. Panika je pulsirala u meni, u mojim ušima. Težina vazduha je evidentna, kao da svaki putnika na Morskoj zvijezdi nosi teške oblake na ramenima.
Posle večere sam popio čaj i povukao se u samoću kabine, očajnički pokušavajući da prizovem san na oči i da ostavim ovaj težak dan iza sebe. Ležim u uskom krevetu i tražim utjehu u stranicama ovog dnevnika, bezuspiješno ignorišući sve silovitije ljuljanje broda.
22.10
Paučinu od snova pokidao je Marcusov glas. Polako sam dolazio sebi, svjestan da se kabina oko mene neprirodno pomjera u svim pravcima. Pretpostavio sam da su talasi enormni i strahovao sam da nas je oluja pogodila svom svojom snagom. Moje strahove je potvrdio moj prijatelj koji me probudio. Morska zvijezda tone. Njegove riječi su u mojoj, još sanjivoj glavi odzvanjale glasnije od gromova i snažnije od vjetrova koji su se igrali malim brodićem okruženim ničim osim beskonačne vode i ljutitog neba, a mali smrtnici na njemu su se našli u sredini još jedne od bitaka bezvremenskih bogova mora i vazduha. Marcus me povlačio za rukav i nerazumljivo izgovarao riječi koje je moja svijest odbijala da shvati, ali sam znao da moramo pokušati da se spasimo. Prva i jedina stvar koju sam ponio sa sobom je upravo ovaj dnevnik. Ni sam ne znam zašto.
Na palubi sam se suočio sa mokrim i slanim paklom. Jedra su beživotno visila i predala svoja tijela oluji koja ih je kidala čeljustima gladne zvijeri. Pljušala je kiša. Suze oblaka su spajale nebo i okean, spirajući i posljednju nadu za preživljavanjem. Talasi su šamarali brod i plavili palubu. U jednom momentu sam ugledao kako more odvlači jednog od mornara. Njegovo sitno tijelo je samo na trenutak izvirilo iznad pjene ustalasalog okeana a zatim je nestalo, brzo i tiho. Ledena jeza je strujala mojim kostima. U tim momentima se nisam plašio smrti koliko sam se plašio umiranja. Mogao sam misliti jedino o hladnoj vodi kako mi puni pluća i soli koja struže dušnik potiskivajući moje vriske i panično disanje. Gubio sam se u svojim strahovima i u epizodama ponovo vraćao stvarnosti koja je djelovala kao scena iz nekih katastrofa biblijskih razmjera u kojima bijesni bog kažnjava čovječanstvo. Pitao sam se zbog čega sam ja sada kažnjavan.
Srećom po mene Marcus je bio razboritiji. Povukao me za ruku i odjurili smo prema čamcu za spasavanje pored kojeg nas je čekao i John. Zajedničkim snagama su me ubacili unutra. Brod se već opasno naginjao. Posejdonove ruke su ga ščepale i vukle sebi na ledeno i tiho dno. Marcus je ušao u čamac posle mene. Nakon njega nam se pridružio John i njih dvojica su presjekli konopce koji su držali čamac privezan za brod. Talasi su nas odvlačili od broda, od buke i borbe. Glasovi i vika mornara su postajali sve tiši, polako se stapajući sa zvucima mora i oblaka, sa glasovima oluje. Morska zvijezda je, uprkos haosu, graciozno nestajala ispod talasa kao da se vraća mjestu u kome će naći svoj konačni mir. Mjestu kome pripada. Kišne kapi su mi grebale lice i maglile pogled, ali sam ipak ugledao vrh jarbola kako se gubi u sivoj vodi. Tek tada sam u potpunosti postao svjestan svega. Marcus, John i ja smo sami u čamcu na uzburkanom moru, miljama daleko od obale, bez hrane i bez vode. Bez načina da pozovemo pomoć. Shvatio sam da smo brzu smrt zamijenili sporom i da umiranje tek počinje. Na momenat sam zavidio kapetanu Doylu koji je potonuo zajedno sa svojim brodom.
Dok ovo pišem polako uviđam težinu situacije u kojoj smo. Prošlo je već nekoliko sati od potonuća Morske zvijezde i kiša je prestala a more se polako smiruje baš kao i ja. Sada je na nama trojici da se dokopamo obale i spasa.
23.10.
Čitav dan smo proveli smišljanju plana za spašavanje. John je uprkos situaciji bio nasmijan i optimističan, baš kao i prethodnih dana. Marcus i ja nismo bili te sreće. Bez vode i hrane naše šanse za spasenje su minimalne. To je znao i John ali nije htio sa tim da se pomiri. Ubijeđen je da će nas neko pronaći i da je naš spas samo pitanje vremena. Nažalost, mi tog vremena imamo jako malo. Marcus je primijetio lokvu koja se skupila na dnu čamca i pretpostavio da je to kišnica koju bi mogli piti. Ali nakon samo jednog gutljaja shvatio je da i ovo malo vode koje imamo puno soli. A svi na moru znaju da se morska voda ne pije.
Okupirani problemima nismo postali svjesni da smo okruženi maglom. Gusti oblaci su se spustili na nas, dodatno nas odvajajući od stvarnosti koja je već dovoljno bila nesigurna. Magla će samo smanjiti našu šansu da budemo izbavljeni. O tome smo svi odbijali da razmišljamo i nekako smo uspiješno ignorisali bjeličasti pokrov koji obavija sve oko nas, ali i u nama. Pokrov koji obavija našu sudbinu.
Kasnije u toku dana sam primijetio krvavu mrlju na nogavici svoga prijatelja Johna. Pitao sam ga o čemu se radi. Rekao mi je da se povrijedio tokom spuštanja čamca u more, ali da ne brinem i da je posjekotina samo površinska. Osmijehom me ubijedio u svoje riječi, mada znam da me laže. Bože, ako postojiš, molim te spasi nas!
26.10.
Prethodnih dana nismo mnogo pričali. Naši planovi i nadanja su jenjavali sa svakim minulim izdahom punim žedji. Osjećao sam kako svaka ćelija u meni vapi za vodom i često sam dolazio u iskušenje da okušam sreću i pijem morsku vodu. Ali sam znao da je to ludost. Sada utjehu tražim u stranicama svog dnevnika i pišem misli prije nego što ispare iz mene i stope se sa maglom koja je iz dana u dan gušća. Danas je tako gusta da na momente prekriva siva lica mojih prijatelja. Možda je to i bolje. Bar neću gledati kako život curi iz njihovih očiju. Jutros sam naprežući svoj um do granica shvatio tri stvari - prvo, prestali smo se kretati. Morske struje su skoro nestale. Kako sam to spoznao još nisam siguran, ali moje kosti osjećaju nedostatak kretanja; drugo, uočio sam sve više ajkula. Njihova peraja se pomaljaju i nestaju ispod tanke i mirne površine okeana, a to u meni budi, ako je moguće, još više straha; treće - Johnova noga se inficirala. Vazduh oko čamca je ispunjen dahom smrti koji se miješa sa maglom i soli. Sinoć, dok su oba moja prijatelja spavala, prišao sam Johnu i zavratio nogavicu na kojoj se ocrtala nepravilna tamna krvava mrlja. Rana je crvena i otečena, a gnoj se cijedi sa ivica. Pipnuo sam mu čelo. Uhvatila ga je groznica. Možda su nas zbog toga i pratile ajkule - namirisale su krv i skorašnju smrt moga prijatelja. Pažljivo sam zahvatao hladnu vodu okeana, plašeći se uštrih zuba iz dubine, i njome spirao njegovo vrelo lice, hladeći ga i brišući skorjelu so sa kože. Nadam se da će njegova smrt biti brza. Sa njim će umrijeti i posljedni trag života i osmijeha u ovom čamcu.
27.10.
Jutros ju John preminuo. Prethodne noći se na kratko probudio iz groznice. Gledao me očima mrtvaca i iskrivio ispucale usne u slabašan osmijeh samo njemu svojstven. Dah smrti koji se širio oko njega je jedva bio podnošljiv, ali sam mu se primakao i držao vrelu, suvu ruku i pravio mu društvo u posljednjim trenucima. Gledao je u daljinu, fiksirajući neku samo njemu poznatu tačku duboko u magli. Pitao sam se da li vidi slike života koji nas sve čeka ili se to samo njegov mozak pun prljave krvi igra sa njim. Na trenutak se i meni učinilo da vidim kratak bljesak, ali sada znam da je nedostatak vode uzeo maha i na meni. I ja sam sada na korak od toga da se pridružim Johnu na nekom boljem svijetu. Gore od ovoga ne može.
Marcus nam je okrenuo leđa i već satima nije progovorio ni riječi. Znao sam da mu je teško zbog Johnove smrti, čak sam ga sinoć čuo kako tiho plače, gušeći jecaje u noći. Njegov plač smo čuli samo ja i magla.
Pred zoru nas je probudio miris raspadanja i smrti. Johnovo tijelo je već počelo da ubrzano propada. Dopuzao sam do Marcusa, probijajući se kroz baru na dnu čamca punu krvi i gnoja. Morali smo izbaciti njegovo tijelo iz čamca, a ja sam bio slab da to uradim sam. Marcus me pogledao ispijenim očima iz kojih je život davno ispario. Oko krasta na licu su se pohvatale bjelicaste mrlje od soli. Pretpostavljam da ni ja ne izgledam ništa bolje od njega. Kada sam mu rekao šta moramo uraditi, Marcus me nekoliko trenutaka nijemo posmatrao, zatim je usmjerio pogled prema svom mrtvom prijatelju pa opet prema meni. Gledao me licem osobe koja je izgubila sve osim želje da preživi. Znao sam kakve mu misli kolaju glavom bez i jedne izgovorene riječi. Nijemi užas se rodio u meni, hladniji od morskog groba. U Marcusovim očima pročitao sam samo jedno - on se pitao kakvog bi ukusa bilo Johnovo meso.
Znam da je monstruozna pomisao o kanibalizmu. Mrzim sebe što sam i ja pomislio istu stvar kao i Marcus, možda čak i prije njega. Ali svi se moramo upitati jednu stvar - suočeni sa smrću, koliko smo voljni ići daleko da bi preživjeli? A možemo samo moliti boga da odgovor na to pitanje nikada ne dobijemo.
Johna smo ipak izbacili iz čamca. Skinuli smo lančić koji je nosio da bi smo ga, u slučaju da jedan od nas preživi, proslijedili njegovoj porodici. I Marcus i ja smo znali da je predugo bio bolestan i da bi nam njegovo tijelo kao hrana donijelo daleko više koristi nego štete. Sada se zahvalan na tome. Nedugo nakon što je mrtvačko tijelo palo u vodu, naši vjerni pratioci su ponovo pokazali svoja peraja, sada brojnija no ikad. Zaprepašćava me kakvom brzinom i u kolikom broju se se ajkule okupile. Svojim tijelima su udarale o bok čamca u haosu hranjenja našim drugom, dok smo Marcus i ja začepili uši pokušavajući da prigušimo taj strašan zvuk, zvuk struganja oštrih zuba po Johnovim kostima. I sada ga čujem, tu nesnosnu buku koja me drži budnim ovako kasno. Zbog toga utjehu tražim u ovom dnevniku dok mi bol grebe suvo grlo i krvave kraste na usnama, pišući i prisjećajući se minulog dana koji kao da se desio nekom drugom a ne meni. Nadam se da ću preživjeti noć.
28.10..?
Nisam dugo spavao. Ili možda jesam. Ne znam. Sve se stopilo, svi dani na moru i čitav moj život. Sve je postalo jedan kontinuum patnje i iščekivanja smrti. U momentima lutanja uma prisjećam se Morske zvijezde. O, kako bi samo bilo slatko da sam potonuo sa svima njima. Do sada bi ribe pojele moj mrtvački osmijeh, negdje dole u Posejdonovim odajama. Ovako sam ostavljen na raskrsnici izmedju spore smrti od žeđi ili bolne smrti u čeljustima ajkula koje nas i dalje prate. Johnovo meso im je samo dodatno probudilo apetit. Sa druge strane, momenti lucidnosti postaju sve rjeđi i svaki koristim da bih pisao u dnevnik. Sada znam zbog čega sam ga ponio onog kobnog dana. U njemu ću sakriti sebe, sačuvaću svoj um koji će se izvući iz ove agonije kada moje tijelo bude nestalo. Bože, hvala ti na tome!
More je i dalje mirno. Neprirodno mirno. Kao da cijeli okean drži dah, željno iščekivajući da i ja umrem kao John i Marcus.
U bunilu na granici između grozničavog sna i bolne jave vidio sam Marcusa kako se naginje preko čamca i pije vodu. U mislima sam vrištao na njega, ali sve što su moja usta izustila bilo je jedva čujno suvo hroptanje razumljivo samo utvarama u mojoj bolesnoj glavi. Nedugo nakon toga, pred samu zoru, Marcus je ustao i pokazao prstom u nepoznatom pravcu. Samo je povikao - Svjetlo! a zatim skočio u vodu i panično plivao, gubeći se u najgušćoj magli koju sam vidio. Samo što sam postao svjestan da je moj prijatelj u moru, vazduhom ispunenim teškom maglom se prolomio vrisak koji ledi kosti i ubija svaku želju i nagon u meni. Znao sam da su ga ajkule stigle. Zatvorio sam oči i još jednom se predao snovima u nadi da se neću probuditi.
Ipak sam se probudio, ni sam ne znam kad. Sam sam. Bez prijatelja. Sam. Ja, magla i more, a ispod njega ajkule i kosti mojih prijatelja. Olovka mi prestaje pisati. Kada i ona umre, umirem i ja sa njom. Svjetlo. Da li je to stvarno svjetlo...
Sitne oči mrštile su se iza okruglih stakala naočara, ne skrivajući nevjericu. Šef policije grada Darwina je čitao rukopis koji su pripadnici obalske straže našli u čamcu. Mala knjiga kožnih korica, natopljena vodom i krvlju mirisala je na okean i smrt, a njen miris se uvukao u misli sitnog čovjeka koji je čitao njene tajne, misli dublje od samog Atlantika. Na prvoj stranici pisalo je ime, pretpostavljao je njenog vlasnika. David M. Michelson. Na njemu je bilo da napiše lični izvještaj istrage koju je sproveo a koja je bila sve samo ne uobičajena. Stavio je papir u mašinu i ukočenom rukom otkucao:
Policija grada Darwina, Ujedinjeno Kraljevstvo
Broj protokola:485/1902
19.11. u tačno 11 časova brod obalske straže naišao je na čamac u kome su pripadnici straže uočili beživotno tijelo muškarca srednjih godina, u velikoj mjeri zahvaćeno procesima truljenja. U jednoj ruci je držao knjigu kožnih korica a u drugoj zlatni lančić. Predmeti su prenijeti u policijsku stanicu kao dokazni materijal, a leš je prebačen u gradsku mrtvačnicu. Analizom knjige pronadjene na čamcu uviđam da je u pitanju dnevnik koji je pokojnik vodio. Može se zaključiti da su on i druga dva mornara čija tijela nisu bila prisutna na čamcu za spašavanje jedini preživjeli potonuće broda Morska zvijezda, koji je napustio Darwinsku luku i uputio se prema Blackwoodu prije tačno mjesec dana, 19.10. Obdukcioni nalaz ukazuje na smrt usljed dehidratacije.
Lična zabilješka: Pažljivom analizom dnevnika shvatio sam, na osnovu opisa, da su neposredno nakon brodoloma struje Atlantika odvukle čamac nazad u lagunu ispred Darwina. Takođe, magla koja je navedena u dnevniku odgovara magli koja je pokrila Darwin i u potpunosti onemogućila bilo kakav vid pomorskog saobraćaja u periodu od 20.10. do 17.11., kada je i otkriven čamac. Kao dugogodišnji stanovnik Darwina i moreplovac poznata mi je priroda lagune. Sa sigurnošću mogu tvrditi da su sve vrijeme od brodoloma tri mornara bila svega tristotinjak metara od obale koju nisu mogli vidjeti upravo zbog magle, a zbog prekidanja saobraćaja i oni su ostali neotkrveni.
S druge strane moram da pomislim i još nešto - mislim da su, pod određenim uslovima, mogli na kratko i vidjeti svjetionik. Ali u nedostatku vode njihov um je lako mogao previdjeti tu činjenicu.
Lančić pronađen pored tijela pripadao je Johnu Ericsonu i uspiješno je vraćen njegovoj ožalošćenoj porodici.
Izvukao je papir iz mašine za kucanje i stavio ga na gomilu njemu sličnih koja je drijemala na stolu. Gledao je dnevnik ispred sebe, posljednji trag jednog života, jednog postojanja. Inspektor nije mogao a da se ne upita - postoji li bolji scenarista od okrutnosti sudbine?
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (17). Trekbekovi:(0). Permalink
Stephen King - Dr Sleep
theatrebizarre | 08 Januar, 2014 20:41
*Iskoračiću na trenutak iz svijeta svog uma kome mašte ne nedostaje i prebaciću sebe (a nadam se i vas, svoje čitaoce) u fascinantni univerzum po imenu - Stiven King. Kralj modernog horora, usuđujem se reći i reinkarnacija mračne mašte Edgara Alana Poa, nam još jednom pokazuje (i dokazuje) zašto njegova djela plijene pažnju miliona čitalaca već dugi niz godina. U stalno promjenjivom svijetu književnosti u kome se trendovi smjenjuju brzo poput slika na pokretnoj traci formirajući beskonačan film kiča, King uspijeva da ostane dosljedan sebi i stilu koji hrani nezasitne apetite njegovih fanova a da pri tome ne gubi na kvalitetu. Takav je i posljednji biser u nizu njegovog stvaralaštva - Dr Sleep.
*Šetajući Beogradom u pokušaju da razbistrim misli nakon nekoliko dana praznične euforije pitao sam se - šta pokloniti sebi za Novu godinu? Odgovor sam znao istog momenta. Knjiga. Ipak je to najljepši poklon, zar ne? Srećom, knjižara Vulkan je bila u neposrednoj blizini i nakon nepropisnog prelaženja ulice (ipak nije bilo saobraćaja) našao sam se u svijetu u kome se najljepše osjećam. Duboko sam udahnuo miris knjiga. Složićete se sa mnom da su rijetka ta zadovoljstva koja se mogu porediti sa mirisom nove knjige. Pažljivo sam posmatrao stotine korica, svjestan da ću morati donijeti tešku odluku. Ipak sam ja student sa standardnom dubinom studentskog džepa. No, nakom što sam ukrstio poglede sa bijelom mačkom, odlučio sam - postao sam ponosni vlasnik još jedne Kingove knjige. Da budem iskren, nisam mogao da vjerujem da su je tako brzo preveli na srpski.
*Ko je čitao knjigu Isijavanje (The Shining;1977) ili gledao istoimeni kultni film Stenlija Kjubrika iz 1987. sa Džek Nikolsonom u glavnoj ulozi upoznao je porodicu Torens i njihovu (tragičnu) sudbinu u hotelu Vidikovac. Kratak opis, ne zamjerite - Džon Torens je profesor-pisac-alkoholičar-otac koji dobija posao čuvara hotela Vidikovac u američkoj saveznoj državi Kolorado. Sa suprugom Vendi i sinom Denijem postaje jedini stanovnik hotela tokom zimskog perioda kada su u potpunosti odsječeni od ostatka svijeta. Džon planira da osamljenost iskoristi sa ciljem pisanja pozorišnog komada, ali drugi stanovnici hotela imaju drugačije planove...
*U podlozi mračne priče o duhovima i utvarama, kao i o posebnoj sposobnosti malog Denija da "čita" misli drugih ljudi i da telepatski komunicira na velike udaljenosti sa ljudima koji posjeduju isti dar kao on - dar koji se naziva Isijavanje, leži tragični prikaz porodičnog nasilja i alkoholizma, kao i njihove uzajamne povezanosti u kojoj nastaju vječni ožiljci na duši, ožiljci koje nosimo čitav život i koji mijenjaju osobu i putanju njenog postojanja.
*Oduvijek me zanimalo u kakvog bi čovjeka odrastao Deni. Da li bi postao kao otac koji je svoje frustracije liječio alkoholom i zbog toga izgubio sve u životu, sve što je ikada volio? Da li je njegovo Isijavanje postalo jače? Možda je stekao neke nove sposobnosti koje koristi da pomogne ljudima. Ili da im naudi? Šta se desilo sa Vendi, kolateralnom štetom i simbolom žene aloholičara, žene koja bezuslovno voli i neprekidno balansira? Pitanja su se rojila, množila i nastajala ali vremenom su iščezla, a ja sam zaboravio na Denija, na Vidikovac i na noćne more koje sam kao mladi tinejdžer imao upravo zbog ove knjige (film nije loš, ali kako to uvijek biva knjiga je daleko bolja). Ali znam da nisam bio sam u svojoj znatiželji. Mnogi su se pitali isto što i ja. Zajedno smo isijavali svoja pitanja Stivenu koji je, na našu sreću, primio signal.
*Skuvao sam kafu, sjeo na kauč, pokrio se i pripremio se na nekoliko sati avanture a la Stiven King. Reći da sam bio uzbuđen bilo bi podcjenjivanje vijeka.
*Roman Dr Sleep prikazuje Denija Torensa kao odraslog muškarca koji i dalje nosi strašne uspomene na boravak u Vidikovcu, uspomene koje pokušava da utopi u alkoholu. Uglavnom bezuspiješno. Isijavanje je postalo slabije ali nije iščezlo. Utvare prošlosti ne popuštaju svoj stisak oko njegovog uma i Den svaki trenutak svog života posvećuje izbjegavanju svoga dara, svoga prokletstva i tereta. Stvari se mijenjaju kada upozna Abru, djevojčicu koja posjeduje Isijavanje daleko moćnije od njegovog. Zajedno će se suočiti sa zlom grupom zvanom Pravi čvor koja se hrani osobama koje Isijavaju i na taj način produžavaju svoj životni vijek. U napetoj trci za život i beskrajnoj igri mačke i miša Den će pokušati da pomogne Abri da preživi, nesvjestan da će i ona njemu pomoći da se suoči sa sopstvenim demonima iz prošlosti, demonima koji ga nikada nisu ni napustili.
*Dr Sleep, kao i ostala Kingova djela, sa lakoćom uvlači čitaoca u radnju, hipnotišući pažnju i bacajući u trans u kome stranice gube smisao a riječi se stapaju u kontinuirani trk misli. Kada jednom uđete u Denov i Abrin svijet zaboravljate realnost i bol u leđima i ramenima zbog neprirodnog položaja koji nesvjesno zauzimate. U tim momentima bitna je samo priča, a svako novo poglavlje postavlja pitanja za čijim odgovorom žudite. Pretpostavljam da je ključ uspjeha ne samo ovog romana, već svih knjiga Stivena Kinga upravo ta naša glad za strahom, želja da budemo prepadnuti dok smo okruženi sigurnošću svoga doma, svoje kože i svijeta za koji mislimo da poznajemo. Osjećaj olakšanja koji uslijedi nakon epiloga njegovih priča je euforičan, na trenutke i katarzičan, a čitalac uviđa da je ljudska psiha jedna velika nepoznanica. Kada čitamo Kinga ne možemo a da ne isijavamo.
*Nakon što sam progutao i posljednju stranicu Denove sudbine ponovo sam posmatrao bijelu mačku na koricama. Kafa se davno ohladila. Zatvorio sam oči i pokušao da pošaljem poruku Stivenu Kingu - pokušao sam da isijavam jednu jedinu riječ koja mi je streljala misli. Hvala. A siguran sam da je primio signal zahvalnosti jer znam da nisam jedini kome je ova knjiga stavila tačku na davno započeto poglavlje života.
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (3). Trekbekovi:(0). Permalink