Autopsija zla: Simbol beskonačnosti (8)
theatrebizarre | 14 Decembar, 2013 15:39
"...The lovers hold on to everything
and lovers hold on to anything.
I chase your love around Figure 8
I need you more than I can take,
You promised forever and a day
And then you take it all away."
-Figure 8; Ellie Goulding-
Smirio se. Oluja je prestala. Ispred Anđela je opet sjedio njegov zakleti protivnik i prijatelj koga je poznavao, kriveći umorne crte blijedog lica u zagonetan osmijeh kojim ga izaziva da povuče potez. Mirno su sjedili i posmatrali jedan drugog u rutmu tihih otkucaja meremernih srca. Ponovo su bili u tišini crnog ništavila, sami sa svojim šahovskim figurama kojima vječno igraju partiju šaha bez kraja i početka. Đavolove oči su zaboravile bijes i potisnule strah duboko iza crnih zjenica. Duboko u zaborav. Ni Anđeo nije mogao da se sjeti zbog čega osjeća čudnu bojazan. Nije ni bitno. Bitno je da ga pobijedi. Jer dobro uvijek pobijeđuje zlo. Bar su ih tako figure naučile. Ali su oba krila pitanja duboko u sebi i daleko jedan od drugog - Ako igra nema kraja, kako može postojati pobjednik? I ako jedan od njih izgubi da li igra uopšte ima smisla? Ćutali su i nijemo gledali jedan drugog, zaboravljajući sve više i više minule trenutke, brige i strah. Ništa više nije bitno. Bitna je samo igra. Ples i borba mermernih vojnika u kojima se ogleda i njihovo postojanje. Svi smo povezani. Naše duše se ganjaju, sustižu se i prestižu jedna drugu u čudnoj, beskonačnoj putanji kojom svi hodimo. I dalje će igrati vječnu igru dobra i zla i opet će posmatrati figure, nekad sa prezirom, nekad sa sažaljenjem a ponekad i sa ljubomorom, nesvjesni uticaja koji ti smrtnici imaju na njih kao i pogleda koje im upućuje nešto veće od njih, pogleda koji izbijaju iz tame, praznine koju ignorišu usmjeravajući svu snagu svojih duša na crno-bijeli pokolj. Praznine koja krije Stvaraoca. Đavo je prvi progovorio, uništavajući muk svojim hrapavim glasom punim umora. -"Tvoj potez, Anđele", reče nakon što je pomjerio lovca preko šahovske table. Crna figura je dijagonalono otplesala na površini hladnog mermera...
*Novembar, 3023. Sazviježđe Pegaz, Mliječni put*
Tama u Dvorani Znanja mu je prijala. Volio je sve u njoj - vazduh u kome je osjećao miris hartije i kamena koji je nadjačavao snagu jonskih filtera; police ispunjene starinama, papirom uvezenim u korice od ispucale i izblijedjele kože koji su Preci nazivali knjigama; statuama od bijelog mermera u kome su vječno urezana tijela prekrivena neobičnim haljama dok na kamenim licima poigrava blažen i zagonetan osmjeh vječan poput svemira. U Dvorani je osjećao sreću, ispunjenost ali i čudnu nostalgiju koja ga nije pratila u drugim dijelovima broda. Ovdje je posmatrao prošlost, učio o životima ljudi koji su nekada dali svoj doprinos i ostavili trag na svijetu koga više nema. Svijetu koji su nazivali Zemlja. I samo na trenatuk, kada bi zaklopio oči, zamislio bi se kako trči poljanama koje je gledao na spašenim slikama, kako posmatra ptice dok lete uz vjetar prkoseći mu, kako podiže ruku da zakloni sunčeve zrake dok mu se miris soli uvlači u svaku poru lica. Poželio je da osjeti sitne zaleđene kapi koje sa neba padaju poput bijelih suza zamrznutih oblaka. Ah, oblaci, pomisli i ražalosti se kada otvori oči. Ništa od toga nije iskusio. Niti će. Ali je o svemu čitao. U knjigama Predaka, bar onima koje su uspjeli spasiti sa Zemlje, pisalo je o životu kakvog više nema, životu gdje se godišnja doba mijenjaju - ljeto sa vrelinama, kada nebo ljubi kožu vatrenim poljupcima, jesen sa svojim bojama i kišama koje spiraju sjetu i brige, zima i njena bjelina, hladnoća i led koji u svakom izmame želju za udobnošću sa porodicom, proljeće kada se sve opet rađa i kada ponovo započinje beskonačni ciklus, ciklus života. Tada bi uvijek osjećao neopisivu tugu i pitao se kako neko može da uništi nešto tako lijepo, tako ispunjavajuće i savršeno. Kako iko može da sruši dom? -"Dom", ponovi tiho kao da se plaši da će ga statue čuti. Njihovi kameni pogledi su mu bili jedino društvo u tišini.
Sate je provodio učeći o prošlosti, osuđujući prirodu Predaka i rat koji je okončao svijet. Planeta je bila podijeljena na dva dijela - Crvena Federacija i Republika Mira. Republika se zalagala za zajedništvo, podjelu dobara na sve stanovnike gdje svako ima dovoljno za život i gdje ljudi ne opterećuju Zemlju već žive u skladu sa njom. Federacija je imala druge ideje. Željela je dominaciju nad svima. Iako je bila teritorijalno daleko slabija i na kraju rata je spala na samo jedno ostrvo, ostrvo Akuma, Crvena Federacija je prednost u ratu stekla razvojem naoružanja koje je kulminiralo 2741. godine projektom Crveno Nebo. Plan je bio da se jednim napadom uništi Zemljina atmosfera ubijajući sve stanovnike. Sve osim Akume koja je trebala biti zaštićena neprobojnom kupolom ispod koje bi ostrvo samostalno funkcionisalo, proizvodeći hranu, kiseonik i ostale potrepštine - svijet u malom. Um iza projekta bila je Akane Motsumoto, admiral i šef naučnog tima koji je razvijao Crveno Nebo. Iz nepoznatih razloga, na dan lansiranja, zatvaranje kupole je otkazalo. To je bio posljednji ekser u posmrtnom kovčegu planete.
U Republici Mira su znali za razvoj Crvenog Neba. I znali su da ga neće moći zaustaviti. Zbog toga su gradili kapsule za spašavanje, brojne brodove kojima bi izbavili što više mladih ljudi, kao i najznačajnijih predmeta od umjetničkog i istorijskog značaja. Sve sa ciljem očuvanja ljudske vrste i kulture.
Gadili su mu se. Bunili su ga. Nije razumijevao kakva je ta priroda Predaka koja je dozvolila ovakvu katastrofu. Zar je želja za moći toliko važnija od doma? Od mjesta na kome se osjećaš sigurno. Mjesta kome pripadaš. Proučavao ih je, a što je više učio manje je o njima znao. Čitao je o prošlosti, o njenim najsvjetlijim ličnostima i najcrnjim ćoškovima i znao je da su ljudi bili spremni na sve - na izvanredne aktove ljudskosti ali i na najmračnije i najstrašnije zločine u kojima se gubi svaki trag ljudskosti. Terazije postojanja su se ljuljale iz vijeka u vijek, čas na stanu dobra a čas na stranu zla. Periodi mira su bili kratki i odvojeni strahovitim ratovima koji su mu ličili na oluje, zle i proždiruće, koje brišu ljudskost i razum. Na kraju nisu znali da cijene ono što su imali. Život su uzimali zdravo za gotovo, a njihov nemar im se obio od glavu. A potomci danas plaćaju greške svojih Predaka. Možda je tako i bolje. Možda da nisu izgubili sve nikada ne bi znali da cijene ono malo što imaju. Tako malo. A jednog dana, kada napokon stanu na tlo svoje nove Zemlje greške prošlosti će biti najbolji učitelji budućnosti. Ali sada su svemirski nomadi. Lutaju od planete do planete, od sazviježđa do sazviježđa u potrazi za mjestom koji bi nazvali domom. Bezuspiješno, pomisli, a dubok uzdah mu se ote i ispuni prostoriju tugom i žalošću. Pronalazili su brojne oblike života na stotinama planeta i napokon su saznali da nisu sami u praznini svemira. Ali ni jedna od njih nije bila ta na kojoj bi mogli početi život ispočetka. Sada su se kretali prema još jednoj potencijalno naseljivoj kamenoj lopti okruženoj crnilom. Možda je to naš novi dom.
Vrijeme je brzo prolazilo, na momente i previše brzo za Čuvara Dvorane. Šetao je velikim hodnicima i stvarao mentalnu sliku sobe koju toliko voli, pomno pamteći svaki predmet, svaki miris, svaki tren u vječnosti ovog zagonetnog mjesta od koga je većina zazirala plašeći se prošlosti. On je bio drugačiji. Nije ga bilo strah duhova vremena. Od njih je učio i bio im je zahvalan na tome. Koraci su mu bili tromi, skoro uspavljujući, ali njegove oči nisu mirovale. Zjenice su upijale slike u zlatnim ramovima koje su visile sa zidova, bezvremenskog značaja i duševne vrijednosti. Na postoljima su stajale keramičke vaze, kosti davno nestalih životinja i predmeti koje su Preci koristili u svakodnevnom životu - sve su to bile sjene nekadašnjeg života. I ja sam sjena, pomisli kao da osjeti da nestaje u mraku. Iznendada, pogled mu pade na predmet koji nije vidio ranije - crni disk u prozirnoj foliji na kojoj se pisalo "The Beatles". Pitao se šta znači ta riječ. Izvukao je disk iz folije i prešao prstima po njemu. Nije bio gladak. Koncentrična udubljenja, nevidljiva pri slaboj svjetlosti, bila su urezana u njemu, plitka i uska.Čemu li služi? Odgovor je stajao pored njega - drvena kutija iznad koje se uzdizao ljevkasti nastavak koji se širi na kraju poput zvučnika od mesinga. Na središtu kutije se nalazila bodlja u koju se savršeno ukopio mali kružni otvor na centru crnog diska. Nakon što ga je postavio, instiktivno, nekoliko puta okrenu ručicu koja je štrčala sa strane. Uslijedilo je nekoliko momenata tišine, kao da se spoljašnost broda uvukla između njega i polica Dvorane, muk samog svemira. A zatim je počela muzika.
"Turn off your mind, relax and float down stream. It is not dying..."
Riječi pjesme su odzvanjale sobom i njegovom glavom razbijajući tišinu koja caruje i vječno vlada. Uživao je kao nikad do sad, sam sa Dvoranom i njenim duhovima. Opustio se i prepustio svoj um sudbini i univerzumu. Nasmijao se. Prišao je komandnoj tabli na ulazu u sobu i pritisnuo dugme na njoj. Zvuk se proširio cijelim brodom. Svi na njemu slušali su čudnu pjesmu koju je vrijeme zamalo zaboravilo. Ipak nije i ona se ponovo rodila, vratila se u život. I mi ćemo se vratiti u život. Novi početak je pred nama. Znao je to. Osjećao je istinu.
"Lay down all thoughts, surrender to the void. It is shining..."
Vrata dvorane su se otvorila. Ugledao je ženu koja se kretala prema njemu, još izgubljenom u pjesmi, u muzici. U svemiru. Nasmijala mu se i srce mu je ubrzano zakucalo, puno života i snage. Uvijek je tako bilo kada bi je ugledao, čak i nakon toliko godina. Oboje su se rodili na ovom brodu, upoznali su se kao djeca i istog momenta zavoljeli, a on je već tada znao da će ostariti i umrijeti u njenom naručju. Suđeni su jedno drugom, znao je to. Kao da jačina njihove ljubavi nije dovoljna za jedan život, za jedno tijelo i za jedno srce. Kao da su njihove dušezaljubljene. -"Znala sam da si ti iza ovoga", reče mu blago, ali su njene riječi nadjačavale svaki drugi zvuk. Volio je kada pokušava da ga prekori, uvijek bezuspiješno. Njen blag osmijeh ju je odavao svaki put. Nasmijao joj se. Prišao je i naklonio joj se, onako kako je vidio na slikama i čitao u pričama. -"Mogu li da vas zamolim za ples, moja damo?" Izgovorio je riječi koje je nekad pročitao u knjizi na čijim koricama su bili nacrtani muškarac i žena u zagrljaju. Oboje su se grohotom nasmijali, istovremeno istim glasom. Potrčala je prema njemu i čvrsto ga zagrlila. Osjećao se potpunim u njenom naručju, okupan njenim pogledom u kome se se sakrile zvijezde, galaksije i cijeli svemir. Jedno oko plavo, jedno zeleno.
"Yet you may see the meaning of within. It is being..."
Vrata Dvorane su se opet otvorila, tiše nego prošli put. Okrenuli su se prema djevojčici koja je ušla u sobu, nasmijana trčeći prema njima. Skočila im je u naručje. Plesali su zajedno, smijući se. Djevojčica je pogledala kroz prozor iza koga je spavalo beskrajno crnilo. -"Tata! Mama! Pogledajte!" Plavo-zelena sfera im se prišunjala, zaklanjajući tamu svemira. Približavala im se i zvala ih, izgovarajući njihova imena igrom bijelih oblaka ispod kojih su se nazirali plavi okeani i zelene planine. Gledali su u život, ponovo rođen ispred njih. -"Šta je ovo?" upita djevojčica tako slična svojoj majci. On je podignu u naručje. -"Novi početak". Zatim je poljubi u vrat, u mjesto gdje se nazirao blijedi mladež u obliku broja 8.
"Love is all and love is everyone. It is knowing..."
Kao da je čuo glas starog prijatelja, davno zaboravljenog života. "Ljubav odzvanja kroz eone čineći nas besmrtnim i vječno mladim", tiho izgovori, naklonjene glave i uz smiješak. Hvala ti.
Kako su zabavni ova dvojica! Igraju se dušama i misle da su savršeni! Misle da su Bogovi. Ha! Drago mi je da su bar na jedan trenutak shvatili da ima nešto više i od njih, neko ko ih gleda i ko se igra njima kao što i oni tako nonšalantno bacaju svoje figure po polju, tjerajući ih na borbu. A ni sami nisu svjesni kako se figure stalno vraćaju na polje. Igra nema ni kraja ni pobjednika. To je pravilo života i postojanja. Ne postoji cilj. Ne postoji start. Samo putanja, samo 8. I svi se njome krećemo, dolazimo u kontakt sa novi i starim dušama i tako stvaramo priču o svom postojanju koga nema bez drugih. Svi i sve je povezano. Ipak bih ja to trebao znati. Ja sam Univerzum. U meni je sve. Sve te duše i svi svjetovi u kojima one borave, čak i svijet u kome su duša Anđela i Đavola. Ali ja nisam taj Bog koga svi spominju. Kako bih bio kad nisam ni sam, ni savršen. Da, tako je. Ja sam samo jedan od Univerzuma, jedan od... pa, ne znam ni sam koliko nas još ima! Ali tu su, osjećam ih. Taj Bog bi mogao biti negdje iza svih nas, iza zajedničke granice svakog od nas. I posmatra nas. A ja posmatram Anđela i Đavola koji posmatraju svoje smrtnike i besmrtne duše u njima. I ti smrtnici možda gledaju odozgo na nekoga, na nešto. I tako u krug. A šta posmatra Boga, pitate se. E to već ne znam. Možda se Stvoritelj sam ogleda u najmanjim tragovima materije i duše, u atomima i molekulima, protonima i elektronima. A i dalje od toga. Tako je! Najveći od svih je u svemu i svakome ostavio svoj trag. Stvorio je sve po svom liku. Svi smo mi Bog. A Bog je u svima nama! I tako se opet zatvara 8.
Kraj.
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (19). Trekbekovi:(0). Permalink
Autopsija zla: Crveno nebo (7)
theatrebizarre | 09 Decembar, 2013 23:21
"Crvena smrt beše dugo pustošila po zemlji. Nikad kuga nije bila tako zlokobna, tako užasna. Krv joj je bila početak i kraj... crvenilo i užas smrti."
-Maska crvene smrti; Edgar Alan Po-
"Kada se rađamo naše duše se polažu u grob našeg tela. Grob taj - naše telo- postepeno se ruši i naša duša se sve više oslobađa. Kada telo umre, duša se sasvim oslobađa."
-Krug čitanja; Lav Tolstoj-
"Samo se u ljubavi i u smrti ljudi mogu da izjednače i da poslednji stigne prvog."
-Jovan Dučić-
Oluja u Đavolu nije jenjavala. Rasla je i širila se oko njegovog tijela tjerajući uplašene figure na šahovskom polju da podrhtavaju sve jače i jače. Ni Anđeo nije bio ravnodušan. I njegova duša je oscilirala poput mermernih vojnika, uplašena i zbunjena Đavolovim ponašanjem na koje nije navikla. Đavolove riječi, u početku razgovijetne, pretvorile su se u nerazumljive hroptaje i krike, urlike koji bi Anđelu, da je jedan od smrtnika kojim se igraju, ledio krv u kostima i grizao meso hladnim očnjacima. Razrogačenim očima je posmatrao izobličeno lice Đavola ne nazirući ni najmanji trag onoga što je nazivao protivnikom, pa čak i prijateljem. Ispred Anđela sjedilo je zlo, oluja mraka i gnijeva koja briše svaki trag postojanja ispred sebe svojim nerazumnim vrtloženjem u kome se gubi razum, možda zauvijek. Đavolova ruka se silovito zaustavi na mermeru, noktima grebući crne i bijele kvadrate. Udarac je bio poguban za figure - sve su jako odskočile, trpeći silu koja napušta Đavola u naletu bijesa, a zatim su se prevrnule na bok. Neke od njih su se otkotrljale preko ruba i pale u ponor ispod njega nestajući zauvijek u praznom prostoru. Vojnici su pali na bojištu. Svi osim jednog. Crna kraljica je i dalje stajala i tihim otkucajima sitnog srca otkrivala da je još živa i da se i dalje hrani olujom svog gospodara i svog jedinog prijatelja.
*Novembar, 2741. Akuma, Crvena Federacija*
Jedini zvuk koji se udostojio remetiti sablasnu tišinu između metalnih zidova hodnika bio je zvuk potpetica, ritmičan poput brzih pulsacija srca žene čije ga cipele stvaraju. Brzim hodom koji se graničio sa trčanjem prolazila je putanjom toliko poznatom da je postala dio nje, urezana u njen genetski kod proizvodeći radnju koju refleksno odrađuje. Buka koraka se odbijala od hladni metal i zapljuskivala njenu glavu maskirajući neprijatan osjećaj strujanja krvi u ušima koji je mrzila. Prezirala je ovaj osjećaj usamljenosti i otuđenosti koji u njoj rađa slabost, istu onu slabost čijem je postanku prisustvovala dana kada je Ferenc umro, prije mnogo vijekova. Prije nebrojeno mnogo životnih epoha koje je sve teže razgraničavala. A onda se sjetila. Nikad nisam sama. Jeza prostruja njenim tijelom, jeza zbog koje su joj zaklecala koljena zbog čega potraži oslonac i izgubljenu ravnotežu na zidu. Hladne zidine je dodirivala još hladnijom rukom dok su se pluća napinjala da udahnu još više ustajalog vazduha punog prašine i straha. Osjećala ga je u sebi. Đavola. Jedinog prijatelja kojeg je imala. Jedinog koji ju je spasio od slabosti i zbog koga nije još jedna od besmislenih žrtvi postojanja. Već ga nekoliko života ne vidi, ali ga čuje u sebi - u kostima, u mozgu, u duši. Vidi njegovim očima. Dodiruje njegovim ledenim prstima. Spojili su se, postali jedno. Dvije duše u jednom skučenom tijelu.
Smirila je drhtanje svoga tijela, suzbila ga zajedno sa strahom koji se takođe srodio sa njom, tiho živeći ispod kože, u mišićima i venama. U umu u kome više nema mjesta - mjesta za nju, Đavola i strah koji ih oboje prati. Ispravila se ispred staklenih vrata i približila lice maloj okrugloj kameri pored njih. Ubrzo zatim ju je zaslijepila crvena svjetlost lasera skenirajući joj oči, nakon čega je na monitoru pored ugledala svoju sliku i ime ispod nje. Admiral Akane Motsumoto. Još jedan beznačajan naziv za hrpu suvih kostiju i uvelog mesa, mrtvački kovčeg koji diše. Životi su se smjenjivali i njihove slike su se spajale, brišući granice između svakog od njih. Duša je prestala zaboravljati prošlost a svaki minuli ciklus dodavao je još jedan teg na ionako preopterećenu svijest. Akane, pomisli još jednom, zureći u tupu svjetlost slova ispred sebe. Novi život, novo ime ko zna koje po redu. Tijela su se smjenjivala ali je duša starila, slomljena duša željna vječnog odmora.
Vrata su se nečujno otvorila. Našla se u okrugloj prostoriji staklenih zidova iza kojih je mogla vidjeti metalne i staklene obrise svoga grada. Akuma - njena tvorevina i smisao ovog, još jednog u nizu, postojanja. Gledala je kako zgrade ispod nje pulsiraju, dišu i rastu. Hiljade sićušnih ljudi je, poput mrava, kuljalo ulicama kao crna krv ovog čudovišnog ostrva ograđenog od ostatka svijeta koji ga se plaši. A plašilo ga se i sunce skrivajući se iza debelih oblaka koji propuštaju tek toliko svjetlosti koliko je potrebno da bi se razlikovao dan od noći. Ništa više i ništa manje od toga. I ona bi uvijek osjetila čudnu i neprirodnu mješavinu straha i ponosa kada bi posmatrala svoje remek-djelo kako oživljava - veliku raketu crnog metalnog sjaja koja uspavana stoji u središtu grada. Srce Akume, mišić koji je pokretao sitne mrave od ljudi, svoje sluge i pijune koji su mu služili i koji su ga sastavljali dio po dio. A Akane je bila mozak koji komanduje srcu, um koji ga je osmislio i donio na ovaj neprijateljski svijet. Sada je gledala sablasno presijavanje rakete, potpuno dovršene i savršene, spremne da okonča ovaj rat koji je započela sa ostatkom planete.
Pogleda izgubljenog u crnom metalu zdanja visokog skoro kao i kula sa kojeg ga posmatra, Akane nije čula zvuk otvaranja vrata i dva para stopala koja joj se približavaju. Postala je svjesna da nije sama u sobi tek nakon što je osjetila dva metalna dodira, ledene ruke na oba svoja ramena. Okrenula se. Ispred sebe je vidjela dvije ženske siluete oštrih crta lica i još oštrije odsječene kratke plave kose koja je uramljivala dva lica sa ljubazno razvučenim tragom crvenog karmina. Na uniformama Crvene Federacije nosile su identifikacione šifre - D1 i D2. Bliznakinje su bile kiborzi, savršen spoj mašinerije ljudskog tijela i robota koji funkcionišu u skladu. A sestre su bile oličenje sklada i sinhroniciteta u ovom kao i u svim prethodnim životima. One su bile jedina stalna pratnja njenog vječno promjenjivog postojanja, jednini trajni podsjetnik beskonačnosti egzistencije. One i Đavo. -"Admirale Motsumoto, sve je spremno za lansiranje". Govorile su u jednom glasu, jedan odjek drugog. Njihove riječi potvrdiše stvarnost situacije. Uskoro će započeti kraj. -"Potrebna je još samo jedna stvar". D1 i D2 istovremeno podigoše šaku, jedna lijevu a jedna desnu, savijajući sve prste osim kažiprsta čiji nokat se izduživao u prozirnu debelu iglu. -"Vaša krv." Moja krv, pomisli dok su je sestre ubadale u pregib na laktu i izvlačile tečnost života iz nje. Krv je život. Krv je mladost. Čula je davno izgovorene a nikad zaboravljene riječi. Riječi prijatelja koji je uz nju, u njoj. Koji je ona. Njena krv će zagrijati hlade žice i kompjutere rakete koja će napokon oživjeti i poletjeti, urezujući crvenim slovima koja ne blijede ime Akane Motsumoto na stranice svemira.
***
Plašio ga se. A plašio se i za figure koje su nestale, možda zauvijek. Kao što to obično i biva, strah je hranio oluju bijesa a Đavo nije bio izuzetak. Izobličio se, njegova duša je poprimila svoje stvarno obličje, izgled onoga što smrtnici nazivaju zlom. Iako bi Anđeo to prije nazvao strahom, pitao se u čemu je razlika. Nesavršena bića, figure nečeg većeg, čine zlo ili zbog neznanja ili zbog straha, a ne zbog svoje zle prirode jer takvo nešto ne postoji. S druge strane, strah se u njima javlja zbog mogućnosti da se neko zlo desi. I tako u krug - strah i zlo su vezani u beskonačnom petlji, rađajući se jedan iz drugog. U Đavolu nije vidio zlo već samo - strah. Strah od nepoznatog; strah da ne može kontrolisati ono što vidi i ono što radi; strah da nije savršen. A ponajviše strah da ima neko, nešto što se njime poigrava u partiji šaha većoj od njih obojice. Anđeo nije znao šta da radi. Instiktivno ga je zgrabio za ruku čvrstim stiskom kojim pokušava da mu kaže da nije sam u svom strahu i da se i on plaši istih stvari, ali da se sa njima miri. Zatvorio je oči i osjećao svog protivnika i prijatelja. Trebali su jedan drugom, uvijek je bilo tako i biće. Bez Anđela nema ni Đavola, kao što nema ni zla bez straha. Njihove su duše, kao i bezbroj drugih, vječno povezane međusobno ukrštajući putanje beskonačne osmice, a njihovi životi su čas borba, čas ples, prelijepi i zastrašujući u isto vrijeme. Uhvaćen u Đavolovu oluju nije primijetio kako se na crnoj figuri kraljice pojavila bijela, jedva uočljiva tačka, tik iznad mermernog srca koje udara ritmom uragana.
Sestre su ubrzo otišle noseći sa sobom dragocjeno crvenilo. Okruživao ju je miris tek izvađene krvi koji je jezivo podsjećao na uvele ruže. Miris prošlosti. Miris smrti. Miris Đavola. Ponovo se okrenula prozoru sa željom da upija slike Akume i njegovog crnog srca čijim će venama uskoro pokuljati njena vrela krv. Tada će sve biti spremno za lansiranje rakete monstruozne ljepote kojoj se divi u strahu. Raketa će eksplodirati visoko u atmosferi, ubijajući nebo i tjerajući ga da krvari dok sav život na Zemlji nestaje, vapeći za kiseonikom kojeg više neće biti. Sve će umrijeti. Sve osim Akume nad kojom će se podići zaštitna kupola istog momenta kada crni metak napusti ostrvo i zarije se u dušu planete. Izvan ostrva će sve umrijeti, sve, biljke životinje i ljudi. Svijet van Akume će postati jalova pustopoljina a ona će biti vladarica života ispod kupole - staklenog svijeta koji je stvorila. Opet će pobijediti. On uvijek pobijedi. Vrhovima prstiju nesvjesno pređe preko mjesta na vratu gdje je uvijek osjećala njegov dodir, njegov znak, mladež koji ju je uvijek pekao. Buka u njenoj glavi se utišala. Vazduh u sobi je ćutao kao i grad van nje. Sve je zanijemilo, utišalo se pred buru. Ostala je sama. Nikad nisi... pomisli, ali se čula kako glasno izgovara riječi. -"Nikad nisi sama", odjeknulo je sobom iako su njene usne ostale nepomične.
Akane je ugledala svoj odraz iako ogledala nije bilo u sobi. Posmatrala se nekoliko trenutaka u kojima je osjećala paniku svog srca koje sve brže udara u rebra. To sam ja! Pomisli užasnuta pojavom ispred sebe koja joj je identična - iste crne oči, blago iskošene, isti crveni karmin i jedva primjetan smiješak, isto blijedo lice sa koga se iskrada život. Panika je lagano jenjavala i napuštala njeno tijelo ustupajući mjesto razumu koji je bio smirujući. Moja kosa je crvena, ne crna. Moja uniforma je crvena. Ne crna. Polako je shvatala da ne gleda u sebe. Na njenom vratu nema mladeža. Sada je bila sigurna to nije ona. Ili ipak jeste. -"Moja kraljice. Dugo se nismo vidjeli", reče Đavo šireći procjep između krvavo crvenih usana sa kojih je dopirao poznat miris, miris uvelih ruža. -"Koliko je vremena prošlo od našeg spajanja? Dva, tri života? Ah, ko još broji". Ali Akane je brojala. Prije osam. Jasno se sjećala dana kada su postali jedno.08.08.2008. Rodili su se iz tame mrtvačke sobe u kojoj se duša prisjećala prošlosti. Rasli su zajedno, u sjenama bivstvovanja i ćoškovima noćnih mora. Tada su ga ubili. I postali su jači. Postali su oluja, mračni uragan bičevan gromovima. Tražili su nju. I našli su je, za klavirom. A našli su i njega, u knjizi. I Anđeo je bio tu. Svirao je zajedno sa njom. Onom koja joj je još jednom umakla. Ali sada neće. Niko i ništa neće umaći Crvenom Nebu.
-"Vidim sve je spremno za još jednu pobjedu", reče Đavo ne skidajući osmijeh sa lica, zagonetan i leden. -"Moram reći da si nadmašila sva moja očekivanja, grofice". Grofice. Zvučalo je čudno ponovo čuti tu riječ, umalo zaboravljenu titulu i život. -"Uništiti sav život na planeti nije bezazlen zadatak". Gledala ga je i u njegovim očima vidjela sebe, stranca koga je dobro poznavala. -"Skoro sav život", odgovori miu napokon, dok su se njihove riječi mješale da ni sama nije znala ko šta izgovara. -"Akuma i svi ispod kupole će preživjeti. Svi moji sljedbenici. Svi tvoji sljedbenici. Vladaćeš svijetom". Đavo joj priđe bliže i uhvati je za ruku ledenim ali nježnim dodirom. -"Vladaćemo zajedno. Ti si moja kraljica, ne zaboravi to". A i kako bi zaboravila? Simbol vječnosti na vratu ju je pekao sa svakom izgovorenom riječju, sa svakim mučnim dahom. Navikla je na taj tupi bol, kao što je navikla na strah. Strah da će biti bespomoćna bez svog prijatelja. -"Vrijeme je", ponovo će on. -"Vrijeme je da planeta krvari".
Zajedno su prišli staklenom stolu na kome se tupo sijalo crveno dugme poput kapi krvi. Samo jedan dodir, pomislila je, i presudila sam svijetu. Sve se svelo na jedan momenat, čitav jedan život a i više od toga. Osjećala je Đavolov pogled na leđima dok iščekuje sudbonosnu pobjedu. Zaustavila se. Ne zna zbog čega. Da li zbog kratkog momenta u kojoj joj je zadrhtala ruka na samu pomisao o posljedicama ovog djela, ujedno zastrašujućim i lijepim, ili zbog toga što je na trenutak osjetila nešto, duboko u srcu i umu, tračak čudne svjetlosti u okeanu vječne tame na koju je prećutno navikla. -"Stani". Čula je poznati glas. Moj glas. Ali opet se njene usne nisu pomjerile. Okrenula se. Pored Đavola je stajala treća osoba, još jedan odraz identičnih crta, ali bijele kose i u bijeloj uniformi. I ovo lice se osmjehivalo, ali na drugačiji način. Krivina crvenog karmina otkrivala je nova osjećanja, do sad nepoznata. Sažaljenje. Akane potpuno zaboravi na Crveno Nebo, zbunjena ponovnom pojavom svog lika u još jednom obličju. U nemiru uma se stvorilo pitanje, pitanje na koje joj Đavo nesvjesno odgovori. -"Anđele", reče pojava crne kose, Đavo u svom novom ruhu, "nisam te očekivao". Đavolove riječi potekoše slatko sa crvenih usana, poput rijeke meda, ali u očima mu se javila iskra bijese vođena strahom. Tri žene, tako slične a opet različite, stajale su okrenute jedna drugoj odmjeravajući se u nastalim trenucima tišine.
Akane je zbunjeno posmatrala lica Anđela i Đavola, lica koja su dijelili a koja su bila sve samo ne ista. Anđeo prekinu muk. -"Došao sam zbog tebe, Akane". Na čelu ispod crvenih šiški koža se smežurala u doboke brazde, postavljajući nečujno pitanje. -"Ja ću ti pomoći da zaboraviš sve. Da se opet rodiš bez sjećanja. To želiš zar ne? Olakšanje. Odmor. Tvoja umorna duša više ne može da se bori protiv tereta uspomena vječno urezanih u nju". Akane osjeti nekontrolisano naviranje suza na oči koje su zaboravile plakati davno, u Čahticama. Osjećala je riječi Anđela u nepreglednom crnilu svoje duše, trule i raspale poput bezbrojnih tijela koja je napustila i ostavila crvima zemlje da se njima hrane. Meso je trulilo brzo. Njena duša polako, ali neminovno. Slane suze su grebale njeno lice. Plakala je bez jecaja, tiho, jedva čujno. Ali je plakala. Uspješno je razgnijevila Đavola. Igra sjena na njegovom licu je otkrivala grimasu bijesa koga više nije mogao prikrivati neprirodnim osmjehom. Naizgled krhkom rukom je lupio stakleni sto, crtajući pukotinu na njemu, pukotinu poput paukove mrže. Sablasnim glasom se obraćao Anđelu, ali nije gledao njega. Crne zjenice su gutale Akane. -"Nemaš ti nju šta da spašavaš! Ona je moja kraljica! Moja! Ja sam joj jedini prijatelj! Vladaćemo zajedno"! Đavolova rika je bila zaglušujuća i Akane je bila sigurna da će stakleni zidovi popustiti pod njenom silinom. Ipak nisu i tišina se ubrzo vrati i opet zavlada prostorijom.
Anđeo je nekako pratio tragove zaboravljenih osjećanja, tragove za koje je mislila da je oluja davno zbrisala. Željela je da se oslobodi njegovog dodira i traga koji je na njoj ostavio. Simbol beskonačnosti. Đavo je pročitao njene misli. U srdžbi joj zari oštre nokte u obraze, grbo stežući drhtavu vilicu. -"Moja naivna grofice. Ti misliš da smo se nas dvoje prvi put sreli u Čahticama. Ti si bila moja kraljica, figura na mojoj strani šahovskog polja mnogo prije toga. Mnogo prije nastanka ovog svijeta, života, ljudi i mašina. Tvoja duša je moja od momenta rođenja. I biće moja zauvijek. Ja sam te uvijek posmatrao i davno sam posijao sjeme zla u tebe. Sjeme je niklo u Elizabeth i od tada pamtiš svaki ciklus duše. Ali ciklusi su se smjenjivali i prije toga". U kosti joj se ponovo ušunja drhtavica i Akane se svom težinom oslonila na stakleni sto. Bila je slaba. Slabija nego ikad. -"Zato draga moja, nastavi započeto i pokreni Crveno Nebo da bi i u ovom životu vladali zajedno". Na licu njenog prijatelja ponovo zaplesaše sjene skrivenog osmjeha koji miriše na uvele ruže. Bila je bespomoćna. To ju je plašilo i hranilo strah u njoj. Ne želim da se plašim. Bila je sama. Nikad nisam sama. On je uvijek sa mnom. Prijatelj. Kažiprstom lagano pritisnu crveno dugme ne gledajući ga. Suznim očima je naizmjenično gledala crnu i bijelu verziju sebe. Počelo je odbrojavanje. 8 MINUTA DO LANSIRANJA, čula je glas iz zvučnika praćen sirenom i crvenim rotacijama. Đavo se nageo prema njoj i šapatom joj se obratio, šapatom koji je nadjačavo buku lansiranja. -"To je moja kraljica". Lagano joj poljubi obraz i nestade u okeanu mraka njenog uma, još jednom postajući dio njene duše. Pala je na koljena i pokrila rukama lice kao da pokušava da sakupi suze koje su se ponovo množile.
Tople ruke je dodirnuše povlačeći joj pogled naviše i brišući mokro lice. -"Ne plači Akane", reče joj umirujući glas riječima koje se plesale u slanom vazduhu. Anđeo se blago nasmijao i primi je u naručje. 6 MINUTA DO LANSIRANJA. -"Želiš da zaboraviš, zar ne? Đavola, mene i sve živote. Želiš nov početak". Čutanjem mu potvrdi. -"Ja ti to mogu učiniti. Đavo i ja smo vezani sa vas smrtnike i nikada nećemo moći da prekinemo našu igru vama. Ali nas dvojica smo vam sličniji nego što misliš. Kada tvoja duša zaboravi dobija šansu za novi početak. Crveno Nebo neće okončati život jer, zapamti, bez života nema ni smrti. Kao što i bez mene Đavo gubi svoj smisao". 4 MINUTA DO LANSIRANJA. Vrijeme je nestajalo, curilo, zrno po zrno u pješčanom satu postojanja. 3 MINUTA DO LANSIRANJA. -"Ti ćeš zaboraviti nas, ali ne i mi tebe. I Đavo i ja ćemo se i dalje igrati dušama, tvojom i svim ostalim, ali ti nas nećeš biti svjesna." Tako je najbolje, pomisli dok je čula sekunde posljedjeg minuta odbrojavanja. -"Šta treba da uradim?" napokon će Akane, već suvog lica i očiju. -"Svakom početku prethodi kraj. Završi ovaj ciklus i otpočni novi daleko od Akume. Daleko od prošlosti." Znala je šta to znači. 10...9...8... Odbrojavale su posljednje sekunde prije Crvenog Neba. I Anđeo je nestao u njoj. Prišla je prozoru i zgrčenom pesnicom ga razbila. Topla krv je potekla u tankim potocima. Sparna toplota vazduha Akume je ošamari. Gledala je raketu, spremnu za let. -"Kompjuteru, onesposobi zaštitnu kupolu". Novi početak, pomisli sa osmjehom. KUPOLA - ONESPOSOBLJENA, odgovori joj soba. 3...2...1. Lansiranje. Vatra je pokuljala ispod crnog metala, potiskujući metak smrti ka nebu. Bila je zastrašujuća, ta moć zbijena ispod crnog okvira, spremna da se oslobodi i uništi sve. Novi početak, ponovi Akane i skoči kroz razbijeni prozor. Letjela je prema zemlji od koje je raketa bježala. Nije se plašila kraja već se radovala početku. Novom početku. Čula je zaglušujuću eksploziju iznad grada, iznad svijeta. Nebo se pretvorilo u crvenu paru. Krvarilo je. Njegova toksična krv je u trenu brisala sve. Brisala je i Akumu bez kupole. Sve je nestajalo a ona se kupala u crvenom kraju života. Nije osjećala bol kada je dotakla zemlju. Samo olakšanje. I sreću.
***
*Novembar, 2741. Novi London, Republika Mira*
Starica je posmatrala plavo nebo i pitala se u kom momentu će postati crveno i zbrisati sve pred sobom. Čula je vijesti. Akuma, glavni grad Crvene Federacije će lansirati raketu i uništiti sve izvan okvira svog ostrva. Federacija će biti pobjednik ovog zamornog i besmislenog rata. Veliki broj ljudi je u kapsulama za spašavanje pobjegao sa Zemlje. Mladi ljudi koji će obnoviti ljudsku populaciju, tamo negdje u svemiru. Ona nije bila među njima. Ja sam stara i na kraju života. Ali nije žalila. Proživjela je sve što je željela i vidjela sve za čim su joj oči žudjele. Sada će smireno dočekati smrt.
Nebo iznad zgrada se mijenjalo. Počelo je da krvari. Planeta umire i bezbrojni ljudi sa njom. Pomislila je kako smrt i nije toliko strašna. Svaki kraj vodi u novi početak. Interesovalo ju je kakav je novi život očekuje. Nasmijala se i zatvorila oči, jedno oko plavo a jedno zeleno, i spremno dočekala vatre Crvenog Neba.
Nastaviće se...
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (2). Trekbekovi:(0). Permalink