Autopsija zla: Klavir i oluja (6)
theatrebizarre | 28 Novembar, 2013 19:10
"Oh I've been waiting destiny,
and my heart is here right next to me,
and I'm caught waiting in the rain.
And I know and I need you in the storm."
-Vanessa; Grimes-
Đavolov gnijev je polako rastao, izbijajući iz nepreglednog crnila zjenica, streljajući njima bijelo uplašeno lice koje posmatra preko puta sebe. -"Ne znam kako se usuđuješ da nas porediš sa njima! Njima! Žrtvama koje ismijavamo zbog njihove slabosti, iskorištavajući njihove mane dok ih vječno koristimo za sopstvenu zabavu!" Anđeo nikada nije vidio takav bijes na licu svog protivnika za koga je vezan, htio on to ili ne, neprekinutom vezom i beskonačnim postojanjem u ovoj ništavnoj praznini koja ih obavija, posmatra ih, igra se njima i sudi im baš kao što oni presuđuju svojim figurama. Ali iz tamnih očiju starog lica izobličenog u grimasu koja ga je plašila Anđeo je primijetio još nešto: maleni trag straha koji je javlja i gubi, poput lista ubačenog u oluju, u uragan koji nosi sve pred sobom lomeći razum, misli, sjećanja i želje, ostavljajući dušu na jalovoj pustopoljini života, samu i bespomoćnu. Anđeo se stresao pod naletom jeze kakvu do sada nije osjetio, jeze koja briše zabavu iz ovoga što njih dvojica nazivaju igrom. A zadrhtale su i figure na crno-bijelim zgarištima bitke bez kraja i početka.
*Avgust, 2008. Arkhangelsk, Rusija.*
Muzika je odjekivala prostorijom golih zidova i penjala se uz mrak visokog plafona u kome se polako gubila. Soba je bila beživotna kao i zvuk koji je bezuspiješno pokušavao da ispuni prostor između golog kamena i zamagljenih stakala prozora sa kojih su, poput prozirnih aveti, visile bijele zavjese koje svojim krajem lagano dodiruju prašinu na površini tamnog drvenog poda. Jedino što se u prostoriji nalazilo, na njenom središtu, bio je veliki klavir - crna neman ispod čije sjajne površine nastaje ova melodija, usamljeni plač koji čuju jedino nijemi zidovi. Zidovi i ona.
Prstima je automatizovano, velikom brzinom, prelazila preko bijelih i crnih dirki od slonovače pokušavajući da ukroti buku koju stvaraju. Svake noći je vodila bitku sa instrumentom i gubila, ne uspijevajući da se pronađe u muzici koju sa njim stvara, da osjeti dušu u drvetu, u žicama. I u sebi. Ljudi su uvijek govorili da je talentovana, da je jedna od najboljih pijanistkinja na svijetu, da je njena muzika glas Boga upućen smrtnicima. Ali ona se nije tako osjećala. Nije pronalazila tako dubok smisao u svom sviranju kao svi oko nje. Zbog toga je na kraju svakog dana grčevito pokušavala da vaskrsne u sebi sva ta zakopana osjećanja za koja nije bila sigurna ni da li su ikad postojala. I večeras je pokušala i podbacila u tome. Ponovo. Melodija je lagano iščezavala, jenjavala zajedno sa njenom nadom i željom da probudi umrtvljenu dušu u sebi, dušu oglušenu na jecaj klavira. Tišina, ta neprikosnovena vladarica svega, još jednom zavlada Katarininim svijetom i umornim umom. U ovakvim momentima, kada se stepenicama penjala do svoje sobe posle još jedne borbe sa notama i slonovačom, potpuni muk joj je pružao neko čudno olakšanje - ne ono kakvo dođe prirodno i koje prethodi sreći sa kojom se stapa, koje osjetimo buđenjem iz noćne more, već ono kratkotrajno olakšanje kada znamo da agonija nije prošla već je samo odgođena. Do sutra. Ležala je u krevetu pogleda usmjerenog kroz prozor i posmatrala udaljene bljeske u gustim oblacima, treptaje nadolazećeg nevremena.Sprema se oluja. Zatim je, kako su se kapci prevlačili preko plavog i zelenog oka, tonula u snove bez slika ispunjene besmislenim zvukovima - snove koji su jezivo ličili na javu.
Probudile su je kišne kapi koje su, jedna po jedna, udarale u staklo prozora kroz koji se se mogli vidjeti jedino gusti crni oblaci i tmina koja predhodi svakom ljetnom pljusku i briše obrise grada, pretvarajući još uspavane zgrade u čelične divove koji prećutno trpe nalete sve jačeg vjetra. Sanjivo je protrljala oči pokušavajući da dokuči prelazni momenat između realnosti i usnule obamrlosti mozga. Ošamućena borbom sa teškim okovima snova usmjerila je pogled ka kalendaru koji je visio na zidu i crne cifre na njemu još djelimično sakrivene mrakom, sjenom nadolazeće oluje koja se neprimijetno ušunjala uzmeđu četiri zida. 08.08. Misao joj pomilova tek probuđen um, misao zbog koje se primakla prozoru preko čijih su se stakala slivale kapi predstojeće oluje i kroz njih posmatrala kretanje oblaka. U njima je vidjela više od hira prirode i vodene pare. Gledala je u lice nečega što nije mogla objasniti pukim riječima, nečeg što u njoj stvara odbojnost zbog koje bi napustila svoju kožu, svoje krhke kosti i mrtve mišiće i sakrila dušu od naizgled nepostojeće prijetnje. Sa druge strane, poželjela je i da istrči na ulicu i na sebi osjeti udar suza neba koje pale lice i spiraju neosnovani strah dok bosim nogama dodiruje topli beton ulica, trčeći i plešući, smijući se vjetrovima i oluji koja budi ledenu jezu u srcu koje je zaboravilo da osjeća - još jedan umrtvljen mišić. U tamnim oblacima se rodio vatreni bljesak, munja koja bježi od nebesa tražeći utočište daleko ispod njih. Uslijedio je prodoran zvuk, prasak groma koji je za Katarinu predstavljao poratak u stvarnost.
Oblačila se polako, posmatrajući djevojku zarobljenu u ogledalu, stranca koji vjerno imitira svaki njen pokret. Zagledala se u svoje oči, plavi i zeleni podsjetnik da je živa i da njenim arterijama pulsira vrela krv. Voljela je svoje oči mada nije znala zbog čega. U njima je vidjela slike nepoznatih lica i života, sudbine lišene značaja i davno zaboravljene. Ali sada je po prvi put vidjela da su njene oči, kao i ostatak tijela, umrle. Nestalo je slika i likova, kao da je isparila boja života u njima dok se stapaju sa oblacima oluje koji postaju sve bliži i tamniji. Mrtve su, pomisli i bezuspiješno pokuša da prizove tugu kako bi oplakala njoj nepoznatu smrt koja se to jutro neminovno odigrala, tamo negdje, u srcu oluje.
Ustaljenim hodom je prolazila hodnikom u prizemlju velike dvospratnice tabanima dodirujući pod koji je navikao na njen korak lakši od daha ljeta. Kretala se poznatom putanjom nesvjesno, od svoje sobe niz stepenice sve do kuhinje, prolazeći pored velike sale u kojoj veliki crni klavir još uvijek spava. Fotografije prostorija, zidova i slika na njima su se smjenjivale ispred nje, iste kao i do sad, nepromjenjene. Kuća je navikla na nju baš kao što je i Katarina navikla da dijeli život samo sa nepostojećim sjećanjima i slabošću koja se prenosi sa nje na kamen ispod tapeta. Navika. U njoj se sakrila u njoj se uvijek vraćala. Njoj i klaviru. Zbog toga njen mozak na trenutak nije povjerovao kada je ona, krajičkom oka i u djeliću sekunde podijeljene svijesti, prolazeći pored sobe sa klavirom, ugladala par velikih bijelih krila koja zaklanjaju lice svog vlasnika koji sjedi ispred crnog istrumenta i rukama pravi pokrete kao da svira, iako do njenih ušiju nije dopirao ni najmanji zvuk. Tijelo joj je zadrhtalo, lagano poput napete strune i ona se trzajem okrenula prema halucinaciji. Krila su nestala.
Stajala je na ulazu u salu i gledala klavir, ni sama ne zna koliko dugo. Momenti su se smjenjivali, momenti u kojima je zaboravila da diše i u kojima nije čula sve jaču grmljavinu i vjetar. Posmatrala je središte prostorije i prizivala sliku bijelih krila i krhkih ruku koje pritišću dirke ali nije uspjela. Sa svakom minulom sekundom sumnjala je u stvarnost onoga što je vidjela, okrivljujući svoj bolesni um za stvaranje te opake iluzije. Ipak, osjetila je čudno prisustvo u sobi, prisustvo gomile i gustinu vazduha koja se osjeti u prostorijama ispunjenim ljudima i njihovim žamorom, sudbinama stranaca koje se isprepliću i miješaju, stvaraju odjeke u vremenu i nevidljivom postojanju. Bila je sama u prepunoj prostoriji. Sama sa klavirom kome se približavala. Iznad crno-bijelih dirki, na držaču za partituru, vidjela je knjigu - crne, kožne korice tupo su se presijavale, izlizane na krajevima. Katarina je podiže, zbunjeno prelazeći očima preko nje, upijajući svaki milimetar njoj nepoznatog predmeta. Otvorila ju je. Dnevnik snova. Oleg Ivanovič, poželi da glasno izusti natpis na prvoj stranici ali u tome je prekinu malo bijelo pero koje je ispalo iz knjige i laganim se padom pribižavalo podu pored njene noge. U trenutku kada je dotaklo tamno drvo poda strašan zvuk grmljavine prolomio se teškim vazduhom oko kuće, režući ga blještavom oštricom. Nije ga čula. Samo je posmatrala stranice knige ispunjene rukom ispisanim notama na nepravilno iscrtanim paralelnim linijama partiture.
Sjedila je ispred klavira, svog neprijatelja i jedinog saputnika. Postavila je knjigu ispred sebe, dnevnik snova nekog Olega koga nije poznavala, ali o kome je sve znala. Ojećala ga je, njegovu dušu, između crnih korica knjige čije je note gledala. Podigla je poklopac otkrivajući crno-bijelu slonovaču, dirke željne njenih prstiju i još jedne u nizu borbe sa njom. Ali ovaj put će biti drugačiji. Katarina se neće opirati klaviru, a on se neće opirati njoj. Postaće jedno, stvaraće zajedno sa Olegom. Pritisla je bijelu dirku, prvu notu zapisanu u dnevniku, zatim sljedeću. I sljedeću. I sljedeću. Svirala je i, po prvi put svom životu, čula muziku. Razumjela je. Gledala je note, obješene siluete bezbrojnih sudbina, a vidjela je više od pukih znakova. Udarala je dirke i čula njihov plač, jecaj žica koji je bio više od buke. Imao je smisao. Smisao nje i njenog bića. Prepoznala se u zvucima i pronašla sebe. Napokon. Nakon toliko vremena shvatala je svoje postupke, svoje postojanje. I svoje sviranje. Čula je najljepšu melodiju, muziku svojih života, minulih i budućih. Čula je glasove ljudi, vijekova i univerzuma, dobra, zla i svega između - ne kao nerazgovijetan žamor, već kao hor sinhronizovan sa njenim prstima. Osjećala je. Sve je osjećala. Tugu zbog izgubljene ljubavi koju beskonačno traži i sreću što je uvijek nađe, na ovaj ili onaj način. Plakala je. Suze su grebale njenu kožu i prelazile preko nabora na licu zgrčenog u pomješanim momentima patnje i euforije. Oluja joj se neprimjećeno prišunjala.
Zvuk razbijanja stakla je bio zaglušujući, u momentu nadjačavajući pjesmu klavira. Katarina je jedva suzbila iznenadnu želju da prestane da svira i da se okrene. Vjetar je ušao u sobu, dah oluje koja je nemilosrdna i traži žrtvu. A pronašla je nju, samu okruženu melodijom života. Zavjese su se silovito njihale, prepuštajući svoja bestežinska tijela i lebdeći iznad krhotina prozora. Srušila se i knjiga, dnevnik crnih korica čiji su listovi poletjeli sobom nošeni nasilničkim vjetrom, listovi na kojima su notama zapisani stravični snovi i najstvarnije noćne more. Ali Katarini oni nisu trebali. Svirala je po sjećanju, po nahođenju koje joj je došlo prirodno kao da je ona svojom rukom punila stranice crne knjige. Znala je pjesmu, a i pjesma je poznavala nju. Postali su jedno, Katarina i klavir sa kojim je pretvarala svoje misli, sjećanja i želje u jedinu melodiju koja joj je značila, melodiju izgubljene ljubavi i sudbine koja joj izmiče.
Oluja je vrištala poput divlje životinje uhvaćene u kavez i satjerane u ćošak. Gromovi i sve jači vjetar su se pomješali u vrtlog mraka koji je obavijao sve. Na trenutke joj se učinilo da u oblacima čuje glasove koji je dozivaju, glasove patnje i smrti protiv kojih se bori i kojima svakim novim tonom bježi. Crnilo oluje se uvuklo u sobu pojačavajući svoj jezivi krik. Ta tama je iznjedrila stvorenje, užasno i zlo, stvorenje koje se izvijalo iz mraka i sjena, rastući dok se hrani vriskovima oblaka i zlom uhvaćenim u brzi vihor uragana. Oluja se otjelovila u njemu, stvoru koji se polako kretao prema Katarini, prilazeći joj sa leđa. Ona ga nije vidjela ali znala je da je tu, osjećala ga je na koži. I očekivala ga je. Oči je držala zatvorenim i silovito je udarala po dirkama i naizgled haotičnim pokretima prstiju stvarala posljednje tonove simfonije svog života. Svoju dušu je, zajedno sa Olegovom, uplela među note, boreći se protiv zla koje joj se primiče sa željom da ledenim stiskom zaustavi njeno usplahireno srce. Krupne suze su joj se slivale niz lice, plakala je i smijala se. I prisjećala se. U melodiji je vidjela se - snijeg, dvorac, ostrvo i Đavola u svim obličjima. Sve je mirisalo na krv, ruže i strah. A vidjela je i njega. Vidjela je i osjećala spas koji joj i u ovom životu poklanja. Njen spas uvijek počiva na njegovoj žrtvi. On se tako zavjetovao. Jednog sniježnog dana dok je klečao pred zlom.
Kompzicija se primicala kraju. Tonovi su polako utihnuli a sa njima i oluja. Sve je ponovo zaćutalo. Klavir, njen um i svijet oko njega. Katarina se napokon okrenula, iscrpljena još jednom borbom sa protivnikom kojeg joj je dodijelila sudbina. Iza nje nije bilo ničeg osim beživotnih zavijesa i krhotina stakla u kojima se prelamala svjetlost sunca koje je, kao i ona, preživjelo oluju. Dan se nazirao iza oblaka koji su, jedan po jedan, nestajali. U šarenilu svojih očiju je opet osjetila život, snagu koja ispunjava vene i ljubi kosti. Nasmijala se i obrisala slano lice. Potražila je dnevnik. Nije ga bilo. Nije bitno, pomisli dok se osmijeh na njenom licu rađao zajedno sa suncem i plavim nebom. Melodija nije nestala. Neprestano odzvanja njenom glavom, duboko urezana u mozak. I odzvanjaće dok god diše, postoji i sanja.
Nastaviće se...
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (13). Trekbekovi:(0). Permalink
Autopsija zla: Dnevnik snova (5)
theatrebizarre | 01 Novembar, 2013 15:18
"Ja sam stajao u zemlji snova i mogao sam sve vidjeti i uhvatiti rukama, sve što je sada bilo još samo sjećanje i mašta."
-Hermann Hesse-
"Značenje snova je zaista Via Regia, kraljevski put do upoznavanja duše."
-Sigmund Freud-
"Sanjala sam da lutaš u mraku, a lutala sam i ja. I sad smo se našli."
-Stephen King-
-"Kako to misliš? Ne postoji ništa veće od nas dvojice. Mi smo ti koji stvaraju sudbinu, vuku konce prošlosti i budućnosti igrajući vječnu igru dobra i zla čija smo otjelovljenja!" Đavo je vikao na svog prijatelja i protivnika, stvarajući zaglušujuću buku koja je odzvanjala ništavilom u kome su se nalazili, u kome su nastali i u kome će vječno trunuti a nikad ne umrijeti. Ali Đavola je najviše pogodilo to što je Anđeo, i ovog puta, izgovorio ono što je i njemu samom nebrojeno puta iskrslo u mislima, nešto što je uvijek uspiješno gušio zabavljajući um crno-bijelim ratom ispred sebe. Znao je jednu stvar: da bi bio krajnji oblik postojanja moraš biti sveznajući; da bi bio sveznajući moraš biti savršen. Jedino kao savršena forma duše možeš se smatrati i uzvišenim savršenstvom, krajnjim savršenstvom. Bogom. A Đavo je znao da su i on i Anđeo daleko od toga. Oni su samo jedan stepenik na koji vodi tom nedostižnom vrhu egzistencije. Bogu.
*Avgust, 2008. Arkhangelsk, Rusija*
02. 08. 2008. 16:43h
Sanjam da sam drvo. Moj život polagano struji žilama ispod hrapave kore koja je ram mog postojanja. Rastem. Vrijeme za mene gubi smisao i prolazi brže nego na javi. Godišnja doba, dan i noć, ljudi i lica, zvijeri, ptice, nebeska tijela... sve se smjenjuje, samo sam ja uvijek tu. Na istom mjestu. Vjetar me miluje, igra se sa mojim granama i lišćem na njima koje je u jednom momentu jarko zeleno, a već u sljedećem žuto, crveno i smeđe i pri najlakšem dodiru vazduha opada, trune u mom podnožju dok ga naleti snijega prekrivaju kao i gole grane kojima pokušavam dosegnuti sunce koje mi bježi i nestaje u vječnoj tami zime u kojoj stojim na samoj ivici smrti. A zatim... život! Ponovo se rađam okupan svjetlošću pred kojom mrak i hladnoća nestaju. Iznad mene nema ništa osim beskrajnog plavetnila, nebeskog svoda koji dozvoljava jedino suncu da remeti njegovo jednobojno savršenstvo. Ispod mene je trava, zelena i puna života, opojnog mirisa koji mi daje snagu da rastem i puštam korjenje sve do srži zemlje koja me hrani. Oni me čuvaju i daju mi život. Oni. Plavo nebo i zeleno tlo. Plavo i zeleno. To je spas. Plava i zelena boja života. Plava...zelena...smjenjuju se u beskonačnosti, plešući sa smrću kojoj, okovan snijegom, jedva utičem po ko zna koji put. Dvije ptice slijeću na granu. Vrane. I obje su bijele. Identične jedna drugoj. Gledaju me svojim krvavo crvenim očima. Samo gledaju.
Udarac... osjećam kako metal razdire moju koru dok se snažne ruke koje drže sjekiru, taj instrument moje propasti, spremaju za ponovni udarac. Osjećam ga, drugi udarac, pa treći. Moje stablo slabi, život kroz njega sporije teče sa svakim bolnim dodirom ledenog čelika. Četvrti udarac, peti udarac. Boje nestaju, slabe. Šesti udarac. Sedmi. Sve je sivo i sve nestaje u sivilu, moje lišće, nebo i trava. Sve osim njega, mog ubice čije oči isijavaju tamom jačom od bilo koje koju sam osjetio i u najdužim noćima i najhladnijim zimama. Posljednji udarac. Osmi. Gubim oslonac. Polako padam zemlji koja me je hranila dok iznad mene prelijeće svod koji me je čuvao. Sav moj život nestao je u osam sekundi, osam udaraca, osam otkucaja mog drvenog srca. Osam. Vrane su odletjele, tiho, a tih je bio i moj pad, moja smrt. Zatim se gubim u tami. I budim se.
Pažljivo je zapisivao misli i sjećanja, pretvarajući ih u slabašne riječi na hartiji koje su se nizale jedna za drugom poput perli trenutaka u neprekidnoj ogrlici života. Nije znao zbog čega pokušava grčevitim stiskom da suspergne te odjeke svoje napaćene svijesti koji ga muče svaki put kada zatvori oči. Možda zbog toga što osjeća da se još jedan život u nizu primiče svom kraju samo da bi postao san u narednom. I tako u nedogled. Živi, umire i ponovo se rađa. I sanja. Zatvorio je korice dnevnika koji je štitio te napisane uspomene minulih života i zagledao se u tamu koja ga je posmatrala iz ugla sobe u kojoj je ležao na mrtvačkoj postelji iščekivajući posljednji otkucaj svog bolesnog srca. Smrt je vrebala iz mraka, iz sjena, ispunavala je vazduh koji umorno udiše i vene kojima sporo struji užegla krv.
04.08.2008. 10:04h
Sanjam snijeg. Mećavu. Vjetar grebe moje lice i ledi vazduh u plućima dok se grane velikog drveta iznad mene bolno savijaju i urliču pod naletom nemilosrdne zime. Čekam je. Doći će, znam. Ispred mene se stvaraju tri lika. Dvije pogrbljene starice sijedih pramenova prorjeđene kose i identičnih lica, lica koja se smiju snijegu, meni, životu i smrti. Lica zla. Između njih je ona. Ona koju čekam. Ogledam se u njenim očima, jednom plavom a jednom zelenom, očima gdje su se sakrili plavetnilo neba i zelenilo tla koji su poblegli pod smetovima snijega koji neprekidno pada. Marina, tako se zove. To je ime mog života, moje duše. Njeno lice nestaje, lice prekriveno zaleđenim suzama. Odvode je od mene. Ostajem sam.
Čujem glas koji dopire do mene, teško se probijajući kroz pahuljama i olujom ispunjen vazduh. Glas Anđela. Letimo zajedno, Anđeo i ja, probijamo se kroz prepreke vremena i prostora, rušimo barijere koje me odvajaju od nje. Od Marine. Letimo njoj u spas.
Nalazim se u kuli sačinjenoj od plešućeg mraka i sjena koje nastaju od hiljada svijeća. Ove utvare plamenih glava me okružuju i njihov dim se miješa sa mirisom uvelih ruža čije latice plutaju u uzburkaloj rijeci krvi koja mi dopire do članaka. A iz tmine se rađa on, Đavo u tijelu krvoločne žene, i gleda me svojim ispraznim očima dok rogovima para mračnu izmaglicu u kojoj nestaje ona, noseći sa sobom i moj život koji ne postoji bez plavog nebeskog svoda i zelene utjehe i sigurnosti. Sve nestaje u znaku Đavola, znaku beskonačne petlje.
Oleg se osjećao slabije sa svakim snom koji je napuštao njegov um i nastanjivao se kao trag crnog mastila koje drhtavim slovima vječno ostavlja ožiljak na papiru. Tišinu sobe je remetio jedino hrapavi zvuk nalivpera i piskavi ton koji je dolazio sa monitora pored kreveta u kojem je ležao starac sa elektrodama zalijepljenim na mršave grudi koje se svakim novim dahom bore za život. Ritmični otkucaji srca su bili jedini podsjetnik da je živ, da još nije postao prah zaborava i nevidljivi trag u vremenu koje bježi od njega. Gledao je tamu a i ona je posmatrala njega, neprestano, ne trepćući. -"Uskoro. Možeš me uzeti uskoro", govorio joj je, ali ga nije udostojila odgovora. Jedino što je čuo bilo je njegovo srce i umorni otkucaji koji postaju sve rjeđi.
06.08.2008. 23:37h
Sanjam ostrvo. A na njemu kamene zidine u kojima trunu duše odsječene od stvarnosti postojanja. Njihov um je pomračen, bolestan, izopačen, sakriven zidovima ludnice u kojoj su osuđeni na vječno lutanje u lavirintima mraka koji se nastanio u crnom kamenu. Ovdje razum ne opstaje a duša traži utjehu u ludilu gdje sve ima smisla, ludilu kome se može pripisati sve i objasniti sve. A u njemu se sakrilo i plavetnilo života i zelenilo snage, besciljno tražeći izlaz, lagano se prepuštajući noći. Trčimo, bježimo. Moj život i ja. Nellie i ja. Gazimo crno kamenje dok se iza nas nazire lice Đavola i njegov demonski poklič još jedne pobjede u nizu. Panično trčimo pogledom tražeći pomoć, moleći se da neko usliša tihe molitve naših srca, molitve koje ne prelaze preko drhtavih usana. Ponovo vidim Anđela i njegova bijela krila, ogromna, koja prekrivaju cijelo ostrvo, cijeli svijet, cijeli univerzum. Pod svodom bijelog perja ona je našla zaštitu, spašavajući tako i mene. Ponovo vidim plavo rađanje nebesa u jednom, a zelenu nijansu sigurnosti i opstanka u drugom ogledalu postojanja, dok sam nestajem u mraku i iščezavam nošen ludilom iza vrata sa likom Đavola.
Dnevnik snova je već ispunio brojnim zapisima nesvakidašnjih vizija koje su mu se ušunjale u bolesničku postelju onog dana kada je u nju i legao nošen omamljujućim dahom teške bolesti od koje nema bijega i koja mu je ostavila malo vremena da se oprosti od ovozemaljskog i pređe na drugu stranu granice postojanje i spozna njene tajne, tajne koje su se igrale sa maštom svakog smrtnika. Ali sa svakim novi snom uviđao je da je on tu granicu prelazio više puta u minulim životima koji su mu se otkrivali pod okriljem noći, zatvorenih očiju i otvorenog uma. Zapisivao ih je, stotine i stotine njih. A svake noći je sanjao drugu priču, gledao slike očima neke druge osobe, različite a ipak identične prethodnoj. U početku to nije mogao objasniti svojim ograničenim i smrtnim umom, ali kada je jednom iskoračio iz njega i prešao van okvira razuma u koje smo ubačeni od samog rođenja spoznao je istinu i smisao borbe u koju smo svi pijuni na šahovskom polju igre zvane život. Mračna soba je pažljivo slušala njegove misli i tiho ga posmatrala dok je ponovo tonuo snovima koji mu toliko znače.
07.08.2008. 09:25
Sanjam da sam dijete. Ona me drži u naručju, pažljivo i nježno. Gledam njene oči koje mi uzvraćaju osmjehom, oči koje čuvaju moju dušu i moj svijet baš kao što njene ruke čuvaju moje krhko tijelo kojemu je ona neprestano potrebna da opstane i bori se sa životom. Posmatram njeno lice i smijeh koji njime vlada. Osjećam se bezbijedno iako smo hiljadama metara iznad zemlje, u cepelinu. Njegov metalni okvir i vreli gas u nemu je sve što nas razdvaja od beskrajnog pada u sigurnu smrt.
Eksplozija. Vrelina. Vatra. Sve nestaje u zagrljaju plamenova koji u trenutku brišu živote, razarajući ih i pretvarajući u pepeo koji se stapa sa mirisom zapaljenog mesa i gorućih tijela. Padamo. Poniremo u zaborav. Vrisak se gubi u dimu, kao i njene oči. Sve nestaje u ognju, u paklenoj utrobi zvjeri u kojoj opstaje samo agonija i on, Đavo, njen otac, njen stvaralac.
Probudio se mnogo nakon što je sat otkucao podne. Dan i noć više za njega nemaju smisla. Snovi se smjenjuju bez obzira na kretanje nebeskih tijela koja u velikoj mjeri kreiraju ponašanje ostalih ljudi, ljudi zdravog srca i duše koja se ne sjeća. On tu ne spada. Njegova duša se uspješno prisjeća svega, a taj teret ga ubija. A tama samo čeka i sluša odbrojavanje kojim kuca njegovo srce puno straha i zebnje dok Oleg ponovo zatvara oči, prepuštajući se.
08.08. 2008. 08:08h
Nisam ništa sanjao.
Polako je napisao ove tri riječi svjestan njihovog značenja. U snovima je preživio sve prošle živote. Došao je do sadašnjosti, sitne tačke presjeka budućnosti i prošlosti, kratkom momentu petlje beskonačnosti. Samo je naslonio glavu na jastuk i tiho izustio posljednje riječi, jedva pomičući tanke blijede usne. -"Spreman sam." Tama u ćošku sobe se pomjerila, prvo lagano, neprimjetno, a zatim se iz nje rađalo stvorenje za koje je znao da ga sve vrijeme posmatra u tišini. Prema krevetu se kretala avet neopisivog izgleda, strašnija od bilo čega što je njegov mračni um mogao stvoriti u snovima. Njegov mozak je stvarao sliku za koju je Oleg jedino znao da tako oduvijek zamišlja iskonsko otjelovljenje zla, stvorenje rođeno u paklu u kome vječno vlada sa svoga trona koji počiva na ledenim strahovima, ukočenim leševima i spaljenim kostima. Dok je Đavo gurnuo koščatu ruku duboko u njegove grudi, oštrim noktima stišćući mu srce, Oleg je u očima demona vidio njegovu srž, jezgro njegovog bivstvovanja. Kao i on, i tama je preživljavala sve živote prošlosti, ali za razliku od Olega, Đavo je postajao jači pretvarajući se u savršenu kreaciju, svojevrsnu kulminaciju zla čiju esenciju grade svi, pa čak i najmanji momenti zlobe od početka pa do kraja postojanja, ne samo ljudi, već svega - ukupne egzistencije koja iz ničeg nastaje i neminovno se ničemu i vraća, beskonačno kružeći od početka do krajnjeg odredišta.
Srce je gubilo bitku sa čvrstim stiskom smrti. I dok je tjelo zauvijek propadalo, duša je opet stigla do kraja još jednog putovanja. Ali taj kraj nije ništa drugo doli novo ishodište narednog života. Beskonačna petlja se opet ponavlja. Tišina. Đavo je nestao, a sa njim i besmrtna duša spremna za narednu rundu borbe. Na krevetu je ostao samo beživotni kavez od kostiju, mesa i krvi koji nepomično leži otvorenih očiju, dok ga na vječni počinak ispraća ujednačeni pisak monitora pored postelje. Anđeo posmatra tijelo preminulog Olega, žrtve još jednog momenta postojanja. Podiže knjigu crnih korca sa bijelog prekrivača, dnevnik snova koji sadrži toliko mnogo a opet ni frakciju stvarnog broja prošlih života i trenutaka koje je njegova duša proživjela. A zatim i on, nošen bijelim krilima, nestaje.
Nastaviće se...
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (9). Trekbekovi:(0). Permalink