Autopsija zla: Nyctophilia (4)
theatrebizarre | 22 Oktobar, 2013 17:46
"Mrak je jednostavno ispunjen novim mrakom i mrak je dublji od tame, bogat, čist mrak. A tama je utjeha. Duboka utjeha. Tu je sve ono neophodno, u njoj."
-Grubo nasukani; James W. Hall-
"Volim mrak i sjenke i najdraže mi je biti nasamo sa svojim mislima."
-Drakula; Bram Stoker-
"Vrijeme sve briše, vrijeme sve odnosi i na kraju ostane samo mrak. Ponekad u tom mraku nalazimo nove ljude, a ponekad ih i opet izgubimo."
-Zelena milja; Stephen King-
-"Prestani gledati polje i povuci više taj potez!", nestrpljivo će Đavo. Anđeo se pitao zbog čega žuri kad vrijeme za njih ne postoji. -"Pusti me, razmišljam o strategiji". Đavo se nasmijao i cinično mu dobaci kako odugovlačenje nije nikakva strategija. Anđeo je znao da je to tačno ali nije se mogao predati iako je posmatrao kako terazije dobra i zla polako ali sigurno naginju u Đavolovu korist svakim novim potezom. Nije mu bilo svejedno gledati kako bijele figure nestaju sa crnih i bijelih mermernih kvadrata ali je još uvijek vjerovao da postoji način da situaciju okrene u svoju korist. U korist dobra. Jer dobro uvijek na kraju pobijedi. Tako je bar čuo. Bila mi je smiješna ta podjela kojom smrtnici objašnjavaju sudbinu. Dobro i zlo. Jin i jang. Dualnost svega. Pitao se da li je baš sve tako crno i bijelo kao šahovske figure i polje po kome plešu, ili se između dvije suprostavljene krajnosti nalazi beskonačan broj nijansi sive kojima sve, pa čak i on sam kao oličenje dobra, pripada. Đavo je vidio borbu na licu svog protivnika, ništa manje dramatičnu od one na bojnom polju ispred njih. Sažalio se nad njegovom rastrzanom sviješću. -"Previše razmišljaš o prirodi smrtnika. Bolje ti je da se skoncentrišeš na svoje probleme. Tačnije jedan mali crni problem sa krunom na glavi".
*Novembar, 1912. New York, SAD*
Naglim trzajem se podigao iz kreveta kao da i na javi pokušava da pobjegne od sna čiji se odjek mješao sa stvarnošću. U prvih nekoliko momenata nije znao svoje ime, kao ni gdje se nalazi. Robert Cochrane, New York, Long Island, podsjeti ga njegov brzi um, probuđen prije tijela. Čuo je Barbarino ritmično disanje, smirujuće podizanje i spuštanje pokrivača preko njenih grudi. Njegova supruga je mirno spavala, kao i ostatak predgrađa. Svi osim Roberta. Posle noćne more san odbija da se vrati a on se sa tim prećutno miri dok opet zaboravlja detalje košmara koji se gube u prvim sekundama razboritosti. Tako je i bolje, govorio je sebi ubijeđen da više nikada ne bi zaspao kada bi se ta mora vječno urezala u hodnike sjećanja. Potpuno razbuđen i u ogrtaču primakao se prozoru u spavaćoj sobi kuće koju još dovoljno i ne poznaje. Doselili su se u New York prije sedam dana zbog posla koji je dobio u Psihijatrijskoj bolnici Usher. Nije bio siguran zbog čega je prihvatio ponudu da radi na mjestu o kome je čuo strašne stvari, stvari za koje je njegov razum govorio da nisu istinite dok je njegovo srce brzim otkucajima odgovaralo na ovu laž. Zašto je došao ovdje, daleko od doma i sigurnosti poznatog pravo u dušu crnila i tame koja isijava sa ostrva kojeg posmatara sa druge strane zamagljenog stakla, slušajući njegov zov koji odjekuje u njemu poput košmara čiji se vrisak polako gasi sa noći koja nestaje. Sudbina, ponovo će njegov hitri um dajući odgovor koji Robertu nije mnogo značio i u koji nije vjerovao. -"Slučajnost", prošapta on i nastavi u tišini posmatrati rađanje novog novembarskog dana, teškog i sivog. Mogao je osjetiti miris snijega u vazduhu čak i bez otvaranja prozora, dah leda nošen vjetrovima koji duvaju od Long Island-a preko East river-a i ostrva Blackwell sve do Manhattan-a koga zapljuskuje miris rijeke pomješan sa hladnoćom.
Do bolnice na ostrvu se jedino moglo stići malim brodom koji je plovio do Blackwell-a jednom nedeljno, prevozeći nove pacijente, neophodne namirnice, lijekove, a danas i novog doktora. Robertu se nije dopala plovidba brodićem za koga je bio ubijeđen da će popustiti pod teretom koji prevozi. Nervozu i strah pobijedio je, kao i uvijek, cigarom. Vreli miris duvana se uvlačio duboko u svaku poru njegovog smrznutog lica pružajući mu ponovo isti osjećaj sigurnosti kao i nebrojeno puta ranije. Udahnuo je dim i osjetio njegovo grebanje duboko u plućima koje je nestalo u momentu kada je u izdahu napustio njegove grudi, mješajući se sa vrelom parom i stapajući se sa okolnom maglom, noseći sa sobom i neprijatnu anksioznost. Na crnom kaputu su se lagano topile malobrojne, sitne pahulje, vjesnici predstojeće oštre i duge zime. Robert je mrzio snijeg iako nije bio siguran zbog čega. Zbog sna? Da, sigurno je zbog toga. U noćnoj mori pada snijeg, zar ne? A tu je i bijeli konj. Ili anđeo? I letiš na njemu kroz mećavu. Ali gdje. Kome? Zatvorio je oči i lagano protresao glavu da bi ućutkao um i otjerao misli koje ga opsjedaju. Bacio je pogled ispred sebe, na rijeku skrivenu debelim velom sivila i posmatrao rađanje crnog čudovišnog ostrva i kamenih zidova na njemu koji sa lakoćom razbijaju maglu i jure mu u susret.
"Doktore Cochrane, upraviteljka vas očekuje u svojoj kancelariji". Riječi su dolazile od stražara koji ga je dočekao na drvenom pristaništu i koji ga je slijedio sve do ulaza u bolnicu. Njihov hod pratila je jeka mokrih dasaka stvarajući u Robertu nesigurnost veću od one na brodu, dok je jaka želja za bar jednim dimom ponovo prostrujala njegovim tijelom. Na svu sreću šetnja dokom se završila i prije nego što je počela i njegove cipele brzo nađoše utočište među mokrim crnim kamenjem obale. Ispred sebe je gledao veliku kapiju na ulazu u dvorište bolnice iznad koje je stajao stari natpis "Psihijatrijska bolnica Usher". Napokon je stigao na odredište kome pripada, mjesto koje ga zove i koje mu se obraća jezikom noćnih mora zadirući duboko u tamu koja je dio njega i koja ga je i dovela ovdje. Stajao je par momenata ispred ulaza pitajući se zbog čega ovaj kameni monstrum ima tako jak zov kome ne može, a i ne želi, da se odupre.Besmislice, ponavljao je da umiri uzburkanu svijest ali je znao da se u trenutku kada je prvim korakom ušao u utrobu zvijeri njegov život, kakav je do tad poznavao, završio.
***
Već satima sjedi u svojoj kancelariji, za masivnim stolom starim kao i zidine koje ga okružuju i na kojima lagano trunu beživotne knjige prekrivene prašinom minulih života. Gledala je u prazne čaše ispred sebe, kristal prošaran crvenim otiscima prstiju i pitala se koliko već dugo trpi glad koja joj kontroliše tijelo i diriguje drhtanje svakog mišića. Želja za hranjenjem se godinama pojačavala a ona ju je sve teže obuzdavala. Zbog toga je rijetko i napuštala utješnu tamu sobe koja miriše na stari papir i prolaznost vremena. Sjećanje na dva života je teško breme, pomisli dok je zamišljeno vrtila čašu po površini stola, praveći crvene krugove na tamnom drvetu. Umom su joj plesale slike, prisjećanja i snovi prošlog života i sadašnjosti i u brojnim navratima nije znala ko je ona. Elizabeth ili Eleonora. Ili obje. Možda nijedna. Možda sam duh i jedne i druge, zarobljen u promneziji koja oscilira vremenom i mješa se sa stvarnošću.Ponekad bi poželjela da se ne sjeća života u Čahticama zavidjeći Darvuli i Dorottyi i njihovom blaženom neznanju. Tek sada je svjesna zašto duše treba da zaborave svoju prošlost. To je preveliki teret za mene samu. -"Draga kada ćeš naučiti da nikad nisi sama?". Poznati glas dolazio je sa uobičajenog mjesta, fotelje u uglu sobe sakrivene mrakom. Eleonora osjeti već dobro poznatu jezu na vratu koja uvijek prati njegove riječi, i refleksno vrhovima prstiju pređe preko mladeža. 8. -"Da li si se ikada pitala šta je značenje mog otiska na tvom lijepom vratu draga?" Eleonora mu nije ništa odgovorila, samo je i dalje posmatrala tamu koja joj se obraća, sjenu koja krije njenog prijatelja. -"8. To je simbol beskonačnosti. Znak bez početka i bez kraja na čijem se središtu dotiču prošlost i budućnost gradeći jedva primjetnu tačku sadašnjosti. E pa i naše prijateljstvo je kao tvoj mladež. Bez kraja. Ja sam vječno tvoj prijatelj, a ti ćeš uvijek biti moja kraljica". Ustao je sa fotelje i približio se stolu gledajući je u umorne i izgladnjele oči. Stajao je ispred nje u istom crnom odijelu, oštrih crta mladog lica i sa polucindrom na glavi. Uvijek joj se ovako prikazivao u ovom životu. Nageo se prema njoj sa suprotne strane stola i tiho prošaptao. -"Još nešto. Edward se vratio a i Anđeo će se vratiti sa njim, u to sam siguran. Igra ponovo počinje draga moja, a mi ćemo opet pobijediti".
Tišinu koja je zavladala njenim malim svijetom nakon Đavolovih riječi prekinuo je zvuk otvaranja vrata i neprijatan osjećaj neprirodne svjetlosti neonskih sijalica koji je dopirao iz hodnika. Na ulazu su stajale Dorothy i Dharma u istim bijelim uniformama sa malim kapicama na glavi. Ni njih kao ni samu Eleonoru vrijeme nije ignorisalo, a njegovi tragovi su bili trajno urezani na umornom reljefu njihovih lica. Kao i uvijek, bliznakinje su značile još jedno zajedničko hranjenje u kome vrela krv bar na trenutak briše strahove, beznađe i glad. Strašnu glad. Makar će u jednom momentu da zaboravi na svoje krhko tijelo i još lomljiviju dušu koja puca pod teretom dok ona gubi snagu volje da krpi nastale pukotine. Vrela tečnost će, kao i do sad, da spere slabost i poništi nemoć i starost. Krv je život. Krv je mladost. Njene misli odzvanjaju sobom, ostrvom, vremenom i prostorom, gube se u znaku 8, u beskonačnosti kojom luta i njena izgubljena duša u potrazi za smislom postojanja.
***
Tišina koja ga je dočekala u velikoj sali bolnice bila je zaglušujuća. Nijemim prostorom su jedino odjekivali, glasno poput gromova, živi otkucaji njegovog srca, u ritmu sa nečujnim vriscima zidova natopljenih ludilom koje ih hrani i u kome jedino mogu opstati. Vazduh je bio ispunjen mirisom bolesti i patnje, smradom živih mrtvaca koje je Bog zaboravio a društvo odbacilo pravo njemu u ruke, njihovoj jedinoj vezi sa stvarnošću i posljednjoj nadi za spas. A ko će spasiti mene? Brzo je otjerao svoje preplasene misli negirajući neprijatnost i potiskujući strah duboko u ambis uma. Roberte, smiri se. Zvuk otvaranja velikih vrata na kraju prazne prostorije vrati ga u stvarnost. Prema njemu se se kretale tri ženske figure čiji je hod stvarao neobično jak odjek. Žena u sredini nosila je crnu haljinu dugu do poda tako da je izgledala kao utvara koja lebdi neposredno iznad zemlje dok su joj pramenovi crne kose, pokupljene u neurednu punđu, poskakivali svakim novim korakom . Pored nje, sa njene lijeve i desne strane, koračale su dvije medicinske sestre, bliznakinje u bijelim uniformama i kapicama na talasastim plavim kosama prošaranim sijedim vlasima, podsjetnicima vremena u prolazu. Iako u godinama, sve tri žene su zračile neobičnom privlačnošću i isijavale mračnom zavodljivošću kao i ova usamljena zgrada čije zidine okružuju njihove, sudbinom isprepletene, duše. -"Doktore Cochrane, dobro došli. Očekivala sam vas. Nadam se da me niste dugo čekali." Eleonorin glas je bio sakriven iza maske uljudnosti koju je on uspješno prepoznao. -"Doktorice Usher, velika mi je čast što ću raditi sa vama i vašim pacijentima". Nemirnim okom je brzo prelazio preko tri nepoznata lica vješto analizirajući njihove crte i karakteristike. Postojalo je nešto poznato u njihovim osmjesima, u njihovim pogledima. Kao da ponovo preživljava neki zaboravljeni momenat, izgubljen u lavirintu sjećanja. Kao deža vi koji odbija da se završi. Ali nije znao šta je to što mu progoni misli. -"Danas ću vas poštediti, ipak vam je prvi dan. Ali već sutra počinjete sa radom. A na umu imam jednog pacijenta koji će vas sigurno zaintrigirati. Sada se odmorite". Naklonila mu se uz blag osmjeh otkrivajući mladež na vratu koji nije promakao njegovom hitrom pogledu. 8. "Dharma, Dorothy. Ispratite našeg gosta u njegovu sobu". Bliznakinje mu se široko osmjehnuše. -"Pratite nas, doktore". Ugledao je nešto što mu se učinilo kao skorjela krv na uglovima njihovih usana.
Zaspao je iznenađujuće brzo, odmah nakon što se raspakovao i pregledao sutrašnji plan. Razočarao se kada je vidio da će raditi samo sa jednim pacijentom čiji je dosije u tišini pročitao prije nego što je legao. Tekst je bio pisan čitkim rukopisom na požutjelom papiru. Pacijentiknja nepoznatog imena. Godine starosti - približno pedeset. Agresivna - uglavnom ne, ponekad napadi agresije koji se smiruju po povratku u sobu. Spoljašnji kontakt - nepoznato. Dijagnoza - Deluzioni poremećaj sa znacima šizofrenije i povremenim halucinacijama. Dodatak - pacijentinja ima veliku sklonost ka mraku. Duži boravak u osvijetljenoj prostoriji izaziva egzacerbacije bolesti. Pomislio je kako je ovo zaista zanimljiv slučaj. Nyctophilia. Pogledao je Barbarinu sliku na stolu i ponovo, nakon toliko vremena, pomislio na svoju suprugu. Zatim je zaklopio oči i brzo utonuo u san, nazad svom košmaru koji je uvijek tu uz njega. Ove noći san je bio drugačiji, življi. Ponovo je jahao bijelog konja, no sada je mogao osjetiti naprezanje njegovih mišića ii napetost tetiva dok ga nosi brzinom sniježne mećave kroz koju i jure negdje, nekome. Edwarde, obrati mu se zvijer koja se stapala sa vjetrom prestižući ga, trčeći brzinom treptaja. Moraš je spasiti. Marinu. Ponovo si joj potreban. Jedino joj ti možeš pomoći. Spasi je... riječi su se gubile u snijegu, nestajući sa vjetrom koji ledi lice i misli u glavi. Probudio se okupan znojem i do smrti preplašen, izbezumljen realnošću sna. Drhteći kao da je još uvijek izgubljen u mećavi pokušao se sjetiti svog imena i razlučiti stvarnost od košmara, ali ga je ovaj put njegov brzi um iznevjerio. Edward. Stvarni život i noćna mora su se pomiješali u koktel straha koji mu je paralisao razum i sahranio svijest, ostavljajući praznu ljušturu njegove ličnosti da se bori sa mrakom koji ga okružuje, sada više no ikad, dok sa zebnjom čeka rađanje novog dana.
***
Poznati oštri bol u nozi ju je probudio. Pri refleksnom trzanju je pod prstima stopala osjetila vlažno krzno životinje koja se njome hranila stvarajući joj bolne rane po cijelom tijelu. Iako ih nije vidjela mogla ih je čuti, njihovo cijukavo glasanje pomješano sa sitnim kuckanjem šapa po podu i u zidovima. Ponekad bi osjetila i gole repove kako je dodiruju i sitne kandže koje grebu njenu kožu. Navikla je na pacove, kao što je navikla i na tamu i golotinju zidova u čijem je zagrljaju vječno izgubljena. Bila je sama sa mrakom koji ju je prihvatio i oblikovao, kome se radovala i koga je voljela. A i ona je bila miljenica tmine. Ona. Nellie. Ili Marina. Iako je bila okružena apsolutnom tamom dubljom od bilo koje noćne more, tamom u kojoj zatvaranje očiju gubi svoj smisao, vidjela je više i bolje nego ikad. Košmari nisu prestali. U košmaru je živjela, strašnoj mori bez prestanka iz koje nije mogla da se probudi jer se preselila iz hodnika njenog uma u noć koja je okružuje, postajući dio ustajalog vazduha koji udiše i ispunjava joj svaku poru. Nellie više nije znala gdje prestaje njeno a počinje tijelo mraka, gdje je granica između košmara i nje. Granice su se izbrisale. One su nepostojeće. Sada smo jedno, sjene, košmar i ja. U tamnici je po prvi put gledala dušom. I vidjela je sve. Marinu, groficu, vještice, željeznu djevicu, latice ruža i krv...tako mnogo krvi! A vidjela je i njega. Edward. Lice mu je nestajalo u snijegu, zavejano zaboravom i vremenom, ponovo se pojavljivalo u njenim mislima i čežnjama. Nijemo ga je dozivala kao što to već više života radi. Spasi me. Tiha molitva jenjava među kamenjem, neodgovorena. Čuju je samo pacovi. I tama. Ali joj ne odgovaraju. Njenu usamljenu patnju prekinuo je metalni zvuk malog otvora u vratima preko kog je dobijala hranu. Trenutak zasljepljujuće svjetlosti je prošao i Nellie je vidjela dva para identičnih očiju kako posmatraju mrak sobe broj 8 i nju u njemu. "Doktor te čega", čula je kako joj se obraća jedna od medicinskih sestara. Uslijedio je zvuk otključavanja brave i otvaranja vrata kroz koja je pohrlila svjetlost bolnija od živih rana na njenom tijelu.
Čekanje u kancelariji se pretvorilo u odsutnost, odsutnost je postepeno prešla u sanjarenje. Hipnotičko kuckanje sata na zidu bacilo ga je u trans. Robert se prisjećao sna. Po prvi put u životu slike košmara nisu blijedile u dodiru sa svjetlošću dana i on se sjećao svakog detalja, svake slike koja je začela jezu duboko u kostima i srcu. Uporno se opirao sam sebi, negirajući svoja osjećanja umom razumnog čovjeka, ali shvatio je da razum na ovom mjestu ne opstaje kao da ludilo koje hrani sjene ove zgrade polako prelazi i na njega. Posmatrao je kolonu mrava koja se protezala od prozora do male pukotine u uglu sobe i pitao se da li i njega neko gleda kao što on posmatra sitne crne pokretne tačke, nesvjesne njegovog pogleda i činjenice da u svakom momentu može zgnječiti njihova krhka tijela a da ne uloži ni najmanji atom energije.Možda sam i ja nekome mrav. Kucanje na vratima povrati mu misli u sadašnjost, na ostrvo ludila. -"Naprijed", odgovori u trenutku razbuđivanja. Na ulazu su se pojavile bliznakinje u svojim bijelim uniformama a između njih je stajala starija žena pognute glave i zatvorenih očiju.Pacijentkinja. Sijeda kosa, ispucala i prljava, padala joj je preko koščatih ramena na kojima su visili ostaci bolesničke odore. Robert je primijetio da su medicinske sestre pokušale prikriti tragove zapuštenosti na bolesnici, ali bezuspiješno. Ispred njega je stajala žena koja umire. -"Molim vas sjednite." Njegove riječi nisu izazvale nikakvu reakciju na njenom napaćenom licu koje je još uvijek bilo beživotno pognuto. Sestre su je polako primakle stolici i zajedničkim snagama savladale tihi otpor njenog tijela, tjerajući je da sjedne preko puta doktora. Zatim su otišle i ostavile ih same u sobi kojom vladaju jedino muk remećen otkucajima prolazećih sekundi.
-"Dobro. Možemo li početi?", upita je Robert ljubazno, smješeći joj se iako je i dalje držala oči zatvorene. Sigurno je to zbog svjetla, pomisli i zatim ustade da navuče paravane preko prozora čineći sobu dosta mračnijom. Ponovo joj se primakao nadajući se da će sada biti slobodnija. -"Otvorite oči, slobodno. Nema više svjetla u sobi. Ne brinite." Gledao je podrhtavanje njenih kapaka i borbu da savlada strah u sebi. Polako je popuštala stisak mišića lica, nesigurno, i podizala lice u susret njegovom otkrivajući mu svoj pogled. Prvo što je ugledala bilo je poznato lice doktora, izbezumljeno i preplašeno, smrznuto u grču straha i nevjerice, a ona sama se osjećala kao da se vratila kroz vrijeme, nazad u Čahtice gdje gleda ljubavi u oči, tu, ispod velikog hrasta gdje su se upoznali i prvi put poljubili. Edward i ja.
***
Đavo je posmatrao svog protivnika više nego beznačajne figure na polju čije su mu predvidljive sudbine pružale samo jeftinu zabavu. Mučenje na Anđelovom licu mi je bilo daleko interesantnije. -"Prijatelju opet si mi potišten", dobaci mu preko crno-bijelog bojišta. Anđeo nije ni trepnuo na još jednu provokaciju u nizu. Nijemo je posmatrao igru duša ispred sebe, razmišljajući iznova i iznova o smislu ove borbe između njega i Đavola. Nije se samo pitao da li su duše koje kontrolišu u potpunosti svjesne vječnog plesa u kome su zarobljene i njihovog beskonačnog prelaska iz jednog tijela u drugo dok za sobom ostavljaju i zaboravljaju svaki trag prethodne fizičke egzistencije. Sada mu je mislima odzvanjalo drugo pitanje, mnogo strašnije i komplikovanije. Riječi mu nekontrolisano probiše barijeru usana. -"Da li si se ikada pitao da nismo možda ja i ti figure na nečijem šahovskom polju?" Tišina izbrisa izraz zabavljanja na starom licu Đavola. -"Jesi li možda nekada pomislio da, baš kao što mi posmatramo ovaj suludi rat na mermeru, nešto posmatra nas i zabavlja se našim sudbinama, mojom i tvojom? Možda nas dvojica nismo toliko drugačiji od ovih figura jer smo i sami pijuni neke šahovske partije veće čak i od tebe i od mene".
Te oči! Nemoguće, vrištala je panika u njegovim mislima dok su se ispred njegovog skamenjenog lica stvarale i nestajale slike sna koji je postao neizbiježan dio njega i njegove duše. Sada je u njenim očima vidio sve, pravog sebe, pravu nju, značenje sna i smisao života. Gledao je u jedno plavo a jedno zeleno ogledalo sudbine dok u jednom trenutku njegovu glavu pune sjećanja minulog života i prohujale ere, tako lako zaboravljene. Sjećao se svega, hrasta, mećave i konja, zamka i kule, grofice i njenih vještica. Ali najjasnije se sjećao nje - Marine, i njenih očiju boje ljubavi. Na licu pacijentkinje nije više vidio ludilo i izgubljenost već samo nju, polovinu svoje zanemarene duše. A ona mu se samo nasmijala poput osobe koja je progledala prije njega iako je većinu života provela u tami. U njenim očima su sijale suze kao i onog trenutka ispod drveta dok su je stražari odvodili od njega, i sad je po prvi put nakon toga vidi u životu. Zagrlili su se. Dugo su držali jedno drugo u naručju pokušavajući da nadoknade živote pune usamljenosti koje su proveli jedno bez drugog. Tihi jecaji su se nadjačavali sa zvucima otkucaja svake nove sekunde.
Laganim je pokretom stare ruke, stisnute u koščatu pesnicu, prebacila nešto na njegov dlan. Nekoliko trenutaka je posmatrao nešto što je ličilo na zgužvan papir. -"Ovo je jedino što sam sačuvala iz ovog života. Više se ničega ne sjećam. Samo imena ovog novog tijela". Robert je odmatao stari, žuti papir, pocijepan na brojnim mjestima i prekriven mrljama prljavštine i vremena. Teško je čitao jedva primjetan natpis na njemu, neki potpis izblijedio od dodira dugohodišnjeg čuvanja. -"Nell...Nellie..Bly. Nellie Bly. To je tvoje ime?", upita je. -"Mislim da jeste. Bar mi zvuči poznato". Stavio je parče papira u džep sakoa. -"Moram te izvući sa ovog prokletog mjesta. Eleonora se neće smiriti dok ne završi ono što je vijekovima ranije započela". Nellie ga je samo zbunjeno gledala. -"Ne može se pobjeći odavde. Ostvo ludila nema milosti". Znao je da je upravu. Ali nije se htio predati i opet je izgubiti. -"Jedina veza ostrva i ostatka svijeta je brod koji dolazi za šest dana. Samo tako možemo pobjeći, zajedno". Nellie nije bila tako sigurna poput Roberta. Ipak je ona ta koja je iskusila pravu tamu ostrva i u njoj preživjela, stapajući se sa mrakom i nijemim vriscima kamenih zidova. A i daleko bolje je poznavala Eleonoru i mrak koji nju vodi stazama njihovih isprepletehih sudbina.
Noć je sporo stigla, smirenost još sporije a san nikako. Nepomično je ležao u krevetu i po prvi put nije razmišljao o košmaru jer je znao da se njegova noćna mora preselila iz uma na javu i da je on upravo preživljava. Mislio je o njoj, o Nellie. O Marini. Ona je sada sama, ponovo zaključana u tamnicu, okružena samrtnom tminom i zadahom trulog kamena. Još šest dana, pomisli, a to vrijeme mu se učinilo kao sama vječnost. Strahovao je da će se Čahtice ponoviti, da će opet zakasniti i da je ni ovog puta neće spasiti. Spasi me, šaptali su zidovi i Marinina duša okovana u njima. Ne mogu čekati šest dana, odjednom je jeknulo u njemu dok je brzim pokretom ruke skidao debeli pokrivač sa sebe. Oblačio se u brzini sa nadom da će neprimjećen izvući Nellie iz tamnice i odvesti je na slobodu preko East river-a. Kako će to izvesti nije znao, ali je bio ubijeđen da će onaj ko mu je pomogao prvi put i noćas biti uz njega. Molim te. A plašio se i Eleonore koja će sigurno nekako saznati za ovo. Soba broj 8, ponavljao je u sebi dok je po stolu tražio ključeve od svih vrata na ostrvu. Soba broj 8, soba broj 8. Misao je izgovarao u sebi svakim novim korakom koji ga je činio bližim Nellie. Njegova užurbanost odzvanjala je velikom salom budeći uspavane duhove ludnice.
***
-"Počelo je", progovorila je sjena u uglu njene kancelarije, a mračan glas ju je trznuo iz gladnog polusna. -"Igra mačke i miša se ponavlja, iz vijeka u vijek, iz ere u eru. I ponavljaće se još dugo. A tvoji miševi upravo bježe". Bijes savlada njeno mrtvačko tijelo i ona, uz vrisak, poruši naslagane knjige sa stola čiji su listovi i prašina ispunili teški vazduh oko doktorice. Brzim potezom ruke je otvorila ladicu i izvukla staklenu bocu punu crvenog života. Staklo je u njenom stisku drhtalo i Eleonora je nespretno punila čašu, prosipajući krv po stolu. Skliska boca ispade iz njene ruke, razbijajući se u dodiru sa podom, a vrela tečnost poteče u tankoj rijeci, blistajući tamno crvenim sjajem. Snaga i život su ponovo strujali njenim starim tijelom. A ta snaga će joj biti potrebna da ulovi dva neposlušna miša. -"Dharma! Dorothy!", povikala je isprekidanim glasom. Bliznakinje se stvoriše u njenoj kancelariji, identične u svojoj mračnoj zloćudnosti. -"Vrijeme je". Iz mraka u uglu sobe, na fotelji prekrivenoj sjenama, sjedio je Đavo sa osmjehom na licu.
Izletjeli su iz sobe broj 8, ona i Robert koji je snagom stiska polako lomio njenu slabu šaku. Trčao je brzo povlačeći i nju sa sobom, tjerajući je da ubrza korak dok su bježali u nepoznatom pravcu ka nepoznatom cilju. -"Kako ćemo pobjeći? Pa brod dolazi tek za šest dana!", njene riječi nisu imale uticaja na njega i na njegovu sigurnost na licu. Robert zna šta radi. On je nekako bio ubijeđen da je ovaj bijeg pametna ideja, iako ona nije znala kako bi uopšte mogao tako nešto pomisliti. Nadala se samo da ih nije osudio oboje na sigurnu propast. U tom momentu su napustili zidove bolnice i njihova tjela su se suočila sa vanjskom hladnoćom i sitnim pahuljama nošenim oštrim vjetrom. Nellie nije osjećala novembarski vazduh na koži uprkos tome što je bosim stopalima jurila preko crnog, skliskog kamenja. Čula je nešto iz sebe. Okrenula se i ugledala Eleonoru sa bliznakinjama kako ih ganjaju i kako im se svakim korakom približavaju. Panika ju je natjerala da trči još brže. Robert se nije osvrtao iako je bila sigurna da zna da ih progone i da ih sustižu. Opet se osvrnula na trenutak i bolje osmotrila tri utvare od kojih bježe. Sestre su trčale nasmijanih lica kao da ih cijela potjera zabavlja. Doktorica Usher nije pokušavala da prikrije grimasu bijesa, kao ni krvave mrlje na haljini i licu. Njih tri su jurile za svojim žrtvama, režući vazduh i suprostavljajući se vjetru demonskom snagom, snagom koju njih dvoje ne posjeduju.
Strčali su na obalu i slušali zapljuskivanje talasa uhvaćenih u vječitoj borbi sa crnom obalom. -"Šta sad?", upitala ga je Nellie spremna da se preda i ponovo pomiri sa sudbinom. Robert je samo zatvorio oči i svu snagu usmjerio na molitvu koju je tiho izgovarao cijelim putem od sobe broj 8. Molim te. Molim te. Nije znao kome je upućena, ali je znao da neko, nešto, može i želi da mu pomogne, kao što je to uradio i prije mnogo godina. Molim te. Molim te. Molim te...Otvorio je oči i ugledao malo drveno pristanište po kome je koračao ne tako davno. A pored njega nijemo je plutao bijeli drveni čamac nevezan za drvene stubove. Hvala ti! Pogledao je Nellie koja se panično osvrtala svjesna činjenice da se Eleonora približava. Povukao ju je za ruku i već su nespretno trčali po mokrim daskama koje su se ljuljale i škripale pri svakom novom koraku. Robert je ponovo pomislio na umirujući miris cigare kao i prošli put na istom ovom mjestu. Iznenada je ugledao tri ženske utvarne figure koje su im se približavale vrtoglavom brzinom.
-"Nellie ulazi u čamac!", povikao je iscrpljenoj starici koja ga je beživotno gledala i čija se duša opet predala. -"Požuri!" Ona je napokon odreagovala i nesigurnim korakom ušla u malo drveno plovilo koje se ljuljalo na uzburkanoj crnoj površini rijeke. Sjela je i sklupčala se u njemu dok ju je snaga izdavala a svijest napuštala. Posljednje što je vidjela bio je Robert koji je nogom odgurnuo brodić i ostao da stoji na pristaništu; posmatrala je kako se bezuspiješno opire Đavolu u crnoj, krvlju umrljanoj haljini i njenim demonima u uniformama medicinskih sestara koji ga odvlače nazad u bolnicu i njene uklete zidine. Bijeli čamac se polako udaljavao od ostrva noseći sa sobom promrzlu staricu sijede kose, ženu u čijim se očima sakrio život koji bježi iz njenog tijela, život za koji je odlučila da se bori zbog Roberta. Zbog Edwarda. Zbog ljubavi koja joj je, i u ovom životu umakla. Ali koju neću zaboraviti. -"Spasiću te, kao što si ti spasio mene. U ovom ili nekom drugom životu", tiho je prošaputala dok je njeno besvjesno tijelo plutalo rijekom u anđeoski bijelom čamcu, nošeno strujama, prema svjetlima Manhattan-a.
***
Smrtni strah ga je savladao i tijelo mi se treslo u groznici panike dok su ga doktorica i bliznakinje, potpuno svladanog njihovim čvrstim stiscima, vodile kroz veliku salu na ulazu u bolnicu. -"Doktore Cochrane jako ste me neprijatno iznenadili", prosiktala je kroz zube streljajući ga ludačkim pogledom. Sestre su se samo smiješile. Njegov strah je za njih bio obična zabava i hrana za sadističke duše. Iz sale su ušli u hodnik kroz koji je prije nekoliko minuta trčao sa Nellie. Bio je siguran da će je Anđeo odvesti daleko odavde, na neko bezbijedno i toplo mjesto. Zaslužila je posle svega. Spasio sam je, pomisli dok mu slabašan osmijeh zaplesa licem. -"Zapamtite tu sreću koja vam sada igra mislima. To je posljednja koju ćete doživjeti. Tamo gdje idete sreća umire u agoniji a smijeh postaje jecaj patnje koji čuju samo sivi zidovi i pacovi dok se hrane vašim trulim mesom". Prolazili su pored vrata označenih brojevima. Sva su bila otvorena. Dok su hodali pored sobe broj 1, kroz otvorena vrata ugledao je starca koji sjedi u stolici vezanih ruku i članaka. Iznad njega je stajao doktor koji je svrdlastom ručnom bušilicom probijao lobanju pacijenta preko čijeg lica je tekla krv praćena jezivim zvukom kvrckanja kosti. -"Soba za trepanaciju", reče mu doktorica Usher. -"Jedna od najstarijih tehnika liječenja psihoza. Kroz rupu u glavi bi trebao da pobjegne demon bolesti". Zatim se glasno nasmijala, stvarajući zaglušujuću buku u dugom hodniku. U sobi broj 2 je ugledao veliki stakleni bazen do vrha ispunjen ledenom vodom. U njega je bila uronjena mala djevočica plavih usana i modro sive kože. Hidroterapija, pomisli on u šoku. U trećoj sobi se nalazila rotirajuća stolica za koju se vezali pacijentkinju i okretali je velikom brzinom. U sobi broj 4 je ugledao staricu koja leži na kamenom stolu a iz ugla oka joj viri metalni kraj dugog eksera. -"Soba za lobotomiju", ponovo će Eleonora, ponosna na svoj dugogodišnji rad. Kroz otvorena vrata pete sobe vidio je mršavog starca koji leži na hirurškom stolu otvorenog stomaka. Pored njega stajala je posuda puna izvađenih organa. Starac se okrenuo prema vratima i očima umirućeg čovjeka molio za skraćenje muka. -"Oduvijek me interesovalo koliko dugo ljudi mogu preživjeti ovakvo sakaćenje", rekla je pokušavajući da spriječi ponovni napad histeričnog smijeha. Šesta soba je skrivala pacijentkinju obješenu sa plafona o članke, dok se krv slivala iz rasječenih vena ruke u kadu napunjenu laticama ruža ispod nje.
Bizarna šetnja se nastavila, a Robert je osjećao kako razum napušta njegovo tijelo ostavljajući ga samog sa Đavolom. Pretposljednja soba, soba broj 7, skrivala je sestre bliznakinje u uniformama. Jedna od njih je špricom izvlačila krv preko igle duboko zabodene u grudi mlade pacijentkinje, a zatim je crvenu tečnost života pretakala u staklenu bocu koju je druga sestra držala. Obje su ga pogledale i nasmijale mu se, ismijavajući izraz presravljenosti na njegovom licu. Bože, koliko zla na jednom mjestu, pomislio je prije nego što je ugledao sobu broj 8 ispred sebe. -"Stigli smo doktore Cochrane", napokon će Eleonora, "dobrodošli u svoj novi dom". Otvorila je vrata iza kojih je Nellie provela toliko vremena, sama sa tamom. A sada je njegov red da postane jedno sa mrakom i noćnim morama ostrva Blackwell. Nije žalio. Ona je na sigurnom. Nellie. Marina. Cijena koju će platiti je vrijedna svega. Samo je zatvorio oči i predao se sjenama u koje ga je doktorica Usher bacila dok je njeno lice nestajalo sa druge strane vrata broj 8. A zatim...ništa. Mrak. Gubi se u njemu. Postaje tama.
Nastaviće se...
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (34). Trekbekovi:(0). Permalink
Autopsija zla: Ostrvo ludila (3)
theatrebizarre | 16 Oktobar, 2013 01:24
"...I keep the memories inside my mind
to show me how to leave the darkness,
you will take me home one day,
believe me..."
-White coats; Foxes-
-"Mislim da je vrijeme da odustaneš", tiho će Đavo sa osmjehom na licu starom kao i vrijeme samo. -"Moja kraljica se ne da tako lako uništiti". Anđeo mu nije odgovarao. Samo je posmatrao šahovsko polje i sve manji broj bijelih figura na njemu. -"Ne planiram da izgubim od tebe, prijatelju. Ne danas". Anđeo nije znao kako će to izvesti, ali je bio uvjeren da će nekako pobjediti. Mora. Kakav je to život u kome se gubi nada i zlo pobjeđuje? Gledao je borbu za opstanak koja se odigravala na hladnom mermeru života na čijim poljima duše traže smisao postojanja, nesvjesne igre u koju su ubačene i dužine njenog trajanja. Žalio ih je, pijune prepuštene na milost i nemilost silama koje ne mogu razumjeti, ograničene okvirima vremena i postojanja bez poimanja povezanosti između njih, povezanosti koja napušta okove realnosti i oscilira kroz vrijeme, postajući promnezija sjećanja, deža vi uma. Ali i zavidio im je, njima, figurama koje su mu plesale pred očima, igrajući najtežu igru od svih - igru preživljavanja.
* Oktobar, 1887. New York, SAD*
Pogledom je lutala po okrugloj sobi savladana strahom. Njen paralisani um nije mogao shvatiti gdje se nalazi i šta je to stvorenje ispred nje od koga se širi teški miris krvi. Vjetar. Osjetila je hladni poljubac leda na obrazu. Ugledala je i dva stara lica na pogurenim tjelima kako se njišu u ritmu sjena koje titraju zidovima, kamenim i hladnim. Zvuk lanaca ispuni prostoriju, tjerajući oči ka plafonu. Metalni kovčeg. Latice ruža su plivale po podu nošene strujom krvi koja se stvarala prelivanjem prepunjene kade u kome je stvorenje nepomično ležalo. Bol! Dopirao je iz rupa koje su metalni šiljci ostavljali na njenom tijelu. Bol! Bol! Bol...a zatim...ništa. Mrak. Gubi se u njemu. Postaje tama.
Tada se i probudila. Ležala je na mokroj posteljini natopljenoj znojem i panikom. Ali navikla se na ovaj košmar. Pratio ju je čitav život i postao dio nje. Ipak, uvijek joj je potrebno nekoliko momenata da razluči stvarnost od sna, koji su se toliko isprepleli i pomiješali u njenoj svijesti da se često pita gdje prestaje san a počinje sjećanje. Davno je digla ruke od pokušavanja da shvatiti svoju noćnu moru. Da li je to vizija budućnosti? Slike prošlosti? Možda oboje? Najvjerovatnije ni jedno od toga. Pitala se da li iko osim nje ima ovakav san. To više nije ni bitno. U stvarnost su je povratili zraci izlazećeg sunca koji uporno gube bitku sa gustim oktobarskim oblacima. Nellie sanjivo protrlja oči i priđe prozoru sa koga je vidjela već probuđene ulice grada i njihovo duboko sivilo isprekidano žutim i crvenim jesenjim drvećem.
Oblačila se polako, ne skidajući pogled sa svog odraza u ogledalu koje se jedva držalo za stari zid prekriven oljuštenom farbom. U ćoškovima male garsonjere u kojoj je živjela, između Prve avenije i Avenije York na istočnoj obali Manhattan-a, rasle su zeleno-crne mrlje, šireći se poput truleži zbog čega je cijeli stan bio ispunjen teškim vlažnim vazduhom. Drveni pod je škripao pod njenim stopama i njegova pjesma pratila je svaki, pa čak i najlakši korak. Svaki put kada bi se otvorio jedan od dva prozora koji gledaju na East river u sobi bi se osjetio miris rijeke nošen laganim vjetrom koji je uvijek duvao ka obali bez obzira na godišnje doba. Uprkos svemu voljela je ovaj stan. On je za nju predstavljao slobodu, mogućnost da živi na mjestu gdje oživljavaju snovi i gdje je mogla da se bavi onime čime voli, iako je žena u muškoj profesiji. Ogrnula je ramena teškim kaputom da se suprostavi oštoj jeseni koja je čeka na ulicama. Momenat prije nego što je napustila stan zagledala se u svoj potpis na iskaznici novinske redakcije New York World-a. Nellie Bly, pročita u sebi potpis ispisan čitkim rukopisom. Pseudonim koji je za nju bio stvarniji od rođenog imena.
Izletjela je iz zgrade i brzim, uvježbanim pokretima prešla ulicu, stapajući se u sivo-crnoj masi nepoznatih lica u haljinama, odjelima i šeširima. Lice je okrenula suncu i nakratko uživala u trenucima njegove pobjede nad teškim oblacima iznad grada, trenucima u kojima svijet ima boje, prije nego što ga oni ponovo sakriju i sve opet potone u sjene. Jedino što se uporno opiralo sivilu života, betonskog grada i jesenjeg dana su bile njene oči. Jednim plavim, a jednim zelenim okom posmatrala je slike oko sebe, slike New York-a i njegovih stanovnika u još jednom običnom oktobarskom danu.
Nellie je radila u novinskoj redakciji New York World-a, jednoj od najvećih na istočnoj obali države. Iako je važila za jednog od najboljih novinara, borba mlade dvadesettrogodišnjakinje u šovinističkom svijetu nije bila laka, čak ni u metropoli. To je nije pokolebalo, samo je postala jača i bolja u onome što radi i u onome što voli. A ta snaga će joj biti potrebna u onome što je namjeravala učiniti. Planirala je priču svoga života koja će je učiniti poznatom.
***
Veče je provela sama u stanu. Pila je čaj pored otvorenog prozora i sa blagim osmjehom se prisjećala razgovora sa urednikom koga je ranije tog dana posjetila i ,nakon višečasovne prepirke, uspješno ubijedila da je podrži u njenoj namjeri. Udišući paru koja joj je grijala lice i milovala obraze posmatrala je East river i svoju priču na njemu. Ostrvo Blacwell. Čudovišni komad zemlje na nemirnoj vodenoj površini joj je uzvraćao pogledom poput divovske glave antičkog monstruma koja se pomalja iz dubina pakla. Velika zgrada na njemu je svojim treperavim svjetlima dozivala Nellie, prodirući u dubinu njene duše i mameći je poput neodoljive pjesme sirena. Nije mogla da objasni privlačnost te građevine na ostrvu koje je gledala, psihijatrijske ustanove izolovane od okolnog grada i ostatka svijeta. Zbog čega me zove? Nije znala odgovor na pitanje koje je sama sebi uvijek postavljala kada bi na kraju dana posmatrala svijetleće oči Blackwell-a i njegovu dušu koja se u tami izdizala iznad kamenih zidova i žičanih ograda na njemu, duše identične njenoj koja je takođe okupana mrakom. Osjećala je kako se dio njenog života nalazi tamo, preko sivih talasa rijeke. Zbog čega me zove, ponovi pitanje u sebi. Zbog čega je moj san življi i češći od kad sam se preselila ovdje, blizu ostrva? Opet nije mogla pronaći odgovore nevidljive u sjenama uma. Oni su tamo negdje, preko hladne vode i ograda. Odgovore kriju kameni zidovi ludnice. Samo je to znala i u to je bila sigurna. Zbog toga je morala saznati šta se krije iza vrata psihijatrijske ustanove čija trepćuća svjetla vidi sa prozora. Opet se osmjehnula. Bilo joj je drago što je dobila odobrenje urednika da se ušunja na ostrvo i iznutra istraži bolnicu pretvarajući se da je jedna od pacijenata. Genijalna ideja genijalne novinarke. Vjetroviti dah rijeke je bio hladan podsjetnik da se opet izgubila u lavirintu misli. Ispila je posljednje ostatke ohlađenog čaja i pozdravila se sa slikom u ramu prozora, legla u krevet i u potpunost se predala noćnoj mori koju će ponovo spremno dočekati.
***
-"Da li ti je žao njih?", upita Anđeo nakon pauze tokom koje je zamišljeno posmatrao polje. Đavola iznenadi ovo pitanje. -"Ne razumijem prijatelju", odgovori mu, zbunjeno i tiho, "misliš na figure?" Ponovo nasta tišina koju je jedino remetilo tiho ritmično kucanje srca na hladnom mermeru. -"Da, na njih mislim". Đavo osmotri njegovo lice, lice mladića plavih očiju i umornog izraza. -"Zbog čega bi mi ih bilo žao? Pa to su niža bića, nesavršena i iskvarena. Ja i ti to najbolje znamo i vidimo. Sam znaš kako u svima njima, bez obzira na čijoj strani polja stoje, zlo mnogo lakše osvoji dušu i savlada ličnost. Sjeme zla niče brže od sjemena dobra u svakoj od figura". Đavo je bio upravu. Tako je bilo uvijek i biće zauvijek. -"Ali oni su sposobni i za velika djela, od kojih neka iznenade čak i nas", reče Anđeo tražeći potvrdu svojih riječi na Đavolovom licu. Nije je našao. Đavo se samo blago nasmija. -"Njihove duše, iako besmrtne kao i mi, trunu, ne brzo kao njihova prolazna tijela nakon što ih zakopaju u zaborav zemlje. Ne. Duša trune lagano, postepeno, bez obzira na to koliko tijela promijenila. Zato nemoj da ih sažalijevaš. Oni su tu da se mi malo zabavimo, da njihove mane iskoristimo u igrama u koje ih bacamo". Đavo se ponovo osmjehnu Anđelu a na licu mu opet zaigra osmjeh. -"Gdje smo ono stali? Ah, da! Moja kraljica želi da se hrani bijelim mermerom".
Bili su joj potrebni sati vježbanja pred ogledalom ali je na kraju uspjela usavršiti izgled ludaka. Sada je osoba koju gleda u odrazu neprepoznatljiva njenom mozgu. Obukla je staru haljinu koju je isprljala blatom kako bi što više ličila na beskućnika prljave, raščupane kose. Klatila se naprijed-nazad skrštenih ruku i nerazumljivo mrmljala. Ali najteže joj je bilo postići onaj ludački pogled koji imaju samo osobe pomračenog uma i svijest prekrivene velom bolesti. Tjerala je svoje unutrašnje ludilo da ispliva, ludilo za koje je znala da svaki čovjek ima i da se u svakom od nas krije duboko ispod nemirne površine razuma. Iz sata u sat je posmatrala svoje oči i njihovu preobrazbu tako vjerodostojnu da je u momentu prevarila i samu sebe dok se u kratkotrajnom momentu nevjerice čudi osobi koju gleda u odrazu. Ludak. Boja njenih očiju je olakšala transformaciju dajući joj izgled osobe koja gubi rat sa svojim bolesnim umom. Jedno oko plavo, jedno zeleno. Zadovoljna transformacijom išunjala se iz stana, pažljivo da je niko ne vidi i ne prepozna, a zatim je u obližnjoj uličici skupila posljednje atome razboritosti neophodne da izdrži ludilo koje će je uskoro savladati. Duboko je udahnula, sačekala par sekundi a zatim istrčala među prolaznike mahnito vrišteći riječi bez značenja privlačeći svaki pogled u okolini. Njen plan je uspijevao.
***
Hitrim pogledom je prelazila preko maglom prekrivene rijeke, pogledom koji ne miruje i koji traži nešto, iščekujući da se to nešto pojavi svakog momenta. Glad je strujala njenim tjelom u vidu groznice, mučeći je lagano i tiho. Šake je stisnula čvrsto u pesnice ignorišući bol koji oštrim noktima sama sebi nanosi. Gdje je? Čula je otvaranje vrata kancelarije u kojoj se nalazi ali se nije okrenula, već je i dalje fiksirala paučinastu izmaglicu kako neometana pleše po sivoj površini East river-a dok se u daljini naziru treptava svjetla Manhattan-a. Zvuk kuckanja dva para potpetica postajao je sve glasniji sve dok nije u jedva primjetnom odrazu na prozoru ugledala dvije ženske figure kako stoje pored nje, jedna sa lijeve a druga sa desne strane.
-"Doktorice Usher, stigle smo". Tek je tada okrenula glavu od rijeke i prizora koji je do ovog momenta u potpunosti okupirao njenu pažnju. Dvije mlade medicinske sestre u bijelim uniformama mjestimično poprskane crvenim kapljicama stajale su pored nje. Sestre bliznakinje, identične u svemu, čak i u svojoj isceniranoj ljubaznosti. Darvula. Dorottya. Nije izgovorila misao jer je znala da se one ne sjećaju.
-"Dorothy. Dharma. Drage moje, stigle ste", ljubazno im odgovori uz pristojan osmijeh. -"Da li ste bile pažljive? Nadam se da vas nije niko vidio".
Sestre se istovremeno osmjehnuše. -"Ne brinite doktorice, sve je kao i uvijek prošlo kako treba". Jedna od njih je zatim spustila crnu kožnu torbu na pod, pažljivo i polako, a zatim iz nje izvadila staklenu bocu. Druga sestra je iz torbe na podu, uz zvuk zveckanja, izvukla tri kristalne čaše koje je odmah zatim stavila na drveni sto na sredini kancelarije. Doktorica obuhuhvati bocu čije je staklo grijalo njenu hladnu ruku i primače je očima analizirajući sadržaj koji je ispunjava skoro do vrha. I pod slabim svjetlom lampe vidjela je gustu, crvenu tečnost koja je podsjeti na glad koja joj kontroliše tijelo.
-"Nisu se opirali?", upita sestre ne skidajući pogled sa krvi iza zamrljanog stakla. -"Malo. U početku", brzo će jedna od njih, dok je doktorica već posegla za vadičepom kojim je drhtavom rukom otvarala bocu. Vrela krv ubrzo zamirisa igrajući se sa njenim umom i nagonom da se hrani. Suspregnula se od želje da nagne flašu i sve odmah popije dok crvena tečnost života odnosi osjećaj gladi koji je mori. Punila je čaše na stolu, jednu po jednu, i posmatrala kako gusti nektar života miluje kristal. Krv je život. Zatim su sve tri nazdravile u tami kancelarije u kojoj jedini izvor svjetlosti dolazi od treperave sijalice prašnjave lampe.
-"Za krv!", začula je jednu od bliznakinja.
-"Za mladost!", dodade druga nedugo zatim.
Doktorica ih više nije gledala. Lice je okrenula prema velikoj fotelji u uglu prostorije koja je bila sakrivena mrakom. Iz tame je mogla osjetiti poznato lice koje je gleda i koje joj se osmjehuje i tada nesvjesno pređe rukom preko mladeža na vratu, podsjetnika na minula vremena, mladeža u obliku broja. 8. Uzvratila je osmijeh mraku koji je neprekidno gleda.
-"Za prijatelja!", reče i odmah zatim iskapi vrelu krv sa kojom osjeti ponovno buđenje života u kostima.
***
Prošlo je nekoliko minuta od hranjenja i sestre su otišle. Ostala je sama u kancelariji, okružena policama ispunjenim starim prašnjavim knjigama. Ipak nisam sama. Nikad nije bila sama. On je uvijek bio tu, uz nju, posmatrajući je iz sjena. Prijatelj. Davno sklopljeno prijateljstvo još uvijek je trajalo i trajaće zauvijek, a podsjetnik na to nosi na vratu.
-"Moja grofice", napokon će on, ne ustajući sa fotelje u kojoj tama skriva njegovo lice, "ili da vas zovem doktorice Eleonora Usher? Tako vas u ovom životu oslovljavaju, zar ne?" Ona se nasmija i polako mu se poče primicati. "Vi me možete zvati Elizabeth", odgovori mu. Đavo je već ustao i kretao se njoj u susret. Sada je mogla da ga vidi, lica okupanog slabom svjetlošću. Ovaj put joj je izgledao drugačije. Više nije bilo lobanje, rogova i crnog ogrtača koji se sablasno vuče po zemlji. Ne. Ispred nje je stajao mladi muškarac oštrih crta lica i špicastog nosa, mračnih očiju i kose crne skoro poput njene. Na sebi je imao crno odjelo i izbačen lanac od džepnog sata, dok je na glavi nosio polucilindar koji mu se slagao sa garderobom. Bio je obučen kao i većina muškaraca koje je viđala po ulicama grada.
-"Uvijek sam htjela da vas pitam kako to da se ja jedina sjećam prošlog života, dok Darvula i Dorottya ne znaju ništa o tome?", upita ga dok je osmatrala oštrim, crnim pogledom.
-"One su obični pijuni u igri života. A ti - ti si moja kraljica". Njegov odgovor joj izmami širok osmjeh na lice, lijepo iako je već zašla u četrdesete. -"A moja kraljica zna da imamo neka nedovršena posla sa dvoje zaljubljenih budala". Dok je osmjeh na licu doktorice polako jenjavao Đavo je listao knjigu koju ona nije primjetila u njegovoj ruci ranije. Čitao je jedan pasus iz nje, i njegov hrapavi ali gromki glas ispuni prostoriju.
-"Grofica Elizabeth Bathory se može smatrati jednom od najkrvoločnijih monarha i istoriji Evrope, ako ne i cijelog svijeta. Sadistički porivi ove žene rezultirali su smrću preko stotinu mladih djevojaka čija krv je upotrebljivana u ritualnim kupanjima grofice za koja je ona mislila da je čine mlađom i produžuju život. Prema nekim istorijskim navodima broj žrtava je višestruko veći, mada je to u ovom momentu nemoguće potvrditi. Njena krvava vladavina Čahticama je okončana kada je vjerenik jedne od žrtava pronašao beživotno tjelo svoje ljubljene. Zaklet na osvetu, poveo je odbjegle vojnike grofovije, koji su napustili zamak zbog straha od Elizabeth, i uz njihovu pomoć je zarobio, zajedno sa njenim sluškinjama, Darvulom i Dorottyom, koje su optužene za vještičarenje i istog dana spaljene na lomači. Legenda kaže da su posljednje riječi vještica u plamenu bile Krv je život, krv je mladost. Grofica je živa zazidana u najvišoj kuli zamka u kojoj je i ubila skoro sve svoje žrtve. Preko otvora u zidu joj je davana hrana koju je ona odbijala sve do smrti, koja je još uvijek nerazjašnjena. Po predanju je grofica, suočena sa situacijom u kojoj se našla, zubima prerezala vene na rukama i u tišini iskrvarila dok su stražari posmatrali kroz otvor na zidu".
Nastala je tišina. Đavo je sklopio knjigu brzim potezom i ona je nestala brzinom kojom se i stvorila. -"Uskoro će vam se pružiti prilika za osvetu. Marina stiže sljedećim brodom na ostrvo. A za njom će i Edward, danas, sutra, za godinu dana ili deceniju, ali će stići i opet će pokušati da je spasi. Vi ste u prednosti, jer se jedini sjećate svega. Iskoristite to". Brznom treptaja oka Đavo ispari, ostavljajući Eleonoru samu u prostoriji. Sama za sad. Iz zamišljenosti je probudio zvuk sirene, poznata buka koja znači samo jedno. Brod. Nove duše su stigle u Psihijatrijsku bolnicu Usher a među njima je i jedna koju želi više od ostalih. Žrtva sa jednim plavim a jednim zelenim okom.
***
Sve pacijente su postrojili u velikoj sali u prizemlju zgrade. Nellie se vješto držala svoje uloge, ali je ipak uspjela da dobro osmotri željeznu kapiju na ulazu iznad koje je stajao veliki natpis "Psihijatrijska bolnica Usher". Znala je da zgrada pripada doktorici Eleonori Usher, jedinoj ženi psihijatru za koju je čula. Otvorila je ovu bolnicu na izolovanom ostrvu kako bi pružila maksimalnu sigurnost ne samo za stanovnike New York-a, već i za pacijente. Tako bar kaže, mada mislim da ima nešto više iza toga. Stražari su okruživali grupu od desetak ljudi koja se iskrcala sa broda. Neki su bili mirni, tupo zureći u jednu tačku. Drugi su bili nasilni i zbog toga su bili vezani i konstantno čuvani. Buka koja se prostirala salom je bila zaglušujuća, ali uprkos tome čula je otvaranje velikih vrata kroz koja su ušle tri žene. Dvije su bile medicinske sestre u bijelim haljinama koje su padale do ispod koljena a na glavama su nosile kapice sa izvezenim crvenim krstom koji je odskakao od bijele podloge. Kada su se bliže primakle Nellie je shvatila da su bliznakinje, identičnih lijepih lica i ukovrdžane plave kose. Između njih se nalazila treća žena u uskoj crnoj haljini do poda i kragnom koja se penje visoko uz vrat. Doktorica, pomisli dok je posmatrala njenu crnu kosu kako igra sa svakim novim korakom i crne oči na bijelom licu, nesvakidašnje lijepom, koje joj se učinilo poznatim i već viđenim. Tada joj kroz glavu prođe košmar. Nije znala zbog čega.
Tri žene su polagano prolazile ispred novopridošlih pacijenata, pažljivo odmjeravajući svakog od njih. Zveckanje tri para potpetica je postajalo sve bliže i bliže Nellie koja se duboko posvetila svom ludilu za koje više nije ni bila sigurna da glumi. Gledala je u pod izbjegavajući poglede i nadajući se da neće skrenuti pažnju na sebe i da je njena predstava dovoljno uvjerljiva. Tri žene su se zaustavile ispred nje i u prostranstvu velike sale osvjetljene slabim svjetlom neonskih sijalica je po prvi put od kad su stigli zavladala potpuna tišina. Nellie je mogla čuti ubrzavajuće otkucaje svoga srca kako se bori sa panikom u kojoj se našlo. Osjetila je hladne prste na bradi koji na silu podižu njen pogled naviše. Oči su joj se susrele sa licem doktorice i crnilom u njenim proširenim zjenicama. Eleonora se nasmijala. -"Kako zanimljivo. Imaš jedno plavo a jedno zeleno oko". Nellie osjeti kako njeno odglumljeno ludilo popušta samo na jedan trenutak za koji je sigurna da ga je doktorica uočila.
Tri žene nastaviše dalje. Nakon detaljnog pregleda svih novih pacijenata doktorica nešto šapnu sestrama koje izađoše iz sale kroz velika vrata na koja su prije nekoliko minuta i ušle. Eleonora je zatim strogim glasom naredila stražarima. -"Rasporedite sve pacijente u odgovarajuće sobe i dajte im početnu terapiju, a ja ću se od sutra posvetiti svakom od njih posebno". Nellie odahnu. Uspjela sam. -"Djevojko", čuo se glas doktorice i odmah je znala koga doziva. Okrenula se prema ženi ispred velikih vrata sale. -"Ti ćeš poći sa mnom". Nellie osjeti kako je tlo ispod njenih nogu nestalo.
Hodale su hodnikom koji se nastavljao na salu. Nisu žurile, koračale su polako i nijemo. Svaki korak su pratila treptuća svjetla neonki na plafonu. Eleonora je lagano držala Nellie za nadlakticu i diktirala tempo ove bizarne šetnje čiji smisao nije mogla shvatiti. Nisam uspjela. Sada će pozvati policiju, pomisli novinarka u stisku doktorice koji se postepeno pojačavao. -"Kako je čudan način na koji se ponovo srećemo, draga". Nellie nije mogla razumjeti šta time želi da kaže. -"Ti se naravno toga ne sjećaš, ali ja i ti imamo tako bogatu prošlost, Marina".Marina? Ko je Marina? O čemu ona priča? Pitanja su se umnožavala svakom sekundom. Djelićem podjeljene pažnje posmatrala je hodnik kojim hodaju i vrata pored kojih su prolazile. Svaka od njih su imala broj na sebi. Do sada su prošle pored vrata broj 1, 2, 3, 4 i 5. Sa lijeve strane ugledala je i vrata broj 6. Doktorica tada nastavi svoju nerazumljivu priču. -"Duše su čudna stvar Marina. Tijelo može da umre, da podlegne ledenom dodiru vremena i prolaznosti ali ne i duše. One prelaze granice ljudskih okvira i ograničenja smrtnih kostiju i mesa koji čine kavez u kome privremeno borave. A sve duše su i međusobno povezane i njihove veze odjekuju svakim narednim životom stvarajući eho beskonačnosti, odjek igre života i smrti". Prolazile su pored vrata broj 7 koja su bila otvorena. Zbunjena Nellie je pogledala prostoriju iza njih. U njoj je ugledala dvije medicinske sestre, bliznakinje od ranije. Sa njima je bila još jedna mlađa žena, pacijentkinja sudeći po izgledu, vezana za sto. Jedna sestra je velikim špricom izvlačila krv preko igle duboko zabodene u grudi žene koja se jedva održavala u životu. Izvučeni sadržaj je pretakala u staklenu bocu koju je držala druga sestra. Obje su pogledale u Nellie koja prolazi ispred njih i zajednički se nasmijale njenom izbezumljenom izrazu.
Nellie se osjećala kao da je zarobljena u svom košmaru, ali ovu noćnu moru nije mogla savladati i kontrolisati. Doktorica se zaustavila ispred vrata broj 8, posljednjih u nizu i na kraju hodnika kojim su hodale vijekovima. Tek je sada vidjela tamni mladež na Eleonorinom vratu. 8. Prisjetila se stvorenja iz svojih snova, stvorenja koje je opsjeda od djetinjstva i shvatila je da ga upravo gleda. Svoj košmar. Doktorica je otvorila posljednja vrata iza kojih je izbijala čista tama kojoj je Nellie pripadala i koja ju je toliko puta proždirala u morama. Jednim potezom ruke bez opiranja Eleonora je gurnu u sobu i Nellie pade na pod. Posljednje što je vidjela bilo je lice doktorice koje polako nestaje iza vrata koja se zatvaraju. Lice Đavola. Samo jedna misao pobježe kroz tanak procjep svjetlosti koja iščezava. Spasi me. Nije znala kome je upućena. A zatim...ništa. Mrak. Gubi se u njemu. Postaje tama.
Nastaviće se...
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (15). Trekbekovi:(0). Permalink
Autopsija zla: Željezna djevica (2)
theatrebizarre | 06 Oktobar, 2013 18:48
"...Come play my game,
inhale, inhale, you're the victim,
come play my game,
exhale, exhale, exhale..."
-Breathe; The Prodigy-
-"Moja kraljica je zaista nešto posebno, zar ne?", upitao ga je nakon što je još jednu bijelu figuru poslao van šahovskog polja. Anđeo je samo ćutao i u tišini posmatrao hrpu bijelih leševa pored šarene mermerne ploče. Zvuk otkucaja srca je postajao sve tiši i tiši sa svakim novim potezom crne kraljice. Bila je nezasitna. -"Nema ništa ljepše od posmatranja sopstvene kreacije i savršenstva njene krvoločne prirode", ponovo će Đavo kroz smijeh, sa nadom da će natjerati Anđela na predaju. -"Još ništa nije gotovo, prijatelju". Anđelova odlučnost izbrisa samopouzdanje sa Đavolovog lica. "Tačno je da je zlo snažan pokretač, ali dok god postoji vazduh u plućima i krv u venama postoji i dobro u svakom čovjeku, pa i u tvojim štićenicima". Đavo se u početku smrknuo, slušajući govor svog protivnika, a kada je Anđeo ućutao, on se poče nekontrolisano smijati. -"Tvoj optimizam me uvijek oraspoloži". Anđeo je ostao ozbiljan. -"Zapamti moje riječi. Vladavina tvoje kraljice se bliži kraju".
*Decembar, 1610. Čahtice, Slovačka*
-"Marina! Marina, gdje si?". Čula je majčino dozivanje iz prizemlja stare kuće u kojoj su njih dvije same živjele. Na brzinu je stavila maramu preko glave i brzim pokretima ruke popravila bijelu kecelju koju nije nosila samo dok je spavala. Na izlazu iz sobe se brzo pogledala u malo ogledalo i u njemu ugleda svoje oči koje su sve fascinirale, pa čak i nju samu. Nikad se nije navikla na svoj pogled iako je živjela sa njim. Jedno oko plavo, jedno zeleno, pomislia je dok je zatvarala vrata svoje sobe. Hitrim korakom se spustila niz drvene stepenice koje su je vodile do male kuhinjice iz koje je dopirao majčin glas. -"Marina, pa koliko te puta moram zvati da bi se ti udostojila da se odazoveš?". Majka zvuči zabrinuto, pomislila je prije nego što je izustila izvinjenje. -"Žao mi je. Spremala sam se u svojoj sobi". Tada je vidjela dva vojnika koja stoje ispred otvorenih ulaznih vrata. -"A ko ste vi?", upita Marina strance u uniformama sa grbom porodice Bathory, vladara grofovije. -"Oni su...", zaustila je majka plačnim glasom, ali je jedan od muškaraca prekinu. -"Poslani smo od strane naše drage grofice, Elizabeth Bathory, da vam lično prenesemo njene pozdrave. Grofica je čula priče o vašoj ljepoti i želi da vam ukaže čast da joj služite kao njena lična dvorjankinja".
Marina je osjetila kako se soba oko nje počela okretati. Majka više nije mogla suspregnuti suze i poče glasno jecati čvrsto zgrabivši svoju kćerku u naručje. -"Ne, ne možete mi je uzeti! Ona je sve što mi je ostalo!". Marina nije plakala, ne zato što nije htjela već zato što je izgubila svu snagu iz tijela. Odmah se sjetila strašnih stvari koje je slušala već godinama, jezivih priča o sudbini mladih djevojaka koje uđu u zamak Čahtice i više nikad iz njega ne izađu. Priča se da je grofica nakon smrti muža, prije skoro sedam godina, izgubila razum i da ubija svoje dvorjankinje, prinoseći njihova tijela kao žrtve Đavolu. Jeza strese njeno krhko tijelo i Marina se nesvjesno prekrsti. To su samo priče, tješila se iako je znala da ne može varati samu sebe. -" Ne brini mama, sve će biti uredu", laž joj prirodno skliznu sa usana. -"Poći ću sa vama, ali mi morate dopustiti da se pozdravim sa Edwardom".
***
Čekao ju je na istom mjestu kao i svaki dan, pored velikog hrasta na ivici šume, mjesta gdje su se upoznali, prvi put poljubili i gdje je ona pristala da se uda za njega. To je bilo njihovo tajno sastajalište kome su se radovali na kraju dana i gdje su bili bitni samo oni, bez briga spoljašnjeg svijeta i okova stvarnosti. Ogrnuo je staro, debelo krzno izjedeno moljcima, ali uprkos tome hladnoća se zavukla duboko pod kožu pretvarajući njegove kosti u ledenice. Grijala ga je jedino pomisao na nju, Marinu, ljubav njegovog života. Sam pogled na nju, njeno lijepo lice i te čarobne oči držala ga je u životu dok su mu očnjaci ledenog vjetra kidali pluća.Njene oči - jedno oko plavo, jedno zeleno.
Gledao je u pravcu iz kog je očekivao da se pojavi svakog trenutka. Već ju je zamišljao kako mu se užurbanim korakom približava i skače u naručje, dok se njegov dah mješa sa njenim u vrtlogu pare na smrznutom vazduhu. Osjećao je kako mu se na hladnom vjetru muti pogled i mrznu trepavice čime je objašnjavao ono što je u početku, sasvim nejasno, vidio. Prema njemu su se kretale tri mutne figure, od kojih je jedna sigurno morala biti Marina. Ali za druge dvije nije imao objašnjenje. Nekoliko trenutaka kasnije, kada su mu se približili, ugledao je Marinu i dva dvorska stražara kako drže, svaki sa svoje strane, njegovu dragu ispod ruke.
Nije mogao čekati da mu se približe, već je krenuo njima u susret, zbunjen i prepadnut ovim prizorom. -"Šta se dešava?", upita drhtavim uplašenim glasom, "Marina, ko su oni?". Ona mu ne odgovori, već ga brzinom zagrli oko vrata tiho jecajući. Mogao je osjetiti kako se njene suze lede na smrznutoj koži. U daljini je čuo stražare kako govore, a mogao je razabrati samo nekoliko riječi. Grofica... ljepota... čast...dvorjankinja... riječi su bježale na vjetru zime i gubile se u noći. Jedino što je mogao čuti bio je govor Marininih očiju. Spasi me. Spasi me, odjekivalo je u njemu dok su stražari odvodili njegovu ljubav u sigurnu smrt. Spasi me. Spasi me. Ostao je da stoji ispod hrasta, sam, još nesiguran u stvarnost onoga što se ispred njega odigralo. Vjetar se igrao sa granama starog drveta, čije su grane šaputale. Spasi me. Spasi me.
***
Vožnja kočijom nije bila duga, ali se Marini učinilo kao da je prošao čitav jedan život od momenta kada je još bila u svojoj sobi i razmišljala o Edwardu do trenutka kada se ispred nje stvorilo veliko kameno zdanje sa kulama koje paraju oblake i probadaju srce nebesa. Sada je ona neko drugi, sjena stvarnosti i prethodnog života. Iako su je stražari ubjeđivali da je gost, njihovi čvrsti stisci su govorili suprotno. Ona je zarobljenik, dovedena ovdje da okonča svoj život i da njene ostatke raznesu oštri vjetrovi zime i zaborava. Čula je zveketanje lanaca i škripu velikih drvenih vrata na ulazu u dvorac. Zvijer je otvorila svoja usta gladna njenog hladnog mesa.
Na ulazu nije bilo nikoga. Zamak je djelovao napušteno, oronulo, kao da ništa živo u njemu ne boravi, kao da je vrijeme zaboravilo na njegovo postojanje. Priče koje je slušala o Čahticama kao dijete nisu se poklapale sa prizorom ispred nje. Gdje su nestali svi ti ljudi, brojni podanici, vojnici, seljaci? Gdje su? Pobjegli su, pomisli u trenutku čistog užasa u kome sve postaje jasno.Svi su pobjegli. Ali od koga? Od čega? Shvatila je besmislenost svojih pitanja čim su joj odjeknula mislima. Zauzeta borbom u sebi nije primjetila kako stisak grofičinih stražara oko njenih ruku slabi do potpunog nestanka. Upala je u vrtlog beznađa, dok razum gubi kontrolu nad njom predajući njenu svijest kamenim zidinama zamka. Potpuno se predala demonima ovog mjesta, postajući i sama jedna od aveti koje njime lutaju. Mogla je čuti glas koji je doziva, glas Đavola koji dopire iz najviše kule prema kojoj se i uputila. Gore pripada, sa njom, svojom groficom. Ona je sad njen život. Edward, pomisli u momentu, kao da pokušava zadnjim atomima snage svoje duše da zgrabi slamku spasa prethodnog života. Ali ta misao iščeznu brzo kao što se i rodila. Penjala se nestabilnim stepeništem dok je vjetar zviždao kroz pukotine u zidu i mješao se sa vazduhom ispunjenim mirisom truleži i krvi, stvarajući kakofoniju zvukova, jezivu melodiju smrti, a pored nje su, umjesto stražara, hodale dvije pogurene starice.
Na kraju stepeništa čekala su ih teška, drvena vrata ispod kojih se provlačila slaba svjetlost i dah stvora koji iza njih živi. -"Stigli smo", reče jedna starica suvim glasom. "Grofica vas željno iščekuje", dodade druga žena, identična prvoj. Stara Marina bi se pitala kako su se stražari pretvorili u ove vještice izboranih lica i beživotnog pogleda. Ona bi pokušala pobjeći, učinila bi sve što je u njenoj moći da se spasi, da izbjegne sudbinu za koju zna da je čeka. Ali ne i ova Marina. Ona se predala koščatim stiscima smrti, hipnotički privučena stvoru koji je očekuje sa druge strane vrata. Došlo je vrijeme da upozna Đavola.
***
-"Moja kraljica je jača nego ikad, ne znam kako planiraš da je pobijediš". Đavolov osmjeh se polako pretvarao u bijes dok je posmatrao sigurnost na licu Anđela. -"Tvoja kraljica odbrojava svoje posljednje sate". Anđeo vrhovima prstiju obuhvati bijelog skakača i pomjeri ga pored jednog od pijuna. -"Potcjenjuješ snagu volje i moć ljubavi, prijatelju. A upravo je ljubav ta koja će ti i presuditi". Đavo je nijemo posmatrao malu bijelu figuru u obliku propetog konja i pokušavao da dokuči značenje Anđelovih riječi.
Edward je još dugo stajao ispod starog hrasta gdje je po možda posljednji put grlio Marinu sa skamenjenim pogledom uprtim u tri para otisaka stopala u snijegu koja bježe od njega. Sve se odigralo tako brzo i u momentu je njegov život izgubio smisao. Izgubio sam je. Poželio je da vrisne, da se oslobodi napetosti i straha koji su ga gušili, ali nije imao snage. Samo je stajao na istom mjestu leđima oslonjen o suvu ispucalu koru besmrtnog drveta. Molio je za pomoć tihom molitvom koja mu je odzvanjala grudima u ritmu lupajućeg srca. Tražio je pomoć u ovom trenutku najveće slabosti i bespomoćnosti. Spasi me, šaputao je vjetar glasom nestale nade. Pao je na koljena i tiho jecao dok je poljubac zime ledio njegove suzne oči.
-"Ustani Edwarde". Čuo je glas koji ga zove, a zatim nestaje sa vjetrom. "Vrijeme je. Kucnuo je čas da otmeš Marinu iz kandži sudbine i spasiš je od Đavola". Edward je i dalje klečao, gubeći osjećaj u rukama koje je zakopao duboko ispod snijega. Nije dizao pogled. Ignorisao je iluziju da u ledenim zvižducima čuje nečiji glas. Niko mu ne može pomoći. Sam je. -"Nisi sam", odgovori mu glas na neizgovorene riječi, "tvoj Anđeo je uz tebe". Ove riječi su ga natjerale da u trzaju podigne glavu i uperi pogled ispred sebe. Na snijegom prekrivenoj ravnici, desetak metara ispred njega, stajao je bijeli konj i gledao prema starom hrastu. -"Uzjaši vjetrove leda i leti. Leti krilima Anđela u susret svojoj sudbini. U susret Marini. Leti".
***
Drvena vrata su se otvorila i Marina se našla u neobičnoj prostoriji koja nije ličila na ostatak zamka. Stotine i stotine svijeća osvjetljavalo je ovu sobu kružnog oblika. Svaki plamen je stvarao svoje sjene koje su plesale po kamenim zidovima i visokom plafonu kule. Soba je bila ispunjena i brojnim buketima uvelih crvenih ruža čije su opale latice prekrivale pod. Polako se kretala praćena pogledom starica koji je mogla ojetiti na potiljku. Svakim korakom je sve dublje ulazila u Đavolju jazbinu, a njen život se polako gasio i gubio među rasplesanim sjenkama. Uvele latice su šuškale pod njenim stopama remeteći skoro savršenu tišinu. Iako je tu bila sve vrijeme, Marina ju je tek nakon nekog vremena ugledala ispred sebe. Grofica, panično pomisli i osjeti zujanje vrele krvi u ušima.
Grofica je ležala u kadi do pola napunjene tamnom krvlju. Gomila crvenih latica je slobodno plutala na površini, polaka upijajući gustu crvenu tečnost. Oko krvave kupke nalazile su se gomile kostiju, neke sa ostacima jos nepotpuno raspalog mesa, od kojih se širio posmrtni dah truleži mješajući se sa slatkim mirisom uvelih ruža. -"Predstavljamo vam našu groficu, Elizabeth Bathory", reče jedna od starica umiljatim, pretjerano uljudnim, glasom. Elizabeth im je bila okrenuta leđima i nije reagovala na riječi vještice. Tiho je ležala ne uznemiravajući crvenu površinu na kojoj plivaju latice. Zatim, nakon nekoliko momenata tišine, grofičino tijelo se počelo uspravljati i drhtavim pokretima izdizati, izlazeći iz kade. Diskretna svjetlost svijeća je stvarala sliku stvorenja o kome je Marina dugo slušala, stvorenja iz jezivih priča koje opsjedaju Čahtice. Otjelovljenje Đavola. Grofica se kretala prema njoj ostavljajući krvave tragove stopala koji su bivali sve bliži i bliži. Nago tijelo mrtvaca koji jedva diše okupira njeno vidno polje, i sada je mogla da je vidi u potpunosti, svoju sudbinu i svoj skorašnji kraj. Mršavi stvor sive, ispijene kože kružio je oko nje, odmjeravajući svaki dio njenog uzdrhtalog tijela. Krajičkom oka Marina je posmatrala upale crne oči, ništavne i prazne, i ispijeno lice sa dubokim borama. Prorijeđena crna kosa sa pramenovima sijedih vlasi jedva je pokrivala ogoljeno tjeme. Na vratu se isticao ožiljak u obliku broja 8 iz koga je izbijala tama u pulsevima mrtvačkog srca u grudima grofice. Kroz usjeke između trulih zuba širio se smrad tijela koje trune iznutra i dah ispunjen teškim mirisom krvi.
Zaboravila je na strah jer se on duboko u njoj ukorijenio tako da je postao dio nje, nešto što je dopunjava i čini onim što jeste - žrtva. Samo to, ja sam samo žrtva bez lica, bez ličnosti. Kada se, vijekovima kasnije, bude pričalo o Krvavoj Grofici, moje ime će izblijediti na pergamentu vremena. Biću zaboravljena. Kao i mnogi prije a i posle mene. Edward će me zaboraviti. Pamte se samo oni čija su imena ispisana crvenim mastilom, a zlo pobjeđuje. Uvijek.
Marina usmjeri pogled na nešto što se nalazilo direktno iznad kade u kojoj je do prije nekoliko momenata ležala Elizabeth. Metalni oklop, taman i zarđalih ivica, visio je zakačen za lanac povezan sa svodom kule. Sprava je ličila na mrtvački sanduk, s tim da se na njenom vrhu nalazio, u metalu izrezbaren a plemenom svijeća naglašen, lik mlade djevojke. -"Željezna djevica", napokon će grofica umornim glasom, gotovo šapatom. -"Moja kreacija. Unutrašnjost metalnog okvira ispunjena je oštrim šiljcima koji istišću krv i život iz bilo koga ko u njega zakorači". Znači tako ću okončati, izbodena do smrti dok se svaka kap moje krvi cijedi za groficu. Nije ni primjetila da su vještice već počele spuštati Djevicu, zajedniči povlačeći polugu u uglu sobe. -"Vrijeme je draga Marina. Vrijeme je da svojom žrtvom, svojom krvlju produžiš moju mladost i moju ljepotu". Elizabeth se okrenula i vraćala nazad u kadu, dok je zvuk lanaca i škripećeg metala, vrisak Željezne Djevice, gušio u Marini i najmanju želju za otporom. Tiho je pustila suzu, pogela glavu i nečujno izgovorila jedinu molitvu koja je imala smisla - "Edwarde, spasi me, u ovom ili nekom drugom životu". Zatvorila je oči. Jedno oko plavo, jedno zeleno.
***
Bijeli konj je jurio kroz šumu prestižući i sam vjetar. Edward je obuhvatio njegov vrat u strahu da bi mogao izgubiti kontrolu i pasti. Mogao je osjetiti vrelinu tijela ispod sebe i naprezanje mišića dok sniježni pastuv izbjegava debla i pobjeđuje u trci sa vremenom. Ali koliko je vremena još ostalo. Dok su jurili šumskim putem prateći tragove kočija Edward se molio da stignu na vrijeme i spasu Marinu. Spasi me, ponovo je odjeknulo između stabala. Nakon nekoliko otkucaja srca ispred njega se stvorilo kameno čudovište koje svojim kulama razdire tamne oblake. Stigli smo. Marina izdrži. Bori se. Ti nisi žrtva. Konj se naglo zaustavi ispred kapija zamka. -"Odavde moraš nastaviti sam", čuo je Edward glas Anđela dok se borio sa vrtoglavicom i zbinjenošću. -"Srećno Edwarde i zapamti: ništa nije jače od vaše ljubavi, ni grofica, ni Đavo čak ni sama smrt, jer takva ljubav odzvanja kroz eone čineći vas besmrtnim i vječno mladim. To je tajna koju grofica nikada neće saznati. Tako ćeš je i pobijediti". Konj zatim nestade nošen ledenim vjetrom koji ga je i stvorio. Ostao je sam suočen sa zamkom i njegovim demonima.
Trčao je stepeništem koje je vodilo na vrh najviše kule, iako nije znao zbog čega. Ugledao je drvena vrata i mogao je čuti Marininu dušu iz njih, dušu koja ga doziva i moli za pomoć. Spasi me. U jednom je pokretu razvalio bravu i uletio u kružnu sobu. Miris truleži, krvi i uvelog cvijeća je bio skoro zasljepljujući i on umalo pade na koljena, oboren teškim vazduhom. Plamen svijeća se teturao poput njega samog, bacajući slabu svjetlost na središte sobe i kadu u kojoj je ležao Đavo. Pored njega, na tepihu uvelih crvenih latica ležala je Marina, bezbojne kože prekrivene brojnim ubodima iz kojih su curile rijetke kapi krvi. Rane su prolazile i kroz njenu lobanju, smrskanu pod pritiskom. Ali njene oči su ga gledale, netaknute šiljcima. U njima je čuo molitvu, nečujno izgovorenu.
Pao je na koljena i glasno jecao.
Đavo skloni kapuljaču sa lobanje, otkrivajući dva tamna roga koja su nikla iz bijele kosti. Ustao je iz kade i prišao Marininom tijelu. -"Žrtva. Ništa više od toga. Samo - žrtva". Zatim je nestao. Edward nije slušao Đavolove riječi. Čuo je jedino Marinu. Spasiću te, u ovom ili nekom drugom životu!"
Nastaviće se...
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (24). Trekbekovi:(0). Permalink
Autopsija zla: Krvava grofica (1)
theatrebizarre | 04 Oktobar, 2013 11:00
"And God knows I'm not dying but I bleed now
And God knows it's the only way to heal now
with all the blood I lost with you,
it drowns the love I thought I knew..."
-My blood; Ellie Goulding-
-"Tvoj potez, Anđele", reče nakon što je pomjerio lovca preko šahovske table. Crna figura je dijagonalno otplesala na površini hladnog mermera. Anđeo nije posmatrao polje, već je bio zagledan u njegove crne oči, prazne u ništavilu. -"Predvidljivo kao i uvijek, prijatelju", odgovori mu, dok je kažiprst i palac savijao oko bijelog topa na svojoj strani table. Ne skidajući pogled sa Đavola napravi potez figurom koja se zaustavila svega nekoliko polja ispred mjesta na kom je, par trenutaka ranije, i počivala. Zavlada tišina. Mogli su se čuti jedino tihi otkucaji srca u malim, crnim i bijelim vojnicima na hladnim, crnim i bijelim poljima. -"Koliko dugo već igramo ovu partiju šaha?", upita Anđeo jedino kako bi prekinuo neprijatni muk u kome su se nalazili. Đavo zatvori oči, kao da pokušava da prizove neko davno izgubljeno sjećanje. -"Od početka vremena, još od kada je sve nastalo iz ničega", odgovori mu ne otvarajući oči. -"Predugo, ako mene pitaš", reče Anđeo zagledan u ratište ispred sebe i u figure nesvjesne igre u kojoj se nalaze. -"Koliko će još trajati, pitam se", promrlja sebi u bradu duboko izgubljen u mislima. Đavo ga je ipak čuo. -"Ne dugo, s obzirom kako igraš", reče, dok mu je smiješak razvlačio grimasu na umornom licu. -"Mislim da je vrijeme da te napadnem kraljicom!".
*Januar, 1604. Čahtice, Slovačka*
Bezizražajnim pogledom osmatrala je kamene zidove hodnika i udisala vlažni vazduh na putu do svojih odaja. Zvuk njenog koraka ispunjavao je mračne prolaze kojima je žurno hodala, dok je igra plamena u fenjerima stvarala sjene koje je dozivaju i raduju joj se, njoj koja je i sama sijenka ovog života izgubljena u kamenoj utvrdi. Užurbano se kretala uskim hodnicima pokušavajući da obuzda tešku haljinu koja je sputava u namjeri da pobjegne od tame koja ju je sustizala i mrtvačkom hladnoćom milovala vrat. Prokleta haljina, poželi da izusti, ali se ujede za jezik i ne naruši ukletu tišinu koju remete jedino zveckanje cipela i pucketanje fenjera na zidu. Zauzeta bježanjem nije primjetila kako joj se tmina prišunjala, pojačavajući stisak oko njenog tankog vrata gušeći je dok joj srce pokušava iskočiti iz koštanog zatvora ispod korseta. Nije mogla više izdržati. Pala je na koljena i osjetila kako vrele suze pale njenu bijelu kožu i peku njenu umiruću dušu. Plakala je zbog vijesti o smrti muža za koga nije ni znala da toliko voli. A plakala je i jer je znala da sada, više nego ikad, sjene oko nje postaju snažnije a ona više nema snage da se sa njima bori. Izdah joj se pretvorio u vrisak, krik momenta slabosti koji je odjeknuo kamenim hodnicima kojima lutaju samo izgubljeni duhovi vremena, nespokojne utvare i demoni prošlosti. Sada je i ona jedna od sijenki koje nijemo obitavaju u kamenu, ona - grofica Elizabeth Bathory.
Brisala je suze svilenim rukavom kada je ušla u svoju sobu. Trebalo joj je par momenata da otjera strah iz uma i da smireno prihvati da je sada udovica. Ponovo sama. To nije bilo ništa novo, navikla se na samoću i otuđenost u ovom zamku. Ipak, nikad se nije ovako osjećala, potpuno usamljena i napuštena, kao da je jedina koja uduše ustajali vazduh ovog kamenog zatvora.
Skinula je teške okove haljine sa sebe i potpuno naga stajala pred ogledalom. Shvatila je kako su joj se godine, bas kao i usamljenost, prišunjale, neprimjetno ostavljajući tragove minulog vremena na njenom licu. Vrhovima prstiju lagano pomilova ivice usana i nabore oko očiju kao da pokušava da jednim pokretom izbriše znakove starenja i bore koje vrijeme nemilosrdno na njoj crta. Koža joj više nije tako čista i bijela kao onog dana kada se udala za Ferenca. Moja mladost je, kao i moj dragi muž, umrla. Hladnoća koja se ušunjala u sobu kroz otvoren prozor podsjeti je da se opet, kao i nebrojeno puta do sad, predugo zadržala u sopstvenim mislima, izgubljena u tami svoga uma. Naslonila je glavu na jastuk i bezuspješno pokušavala da suspregne suze koje su ponovo nekontrolisano navirale.
***
-"Zašto baš kraljicom?", upita ga Anđeo, ne sakrivajući uzbuđenje na svom licu. Đavolova nagla odluka ga je zabavljala. -"Vrijeme je", odgovori mu, "spremna je. Sjeme zla davno posijano u njoj je niklo i raste u tami koja ga njeguje, stežući njeno srce i mračeći njen um". Ponovo zavlada neprijatna tišina. Ushićenost na licu Anđela je nestala. Pogled mu se srete sa protivnikovim crnim očima. -"Znaš Anđele, svaka figura na ovom polju nosi mrak u sebi, crnilo koje čeka momenat svog rođenja. Jednom probuđena, ta tama postaje jedina bitna stvar u životu, ideja vodilja koja oblikuje naše pokrete i poteze na šahovskom polju života. Upravo to se desilo i sa mojom ljubljenom kraljicom. U momentu najveće slabosti postala je najjača i najopasnija. Po tebe, naravno". Histeričan smijeh se prolomi prazninom oko njih, a Anđeo nije skidao oči sa razjapljenih čeljusti iz kojih je dopirala ova neprijatna buka. Đavo se, zatim, spustio bliže mermernoj ploči dok se njegov dah ocrtavao na sjajnoj površini. Približio je usne figuri kraljice, šapnuo joj nešto što Anđeo nije mogao čuti, a zatim je noktom kažiprsta pomazio malu crnu krunu na njoj.
Mislila je da će sa novim danom brige i strahovi nestati, da će nekako u snu odbaciti sebe, svoju kožu i misli i roditi se ponovo u nekom drugom tijelu. Prevarila sam se. Bez obzira koliko dugo sjedila ispred njega, iz ogledala ju je još uvijek posmatrala ista stara Elizabeth, preko noći ostarjela i oronula, sijenka nekadašnje ljepotice u koju se Ferenc zaljubio. Sad je Ferenc mrtav a sa njim je umrla i ona, iako joj tijelo to još ne prihvata i nastavlja da živi po ustaljenoj putanji.
Začula je kucanje na vratima. Prije nego što je uspjela da izusti i riječ, u sobi su se našle dvije starije žene, ogrnute u teške mantije isprskane mrljana od mastila i voskom. Kapuljače su im prekrivale osjedjele glave i djelimično sakrivale stara, sasušena lica, najružnija koje je Elizabeth ikada vidjela i koje je uvijek posmatra sa dozom gađenja i prezira, iako je naravno to vješto krila. Pitala se kako nešto tako ružno može da postoji i opstane a da samo sebi ne presudi. Ona bi sebi oduzela život.
-"Darvula. Dorottya. To ste vi", reče, glumeću učtivost. Pogurene spodobe, seste bliznakinje i odraz jedna druge, su se usporeno kretale od ulaznih vrata do kozmetičkog stola gdje je ispred ogledala sjedila grofica. Sestre su bile njene savjetnice još od prvog dana njenog boravka u zamku Čahtice. -"Moja draga grofice, nadamo se da ste dobro", reče Darvula, praveći se da joj je stalo gotovo jednako dobro kao i Elizabeth. -"Grof je sada na boljem mjestu, pobjegao je od okrutnosti ovoga svijeta", nadovezala se Dorottya. Elizabeth je ćutala i posmatrala sestre osuđujućim pogledom iza maske ljubaznosti. Sada kada ih vidi na svjetlu dana i ne čudi se zašto ljudi za njih kažu da su vještice. -"Vijest o smrti mog dragog muža me duboko potresla", napokon će, "ali život ide dalje i ja moram učiniti sve što je u mojoj moći da nastavim njegov posao i spriječim da grofovija osjeti njegov nedostatak". Znala je da će ovaj diplomatski odgovor udovoljiti njihovim ušima. Možda će tako prije i otići. -" Drago nam je da je grofica razumna u ovako teškom trenutku". Naklonile su joj se i uputile ka izlazu, hodajući jedna do druge. Elizabeth osjeti olakšanje dok je gledala kao vještice odlaze. -"Ako vam treba bilo šta, moja grofice, samo nam recite. Mi smo tu da vam izađemo u susret i pomognemo", reče jedna od njih a grofica nije bila sigurna koja. Nije ni bitno. -"Samo mi pošaljite dvorjankinju da mi pomogne da se spremim za doručak. To bi bilo to. Hvala vam, drage moje". Zvuk zatvaranja vrata joj donese olakšanje. Ponovo je sama sa svojim mislima i sa svojim ogledalom koje je ne laže. Opet je gledala svoj odraz, nepromjenjen, i dalje isti kao i prije par minuta. Ali ogledalo je otkrivalo još nešto što ranije Elizabeth nije primjetila i zbog čega ponovo osjeti ledeni stisak tame oko vrata kao i prethodne noći. Neko sjedi na mom krevetu!
Okrenula se da bi se uvjerila da je ono što je vidjela samo okrutna igra njenog umornog uma. Nadala se da je samo to. Pogledala je krevet i sada je znala - nije sama u sobi. U dubini pluća osjeti rađanje vriska koji prostruja ka ustima ali se zaledi u grlu i Elizabeth nijemo pade sa stolice, osjećajući kako je svijest izdaje. Na ivici velikog kreveta sjedio je neko, nešto, u crnom ogrtaču čiji kraj je slobodno padao na pod. Koščatim rukama se držalo za ivicu kreveta, a glavu je okrenulo pravcu nje koja je klečala na podu pored stolice. Razrogačenim očima je posmatrala stvorenje koje nije imalo lice, već se ispod kapuljače nalazila ljudska lobanja. Stvor lagano ustade sa kreveta i, ne hodajući već lebdjeći neposredno iznad poda, poče se primicati grofici koja se i dalje borila da ispusti glas, da vriskom nadvlada smrtni strah koji je ispunio sobu.
-"Ne bojte se, moja grofice", čula je glas stvorenja, hrapav i hladan, -"ja sam tu da vam pomognem, iako vam se sada tako ne čini". Nastavljao je da joj se primiče i, nakon što je sa njegove lobanje spala kapuljača, grofica je ugledala dva tamna roga koja se spiralno odvajaju od bijele kosti. -"K...ko...št...šta..?", pokušala je da izgovori, ali je stvor prekine. -"Šta sam ja? Mislim da to dobro znaš. Ja sam Đavo, tvoj novi prijatelj Elizabeth". Grofica je mislila, nadala se, da sanja, da njen napaćeni um igra mračne igre sa njom. Ali sve je govorilo u prilog tome da nikad u životu nije bila budna kao sad. Đavo je već primakao glavu njenom uhu, dok je Elizabeth skamenjeno gledala u istu tačku na krevetu gdje je i ugledala stvorenje u crnom, prašnjavom i pocjepanom ogrtaču. Ledena hladnoća, zbog koje joj se i najsitnija dlačica na licu podigla, pretvarala se u škripavi šapat i razaznala je riječi koje joj je uputio. On. Đavo. Te riječi će joj odzvanjati u glavi od tog momenta pa sve do trenutka njene smrti. -"Nemoj da se plašiš Elizabeth. Ja mogu da vidim tvoj um, tvoje strahove ali i tvoje želje, a mogu ostvariti i jedne i druge. Čezneš za svojim mužem i za mladošću koja te na njega podsjeća. Njega ti ne mogu vratiti, ali ljepotu mogu. Zapamti: krv je život, krv je mladost. Zapamti". Nakon toga lagano kažiprstom dodirnu njen vrat i grofica osjeti miris spaljene kože koji je probudi iz transa u kome se nalazila.
Prošao je momenat čistog užasa prije nego što se davno zaleđeni vrisak vratio u život i napustio njene grudi. Vrištala je histerično, bacajući stklene bočice i pomade sa stola. -"Sklanjaj se od mene! Sklanjaj se od mene! Ne diraj me!" U napadu ludila nije ni primjetila da je posmatra izbezumljena mlada djevojka, isprepadana kao i grofica sama. Dvorjankinja je pokušala da je smiri ali bezuspiješno. -"Grofice, molim vas, smirite se. U sobi nema nikoga osim nas". Elizabeth je nije čula. Samo se držala za opekotinu na vratu i neprekidno vrištala. Djevojka na kratko ugleda grofičin vrat i sprženu kožu na njemu. Opekotina je imala oblik broja - 8. Dvorjankinja se na brzinu prekrstila, a zatim izjurila iz sobe, dok su hodnicima zamka odzvanjali krici grofice Elizabeth.
***
Dani su se smjenjivali, prolazili jedan za drugim. Grofica ih je provodila u svojoj sobi nikako je ne napuštajući. Sada se smirila a noćne more polako prolaze i sve se rijeđe budi vrišteći i pipajući vrat na kome više nema opekotine, već samo ožiljak kao trajni podsjetnik da nije umislila posjetu Đavola i njegove riječi koje još čuje kao da ih nikada nije prestao izgovarati.Krv je život. Krv je mladost. Zapamti. Njegov glas je postao grofičin trajni pratilac.
Prvo sunčano jutro nakon dugo vremena izmamilo je Elizabeth iz kreveta u kome je boravila većinu dana. Osjetila je potrebu da otvori prozor i uživa u dahu zime koji joj grebe kožu i vraća je u život. Prišla je ogledalu i skinula teški pokrov koga su stavili onog dana kada je izgubila razum. Kao i uvijek do sad, ogledalo je nije lagalo. U njemu je ugledala staricu, iako je bila u četrdesetim. Nekoliko zadnjih dana je zaista ostavilo traga na njenom, već dovoljni izmučenom, tijelu. Već je bila sjela za mali sto ispred ogledala, ne skidajući pogled sa svog odraza, kada je čula škripu otvaranja vrata i korake što joj se približavaju. I bez da pogleda znala je ko je to. Bile su to sestre vještice - Darvula i Dorottya.
-"Grofice, tako nam je drago što ste ustali iz kreveta", reče Dorottya otkrivajući svoj krezavi osmjeh. -"Jako ste nas zabrinuli. Nadam se da se osjećate bolje", dodao je njen odraz, Darvula. -"Da hvala vam drage moje, osjećam se mnogo bolje", odgovori Elizabeth uz učtiv osmjeh. -"Darvula, donesi grofici doručak, a ja ću poslati po dvorjankinju da vam pomogne u spremanju, draga grofice". Elizabeth nije bila sigurna kada su sestre izašle a kada je mlada djevojka ušla. Zna samo da je uočila strah u dvorjankinjinim očima i tada je shvatila da je to ista djevojka koja ju je zatekla u napadu ludila. Preplašena djevojka se blago pokloni i tihim korakom priđe grofici. Stala je iznad nje i sada su obje bile okrenute ogledalu u kome je Elizabeth pažljivo osmatrala njeno lice. Shvatila je da je za jednu prostu djevojku jako lijepa. Dvorjankinja drhtavom rukom obuhvati dršku teške četke i poče češljati gustu crnu kosu grofice sporim pokretima u kojima se ogledala njena prestrašenost.
Pokreti četke su se smjenjivali i grofica je shvatila kako se njeni mišići opuštaju a tjelo joj tone u snu sličan trans. Nakon jako dugo vremena bila je smirena. Zatvorila je oči i prepustila se. Tada, kako su oštre dlačice prešle preko ožiljka na vratu, grofica osjeti zasljepljujući bol koji joj je parao potiljak i čupao oči vrelim kandžama, isti bol kao i onog dana kada ju je dodirnuo Đavo. U naletu pomračenja uma vrisak se oteo iz njenih usta a tijelo se izvilo u boloj agoniji. Nesvjesna svojih pokreta, kontrolisana bijesom koji je ponovo njome upravljao, udarila je djevojku, a dok je padala na pod vrele kapi njene krvi poprskale su Elizabethino lice. Uplakana dvorjankinja je istrčala iz sobe držeći se za nos iz koga je lila krv. Grofica je bijesno brisala crvene mrlje sa lica i posmatrala crveni trag koji ostaje za njima. Poželjela je da stigne nesposobnjakovićku i da završi započeto. No nešto je zaustavi, nešto zbog čega gnjeva u potpunosti nestade. Elizabeth se okovala ispred ogledala u nevjerici. Na mjestima gdje je njenu kožu dotakla krv bore su nestale a bijeli ten je poprimio mladalački sjaj. Primakla se odrazu da se uvjeri da to što vidi nije laž. U momentu je čula Đavola i njegov mrtvački glas kako odzvanja njenim umom, sobom, zamkom. Cijelim svijetom.
U odrazu je ugledala i sestre - Darvulu sa lijeve a Dorotyyu sa desne strane svog podmlađenog lika. Nije znala kada su ušle u sobu. To nije ni bilo bitno. Vještice su naslonile koščate prste na njena ramena i primakle se bliže njenom licu. Tiho su izgovorile njene misli i riječi koje joj je uputio jedan prijatelj.
-"Krv je život", reče Darvula, a na njene riječi, nošene dahom truleži, se nadovela Dorottya. -"Krv je mladost". Grofica se nasmijala i ustala sa stolice ne skidajući oči sa ogledala i tri lica u njemu. -"Dovedite mi mladu dvorjankinju i pripremite kadu. Večeras se kupam u krvi djevice".
Nastaviće se...
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (10). Trekbekovi:(0). Permalink