Trilogija bizarnog cirkusa: Epilog
theatrebizarre | 13 Septembar, 2013 09:37
Evo me čitaoče na zgarištu pored rijeke gdje posmatram pepeo i spaljena tijela. Hodam i gledam nepoznata lica Stafforda, sada beživotna, neka čak i neprepoznatljiva i ne mogu a da se ne prisjetim istih ovih ljudi kako nam se smiju i mašu sa prozora dok mi u paradi prolazimo ulicom uzvraćajući im osmjehe, žudeći za njihovim dušama. Došli smo u ovaj grad, kao i u ostale, da se hranimo i da preživimo. A najvažnije - da održimo njega, Cirkus, u životu. Svi smo mi pod njegovim okriljem, duše koje mu služe. Nekima se to sviđa, a neki od nas su ovdje protiv svoje volje. Ipak mu služimo kao i ostali jer bez njega nema ni nas.
Otresam pepeo sa cilinda i sa crvenog fraka i gledam nove duše koje su nam se pridružile. Jedan mali dječak je tu, drži Klovna za ruku a na lice je stavio crveni okrugli nos. Grčevito steže stisak, prisjećajući se majke i razmišljajući koliko je tužna što ga je izgubila. Mi smo mu sad porodica i lutaće sa nama svijetom dok god se sunce rađa na istoku a umire na zapadu. Tu je i Proročica i njen novi prijatelj, Obješeni. Doživotno zarobljen u liku na karti, imaće dovoljno vremena da razmišlja o greškama svog minulog života, o bijesu i mržnji nastalih iz nesigurnosti, kao i o ljubavi koju je zbog toga izgubio.
Vidim i izgorjelu kuću ogledala. Iz nje se sinoć izvukla jedina duša kojoj je bilo suđeno da umre. Ali ja sam znao da će Ellie preživjeti čim sam je vidio na ulazu. Borila se protiv tame u sebi i pobijedila. Pobijedila je Cirkus. Uprkos tome imamo dovoljno duša i svi ćemo opstati još dugo, dugo. A Cirkus će se opet vratiti kada za to dođe vrijeme, i ovaj ritual hranjenja će se ponoviti.
Ponekad poželim da se sve ovo završi, da nestane Cirkus a mi da se oslobodimo i nađemo mir za kojim toliko čeznemo. No dok god u ljudima postoji tama, postojaće i nešto što će se njome hraniti i u njoj bujati. Zato čitaoče nemoj dopustiti da tvojim životom vladaju slabost, mržnja i bijes. U takvim mislima se rađaju demoni koji će te pojesti iznutra. Bori se protiv njih, jer kad nestane zla u nama nestaće i zla oko nas. Bori se protiv svog Cirkusa. Bori se.
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (5). Trekbekovi:(0). Permalink
Trilogija bizarnog cirkusa: treći dio - ODRAZ
theatrebizarre | 12 Septembar, 2013 12:13
Evo nas čitaoče, posljednja priča u ovoj neobičnoj sagi i posljednja sudbina koju je crkus oblikovao. Jer ovaj cirkus je kao ogledalo - u njemu se prikazuje istinsko lice onoga ko u njega gleda. Oči jesu ogledalo duše, ali ogledala su nešto više - ona su prozor u drugi svijet, svijet koga opsjedaju demoni dubogo zakopani u našoj svijesti. Kaže se da, kada neko umre, treba pokriti sva ogledala u kući kako duša pokojnika ne bi zalutala u ovaj tajanstveni svijet bez izlaza. Zato čitaoče kada sledeći put pogledaš u ogledalo, pažljivije posmatraj svoj odraz i zapitaj se da li poznaješ osobu koju u njemu vidiš. To možda nisi ti...
...Ovo nisam ja. Shvatala je po hiljaditi put dok je posmatrala svoj odraz u ogromnom ogledalu u svojoj sobi. Blistava staklena površina oivičena masivnim drvenim ramom nije otkrivala istinu. Ona je prikazivala vitku djevojku u ranim dvadesetim. Na sebi je imala samo spavaćicu, dok je kosu pustila da slobodno pada preko ramena. Svijetla koža je pored crnih uvojaka djelovala ispijeno, starački, gotovo mrtvački. Sa lica joj je vremenom nestajalo mladalačkog poleta i životne snage. Iz ogledala ju je posmatrala djevojka u tijelu starice, a u njenim zelenim očima život se polako gasio zajedno sa danjskim svjetlom koje umire i ustupa mjesto noći. Ali ona se nije dala prevariti. To nisam ja. Ritualno je to ponavljala svaki put kada bi stala pred ogledalo. A i znala je zbog čega to radi. Ja nemam zelene oči. Moje oči su plave!
Okrenula je leđa ogledalu jer više nije imala snage za borbu sa njim. Legla je u krevet i razmišljala o danu koji je već iza nje. Prisjećala se parade koju je posmatrala sa prozora i uzvike mase koji su je pratili. Svi su se oduševili cirkusom, a ni ona nije bila izuzetak. Vođena mislima tonula je u san, dok su se svjetla Stafforda gasila u noći, jedno po jedno. Ali neko,nešto, u sobi nije spavalo. Njen odraz u ogledalu je i dalje stajao na istom mjestu, nepomičan, dišući u istom ritmu kao i, već usnula, Ellie, zelenim pogledom posmatrajući ples srebrne mjesečine na licu svoje sestre bliznakinje.
Ellie je već godinama znala da odraz u ogledalu nije njen lik, već njene, prerano preminule, sestre. Rođene su istog dana, roditelji su ih isto oblačili a vršnjaci teško razlikovali. Jedina uočljiva razlika između Ellie i Stephanie je bila boja njihovih očiju - Ellie je imala umirujuće plave oči, dok je Stephanien pogled bio prodorno zelen. Često su se šalile kako ni roditelji ne bi mogli da ih razlikuju ukoliko bi imale istu boju očiju. Ali uprkos fizičkoj sličnosti, karakterno su bile udaljene svjetlosnim godinama. Ellie je bila povučena i često se igrala sama zatvorena u svojoj sobi. Stephanie je uvijek bila kolovođa, okružena hordom djece iz komšiluka jer je plijenila svojom harizmom i jakom ličnošću koja je nedostajala njenoj sestri. No bez obzira na razlike, sestre su se neizmijerno voljele, a Ellie je godinama patila, i još uvijek pati, zbog sestrine smrti. Kada su imale dvanaest godina Stephanie se teško razboljela i umrla u roku od nekoliko mjeseci, a to je bio težak udarac za Ellie i njene roditelje. Ona se još više povukla u sebe i izbjegavala je cijeli svijet. Tada, u momentima najveće usamljenosti, primjetila je da se njen odraz u ogledalu mijenja i vremenom je shvatila da u ogledalima vidi, ne sebe, već svoju sestru. Ponekad je, kad bi bila sama, i razgovarala sa njom slušajući odjek sestrinog glasa u glavi i osjećala bi se manje otuđenom i usamljenom. Ali takođe je shvatila da postepeno slabi i da njeno postojanje iščezava ispred ogledala. Ellie je upala u začarani krug - da bi produžavala život sestrine duše morala je skraćivati svoj.
***
Već je nekoliko dana slušala o to cirkusu, o tačkama zbog kojih ostajete bez daha i, iako u početku nije planirala, sada je razmišljala da i sama posjeti taj svijet na obali rijeke. Možda će tamo uspjeti povratiti nešto izgubljenog života.
Posljednja noć cirkusa, pomislila je dok je posmatrala rijeku ljudi kako prolazi glavnom ulicom upućenih ka šarenom šatoru. Gledala je njihova lica, lica stranaca u kojima je mogla vidjeti sebe, izgubljenu u svijetu u kome ne pripada. Osjećala se poput duha, nevidljiva svima, čak i svojim roditeljima. Kao da sam umrla ja, a ne Stephanie. Prepoznala je svoj izgubljeni pogled u malom dječaku u plavoj jakni koji grčevito steže majčinu ruku dok hodaju Main streetom, kao i u jednom muškarcu za koga joj se učinilo da rukom prelazi preko džepa kao da uvjerava sam sebe da je nešto što traži još uvijek tu. Ako je do sada sumnjala, sada je ubijeđena da se mora pridružiti ostalim izgubjenim dušama na putu do cirkusa. Užurbanim korakom je izašla iz kuće i izgubila se u bujici ljudi, dok je snagom volje gasila sestrin glas u mislima.
Stigla je na obalu i na trenutak zastala upijajući slike, melodije i mirise ovog nesvakidašnjeg prizora. Muziku su nadjačavali jedino zvuci smijeha i djece koja su jurila pored nje, trčeći između šarenih šatora i tezgi. Polako se kretala ovim čudnim svijetom, pažljivo i lagano, a očima je tražila nešto, neko objašnjenje zbog čega je došla ovdje. Pogled joj zastade na velikoj klovnovskoj glavi i Ellie na trenutak ustuknu zadržavši dah kao da joj je posljednji. Tada je shvatila da je to građevina, stara i oronula, a da su klovnovka usta, iskrivljena u osmijeh, zapravo ulaz u ovu neobičnu kuću. Kuća ogledala, pročitala je u sebi dok je istovremeno slušala muški glas kako izgovara njene misli.
- "Kuća ogledala!" rekao je dok je izlazio iz klovnovskog osmjeha. Bio je to mlađi muškarac, možda u ranim tridesetim. Na glavi je imao crni cilindar a nosio je sjajni crveni frak, ukrašen blještavim dugmadima, i crne jednostavne pantalone. Cipele su mu bile čiste i ispolirane uprkos prašini u kojoj je stajao. Ellie je pogledom prelazila preko njegovog lica i odmah primjetila crne oči, tamnije od bilo čega što je do tad vidjela. Iznad usana je imao tanke brkove iskrivljene u zagonetni osmijeh.
- "K..ko ste vi", upita ga nakon par momenata tišine koja je prekrila čak i okolnu buku posjetilaca.
- "Ja sam Vođa cirkusa", odgovori joj dok je u naklonu ljubio njenu ruku.
- "Drago mi je. Ja sam..."
- "Ellie. Znam", prekinu je ushićeno. "Tvoja sestra mi je pričala sve o tebi. Ah, tako ste slične! Da nema tih plavih očiju, zakleo bih se da si Stephanie! Hajde, hajde, ona te čeka unutra".
***
Još pod utiskom predhodnog razgovora, Ellie je prošla kroz ulaz u obliku klovnovskog osmjeha i ušla u kuću. Dočekala su je bezbrojna ogledala koja su gradila zidove hodnika u beskrajan niz prolaza unutar ovog staklenog lavirinta. Pod slabom svjetlošću je ugledala svoju sestru u svakom od njih. U nekim ogledalima je Stephanie vjerno imitirala njene pokrete, dok je u drugim samo mirno stajala i posmatrala Ellie koja je sve dublje ulazila u lavirint odraza.
Ellie se probijala kroz staklene hodnike posmatrajući Stephanie, a što je duže boravila okružena odrazima sve je više shvatala da slabi i da njeno tijelo gubi snagu. Istovremeno, dok je ona umirala, Stephanie se mijenjala i postepeno poprimala obličje nečeg drugačijeg, daleko strašnijeg od odraza na koji je navikla. U ogledalima je vidjela stvora iskrivljenog osmjeha i zuba oštrijih od stakla koje je okružuje. Na licu je izgubila svaki trag čovječnosti, dok je prodorni zeleni pogled istupio mjesto dvjema mračnim rupama u kojima nema ničega do patnje. Ellie je stajala nasuprot smrti same.
- "Ti nisi moja sestra", reče Ellie na sav glas dok je crpila snagu da stoji na nogama. Stvorenje u odrazu neprirodno iskrivi vrat i, bez pomijeranja usana, odgovori riječima koje su odzvanjale u Ellienoj glavi. Nisam, niti sam kad bio. Ja ne postojim u obliku u kojem bi me videla svojim lijepim plavim očima. Nastao sam mnogo prije tebe, a i postojaću vijekovima nakon što praunuke tvojih praunuka pokrije prašina zaborava. Ja nisam stvaran, ali postojim u svakom čovjeku hraneći se njegovim mrakom, slabostima i mržnjom. Ja sam Cirkus koji otkriva tamu u ljudima, kao što ova ogledala otkrivaju slabost u tebi, slabost koja se rodila onog dana kada je tvoja sestra umrla. Ellie je sada shvatala sve. Ona je stvorila odraz svoje sestre, jer se nije mogla izboriti sa njenim nestankom. Ali tada je stvorila i mrak u sebi koji je hranio ovo stvorenje.
- "Ja sam te možda stvorila, ali imam dovoljno snage da te uništim", reče dok je u njoj rasla snaga, snaga kakva nije postojala godinama. Po prvi put je nakon Stephaniene smrti osjetila da slabost nestaje. Prišla je ogledalu i stegla ruku u pesnicu.
- "Ja nisam Stephanie. Ona je umrla. A ja večeras preživljavam." Vrela krv se sjurila niz ruku koju je duboko zarila u odraz stvorenja. Oštri komadi ogledala su pravili duboke ureze na koži, ali Ellie se osjetila jačom nego ikad. Tjerala je tugu od sebe, brisala mrak kojim se Cirkus hranio. Stvorenje je tada, u vrisku agonije, počelo da gori, a vatra se širila i izvan ogledala, zahvatajući drvene grede kuće. Dim ispini prostoriju, i Ellie shvati da se njena borba za preživljavanje još nije završila. Dok je jurila staklenim hodnicima slušala je pucanje ogledala zahvaćenih vatrom iza sebe. Plavim pogledom je tražila izlaz, a pepeo koji joj je upadao u oči je to otežavao. Najzad, ugledala je klovnovski osmjeh ulaza i izletjela napolje dok ju je pratio vrisak pucajućih ogledala.
Našla se napolju i gledala divovsku klovnovu glavu kako se puši par momenata prije nego što ju je počeo gutati plamen. Vatra se neprirodno brzo širila, a par trenutaka kasnije zahvatila je u glavni šator. Ellie je znala da je predstava u toku i da mora upozoriti gledaoce. Protrčala je brzo pored šatora i glasno povikala. -"Vatra! Vatra!" Mogla je čuti paničnu borbu za život posjetilaca i vidjeti kako planem jede slova na šarenom divu. Cirkus "Bizarre" je gorio, a sa njim i stanovnici Stafforda. Ellie je bježala, ostavljajući crvenu smrt iza sebe, a ona sama se osjećala kao da se ponovo rodila iz ognja u kome je ostavila sjećanje na Stephanie. Znala je da više neće vidjeti zelene oči svoje sestre, ali nije žalila. Sada se radovala plavetnilu koje će svakog dana gledati u odrazu. Mom odrazu.
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (4). Trekbekovi:(0). Permalink
Trilogija bizarnog cirkusa: drugi dio - OBJEŠENI
theatrebizarre | 08 Septembar, 2013 18:11
Povuci kartu. Šta vidiš, čitaoče? Besmisleni simbol na komadu papira, ili tu ima nešto više? Zašto baš ta karta od svih mogućih? Da li postoji nešto, neko, ko upravlja nama i vuče konce marionete koja je dovoljno slijepa da ne vidi lutkara i dovoljno zaluđena da misli da je upravo ona odgovorna za svoje postupke? Jer šta smo mi, do marionete u ovom ludom cirkusu zvanom život. Ali ponekad, samo ponekad, marioneta poželi da vidi ruke svog gospodara za koje su vezani konci njenog postojanja, i tada plaća životom, jer neke tajne moraju ostati sakrivene, na ovaj ili onaj način...
...Na ovaj ili onaj način! Moram je se riješiti na ovaj ili onaj način! Panične misli su rastrzale njegovu svijest dok je, pod okriljem mraka na mostu, izvlačio mrtvo tijelo svoje supruge iz gepeka novog Cadillaca. Podigao ju je u naručje baš kao onog dana kada su, kao tek vjenčani, prelazili prag svog novog doma. Sada je to iza nas. Prišao je ogradi i pogled mu se zaustavi na svijetlima Stafforda, grada u kome je nju upoznao, ludo se zaljubio i oženio je - grada u kome je njegov život započeo. I u kome će se okončati. Gledao je njeno, krvlju umrljano, lice i shvatio da je lijepa kao onog dana kada ju je prvi put ugledao. Poljubio ju je posljednju put i, uz vrele suze na licu, gledao kako ljubav njegovog života pada u rijeku ispod njega dok muzika koja dopire sa obale, muzika cirkusa, ispraća njihovu krvavo završenu ljubav.
Nakon par trenutaka agonije u borbi sa željom da se i sam pridruži Stelli u vodenom grobu, sjeo je u auto i posmatrao skorjelu krv na rukama. Tada, pogled mu privuče nešto što se nalazilo na suvozačevom mjestu. Bila je to karta. Ne obična, već tarot karta na kojoj je bio prikazan muškarac zavezan o stopalo za drvo. Polako i sa nevjericom je uzeo kartu i, ostavljajući crven trag na šarenoj slici, pročita natpis u dnu - "Obješeni".
***
George je sjedio za kuhinjskim stolom i posmatrao kofere u koje je, u žurbi, spakovao samo osnovne stvari prije nego što zauvijek napusti ovo mjesto. U jednoj ruci je držao fotografiju sa vjenčanja sa koje mu se Stella smiješila zavodljivim osmijehom. Pogled na njeno lijepo lice i dugu crvenu kosu natjerao ga je da se opet, po ko zna koji put, zaljubi u nju.
U drugoj ruci držao je kartu koju je prošle noći našao u automobilu. Zbog nekog razloga prepoznao se u čovjeku nacrtanom na komadu papira, dok visi zavezan o članak. Dugo ga je posmatrao, a što je duže gledao sve je više osjećao osuđivanje u njegovom pogledu i žaljenje u tom tajanstvenom smiješku. Zbog bijesa koji u tom momentu obuze njegovo tijelo George zgužva kartu i baci je na drugi kraj kuhinje. Pogledom je pratio kako se pogužvani papir kotrlja po kuhinjskim pločicama i, u momentu kada se zaustavio, shvati da nešto piše na naličju karte. Podigao ju je sa poda, pažljivo ispravljao nabore na papiru dok je natpis postajao jasniji. Šarena slova na plavoj, zgužvanoj podlozi otkrivala su porijeklo karte. Cirkus "Bizarre", čitao je u sebi, dok se u njegovoj podsvijesti rađala pomisao. Neko me sinoć posmatrao. Neko iz cirkusa.
***
Čekao je da padne noć prije nego što se uputi na obalu rijeke sa ciljem da sazna čija je karta i koliko je ta osoba vidjela one noći. Brzim korakom se probijao kroz more ljudi koji su se takođe uputili ka cirkusu. Nije obraćao pažnju na lica u masi. Imao je samo jedan cilj - pronaći onoga čiju kartu drži u džepu i riješiti ga se prije nego što napusti Stafford i otpočne svoj život ispočetka.
Kretao se kroz šareni lavirint ispunjen mirisom kokica i šećerne vune kao vođen nekom nevidljivom rukom koja ga vuče po već određenoj putanji, njemu nepoznatoj. Pored njega su se smjenjivali šatori, lica i zvuci, a George se osjećao kao lik iz neke priče koji živi život po unaprijed određenom scenariju - zakoračivši u cirkus ušao je u svijet iz kojeg možda neće izaći.
Nije siguran koliko dugo je lutao, ali zna da se odjednom našao ispred starog šatora iz kojeg je dopirao miris vlage pomiješan sa zagušljivim dimom svijeća. Još je dolazio sebi kada je shvatio da ga je na ulazu u šator dočekao Klovn u spaljenom odijelu ispod kojeg se nazirala opečena koža. Sam pogled na lice Klovna ledio je krv u žilama. Izvještačen osmijeh da jednoj, a strašna opekotina na drugoj strani lica na kojoj nije bilo oka već samo crna šupljina, natjeraše Georga da se upita da li je ovo sve samo san. Ako jeste, onda je ovo najstvarnija noćna mora u njegovom životu. Klovn je jednom rukom razgrnuo teško platno na ulazu a drugom pokazao Georgu da uđe. Laganim korakom, ne spuštajući pogled sa Klovnovog unakaženog lica, on uđe u šator iznad čijeg ulaza je pisalo "Proročica".
***
Trebalo mu je par trenutaka da se navikne na tamu unutrašnjosti šatora, iako je i napolju bio mrak. Jedino što je razbijalo crnilo oko Georga bilo je par debelih svijeća na okruglom stolu, preko koga se nalazio stari stolnjak isflekan osušenim mrljama od voska. Na središtu stola nalazila se kristalna kugla u kojoj su poskakivali crvenkasti odrazi plamena. Iz mraka koji ga je okruživao polako je nazirao stari ormar na čijim su policama stajale prašnjave knjige u kožnim povezima, dok ga je iz jednog ćoška posmatrao preparirani gavran. Ponovo mu kroz glavu prođe misao da je ovo sve san.
- "Ne sanjaš", čuo je promukli ženski glas dok je posmatrao staklene oči crne ptice. George se okrenuo prema stolu i ugledao stariju ženu, duge sijede kose sa maramom na glavi. Prilazila je stolu ne skidajući pogled sa njega.
- "Ko ste vi?", upita je isprekidanim, tankom glasom.
- "Mislim da bih to ja tebe trebala pitati", odgovori mu dok je sjedala za veliku stolicu na drugoj strani stola. - "Pridruži mi se".
Sjedio je preko puta Proročice, na velikoj stolici sa visokim naslonom. Nijemo je posmatrao njeno staro, izborano lice i duboke plave oči dok su njene koščate ruke mješale špil karata.
- "Glava ti je puna pitanja, znam to", čuo se ponovo taj promukli glas, "ali ja sam tu da ti odgovorim na njih. Uskoro ćeš znati ko sam ja, kao i šta je ta karta u tvom džepu. Ali još važnije, saznaćeš ko si ti i zbog čega si ubio Stellu".
Ta posljednja rečenica bila je pokretač lavine osjećanja, bijesa pomješanog sa strahom. U momentu potpunog zamračenja uma pokuša ustati sa stolice, ali shvati da ne može jer ga je neka čudna sila okovala na mjestu. Par trenutaka kasnije bijes je nestajao, ali se strah pojačavao ostavljajući ga samog u panici.
- "Povuci tri karte". Poslušao ju je, nakon čega ih Proročica postavi na sto okrenute licem nadole.
- "Ove karte znaju više o tebi nego ti sam. Prva karta predstavlja tvoju prošlost, druga sadašnjost a treća neizbiježnu budućnost". George ju je slušao, ali njegov um je odbijao povjerovati da je sve ovo stvarno i da ne halucinira. Proročica okrenu prvu kartu, kartu prošlosti. Bila je to karta u čijem je dnu crnim slovima stajao natpis - "Ljubavnici".
Okovan za stolicu, George slušao Proročicin hrapavi glas, dok je slabi trepet svijeće stvarao nepravilne sijenke na njenom licu. -" Ljubavnici označavaju jaku povezanost i intimnu vezu između dvoje ljudi. Između tebe i Stelle. Tvoja prošlost pripada njoj, jer tvoj život počinje onog dana kada si je upoznao i kada si je zavolio. A i ona je zavoljela tebe podjednako brzo kao i ti nju". George se prisjećao prošlosti, tako davne i minule. Sjetio se dana kada je po prvi put ugledao ljubav svog života i već znao da je to njegova druga polovina, osoba sa kojom će provesti ostatak života.
Ne skidajući pogled sa njegovog lica, ispunjenog strahom i sjetom, Proročica je okrenula drugu kartu, kartu sadašnjosti. Bila je to - "Kula".
- "Ovo je karta tvoje sadašnjosti. Kula predstavlja vrijeme nemira i velikih previranja, mnogo neprospavanih noći, doba straha i brige. Tvoj život sa Stellom kakav poznaješ se završio. A i sam znaš da je to tvoja krivica, zar ne?". Proročica je opet bila upravu. Krivio je sebe za sve što se desilo. Prezirao se zbog slabosti koju je osjetio u prisustvu druge žene i što je na trenutak, samo na kratko, zaboravio Stellu. Mrzio je sebe što je u jednom momentu porušio sve što je godinama gradio. Pokušaj da sve zaboravi, da ostavi iza sebe nije uspio i to ga je natjeralo da sve prizna svojoj supruzi. Ali najviše od svega mu se gadio Stellin pogled nakon što mu je rekla da mu oprašta. Sa tim pogledom, punim razočarenja i sažalijevanja, ali i ljubavi i razumijevanja, nije mogao živjeti. Stella je bila svakodnevni podsjetnik na to što je učinio. Zbog toga ju je i ubio.
Praznim pogledom je prelazio preko slike na karti i gledao kulu koju gutaju plamenovi. U tom momentu kao da je čuo kako neko spolja nešto viče. Vatra! Vatra! Učinilo mu se kako čuje vrisku ljudi koja bježi iz velikog šatora dok se oko njih širi crni dim i nadolazeća smrt. Mogao je da osjeti miris pepela i sve jaču toplotu oko sebe.
- "Ostala je još jedna karta", tiho će Proročica, "mada mislim da oboje znamo koja". Obješeni, pomisli George, dok je lagano prelazio rukom preko džepa u kome je donedavno držao kartu koju je pronašao one noći na mostu. Džep je bio prazan. Karta, sa još vidljivim krvavim tragovima, se nalazila na stolu. - "Ovo je karta tvoje budućnosti. Obješeni označava žrtvu, osobu koja prestaje da se bori i koja se predaje vlastitoj sudbini", govorila je Proročica dok su vatre gutale njen šator. George osjeti kako njegovu stolicu polako nestaje u plamenu, kako njegova koža postaje prah. Nestajao je u vrelom vatrenom zagrljaju. Crvena smrt. Crvena poput Stelline kose.
Vatra se stišala. Sunce je polako izbijalo na horizontu dok je voda gasila posljednje tragove požara. Na zgarištu je stajala Proročica i posmatrala rađanje novog dana. Ugledala je i Klovna sa spaljenim licem kako drži za ruku nekog dječaka. Pogled je pade na zemlju prekrivenu pepelom na kojoj ugleda kartu. - " George, umalo da te izgubim", reče dok je otresala prašinu sa karte Obješenog, nakon čega je stavu u špil sa ostalim. - "Dobrodošao u cirkus".
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (2). Trekbekovi:(0). Permalink
Trilogija bizarnog cirkusa: prvi dio - KLOVN
theatrebizarre | 04 Septembar, 2013 23:15
Dobrodošao dragi čitaoče. Nadam se da si raspoložen za priče koje slijede, nimalo uobičajene, već čude, zbunjujuće i bizarne. Ah, pa naravno da jesi! Ko nije? Jer svima nam je potrebno malo fiktivne bizarnosti kako bi svakodnevni život izgledao sređenije i staloženije. Ali počuj ovo čitaoče - život, moj i tvoj, je mnogo čudniji i zastrašujući od bilo koje priče koju ti pripovijedam. Tu se kriju prava čudovišta ispod kreveta, babaroge i vještice. No zaboravimo to na tren, i uživajmo u čudesnoj melodiji, smijehu mase, urliku lavova ispod šarenog šatora, mirisu kokica i šećerne vune jer...
...Cirkus je stigao u grad! Odzvanjalo je Staffordom dok su njegovi stanovnici sa prozora svojih domova znatiželjno posmatrali neuobičajenu paradu koja se protezala Main streetom. Žongleri, krotitelji zvijeri, akrobate, divovski slonovi prolazili su širokom ulicom gradića u mozaiku zvukova, boja i nasmijanih lica koja su mahala prema oduševljenim pogledima, pozivajući ih da prisustvuju predstavi kakvu još nisu vidjeli.
Povorka se uputila ka obali rijeke, na izlazu iz grada, gdje je bilo dovoljno mjesta sa sve njene članove. Kraj rijeke je preko noći nikao novi grad, šaren i bučan, pun novih zvukova i našminkanih lica. Bezbroj manjih šatora okruživalo je jedan, mnogo veći, u kome će se u narednih sedam dana svake večeri održavati nezapamćen spektakl, spektakl koji će dugo biti urezan u sjećanje stanovnika Stafforda.
***
- "Mama sutra idemo u cirkus, zar ne?"
- "Vidjećemo Mikey", odgovori mu, dok je zamišljeno sjekla povrće i ubacivala ga u šerpu sa ključalom vodom. Mike nije bio zadovoljan odgovorom.
- "Ali obećala si mi!", reče razočarano dok je gledao u svoju majku. Ona mu uzvrati pogledom punim ljubavi, ali i zabrinutosti, pogledom kakvim samo majka može gledati svoje dijete. Blago mu se nasmiješi. -"Obećanje je obećanje", nevoljno mu odgovori.
Mike je odjurio u svoju sobu, uzbuđen što će sutra, napokon, otići sa majkom na obalu rijeke i prisustvovati nezaboravnom događaju o kome je toliko slušao. Pokušao je da čita neku dosadnu knjigu, ali je odustao kada je shvatio da već pola sata gleda u istu stranicu. Jedino o čemu je ovaj desetogodišnjak razmišljao bio je - cirkus. Već je šest dana u gradu i sutra je posljednja noć prije nego sto šatori nestanu, muzika utihne a šarena lica postanu samo blijedi duhovi njegovog sjećanja. Ali Mike je natjerao mamu da mu obeća da će sedmog dana i oni uživati u čarima ovog nesvakidašnjeg svijeta pored obale rijeke.
Pokušao je da zaspi, ali se nervozno vrtio u krevetu.
- "Ne spava mi se", htio je da odgovori majci nakon što mi je rekla da je vrijeme za krevet, ali u strahu da će ga to koštati sutrašnje posjete cirkusu, ugrizao se za jezik, u tihom neslaganju obukao pidžamu i pokušao da natjera san na oči kako bi jutro što prije stiglo.
Nije bio siguran da li je to san, potisnuto sjećanje ili predskazanje, ali je znao da gleda sa svog prozora na ulicu dok njom prolazi povorka akrobata, mađioničara, žonglera i egzotičnih životinja, a znatiželjni pogledi Stafforda sa oduševljenjem posmatraju sa okolnih prozora. Šarenilo Main streeta izmami mu osmijeh na lice, i Mike je ponovo uživao u savršenoj reprizi dana kada je cirkus stigao u grad. Posmatrao je ista lica, čuo je istu veselu melodiju koja je polako jenjavala dok se povorka kretala ka obali. Rijeka čudnih lica je polako nestajala, a sa njom i polet koji je izazvala u posmatračima. Prozori su se, jedan po jedan, zatvarali i ljudi su se vraćali svojim životima i obavezama koji oni nose. Svi osim Mikea.
Posmatrao je osobu koja je stajala na, sad već potpuno pustoj, ulici. Bio je to Klovn. Ali ne običan klovn, kao oni koji su prošli sa paradom. Odjeća na njemu bila je stara, pocijepana sa izgorjelim dijelovima kroz koje se mogla vidjeti crna, spaljena koža. Opekotina je prekrivala desnu polovinu njegovog lica na kojoj nije bilo oka, već samo crna šupljina. Ostatak lica, koji je bio je prekriven razmazanom šminkom, se grčio u neprirodan osmijeh koji je ledio krv u žilama. Pramenovi crvene kose, koji su virili ispod starog cilindra, su lagano treperili na suvom, ljetnjem povjetarcu punom prašine.
Vazduh je postajao zagušljiviji dok se Mike borio za dah. Par trenutaka kasnije gust dim ispuni njegovu sobu, ali i cijeli grad, i on osjeti vrelinu na svojoj koži. Pepeo ga je gušio, ispunjavao mu pluća i tjerao na kašalj. Oči su mu suzile, ali je ipak posmatrao Klovna koji je lagano nestajao u oblaku crnog dima. Tada se probudio.
***
- "Mama požuri, zakasnićemo!", vikao je dok je, trčeći niz stepenice, oblačio svoju omiljenu plavu ljetnu jaknu. U hodniku ga je dočekala majka, već spremna, sa osmjehom na licu jer ju je zabavljao njegov entuzijazam.
Šetnja do obale rijeke, gdje se nalazio cirkus, nije bila duga ali Mikeu se učinila kao da traje čitavu vječnost. Žurio je, ali nije znao zbog čega. Nije mogao da uživa u toplom ljetnom predvečerju ispunjenom zvukom crvčaka i žumorom prolaznika koji su se, baš kao i on, uputili ka rijeci. Čak je zaboravio i noćnu moru, strah koji ga je ispunio kada se probudio i činjenicu da nakon toga više nije mogao spavati. Zaboravio je i protekli dan i dane prije njega. Sve se pomiješalo u vrtlog nebitnih minulih sjećanja, snova isprepletenih sa javom i izbrisanom granicom između njih. Bio je bitan samo - cirkus. Iako je znao da se prepušta opsesiji koja prevazilazi granice normalnog, Mike nije mogao da se izbori sam sa sobom. Iz oluje misli ga povrati slika koju je ugledao ispred sebe. Stigli su.
Mike se našao okružen šatorima, tezgama sa nagradnim igrama, hranom i igračkama. Miris kokica i šećerne vune se uvukao u svaki ćošak i ispunio noć. Smijeh djece, ali i odraslih, je nadglasavala samo vesela muzika koja je dopirala sa svih strana. Mikeu je trebalo vremena da se privikne na ovaj napad na čula, i u trenutku se borio za svijest. A onda, ispred sebe, je ugledao šarenog diva u čijoj utrobi boravi misterija. Polako ali sigurno ušao je u šator, čvršće stisnuvši majčinu ruku.
***
Cirkuske tačke smjenjivale su se jedna za drugom, svaka napetija i interesantnija od druge. Mike je izgubio pojam o vremenu, u potpunosti se predao akrobatima koji sa lakoćom prelijeću sa jednog trapeza na drugi, mađioničarima koji presijecaju svoje lijepe pomoćnice na pola a zatim ih ponovo sastavljaju bez problema i krotiteljima koji stavljaju glave u lavlje čeljusti. Uživao je u ostvarenju svoga sna. Tada je čuo najavu: - "Molim jedan veliki aplauz za klovnove!". Publika je bučno odreagovala na smiješne spodobe u neobičnoj odjeći i džinovskim cipelama. Klovnovi su zasmijavali publiku svojim trikovima, padovima sa bicikla i nespretnim međusobnim prepirkama. Svi su se smijali. Svi osim Mikea.
Na središtu okrugle pozornice stajao je on - Klovn iz njegovog sna. Ili sjećanja. Ili predskazanja. Zbunjivalo ga je to što je ovaj Klovn dosta drugačiji od drugih, kao i to što samo stoji gledajući pravo u Mikea. Ali najviše ga je čudilo što niko ne reaguje na njegovo prisustvo, ni publika kao ni klovnovi sa pozornice. Izgleda da je Mike jedini koji ga vidi. Sada je još bolje vidio opekotinu na njegovom licu, spaljeni kostim i oprženu kožu, prorijeđenu crvenu kosu i taj neljudski, prodorni osmijeh. Klovn lagano iskrivi usta, kao da pokušava nešto da kaže. Mike se napinjao da pročita riječ sa njegovih usana, ali mu je ona izmicala. Posmatrao je micanje njegovih beživotnih usana, hipnotisan njegovim praznim pogledom. Tada mu postade jasno - šaputao je: Vatra.
- "Vatra! Vatra!" neko je povikao dok su se klovnovi na sceni i dalje glupirali. Prošlo je par trenutaka prije nego što su se svi okrenuli ka zvuku koji je dopirao od ulaza u šator. Neko je panično vikao, pokušavajući da upozori na požar koji je zahvatio šator. Upozorenje je došlo trenutak kasno. Vatra se brzo širila šatorom, proždirući velikom brzinom njegovo platno i potporne drvene grede. Publikom je zavladala panika. Stampedo uplašenih ljudi pojuri ka jedinom izlazu, a haos koji je uslijedio rastavi Mikea od majke. Ostao je sam i preplašen dok su se dijelovi šatora urušavali, a dim postajao gust i crn dok mi je pepeo punio pluća i tjerao na kašalj. Sve mu se činilo kao da je zarobljen u nekom snu koji nema kraja. Pao je na koljena i počeo puzati prema izlazu.
***
Stajao je na zgarištu nekadašnjeg divovskog šarenog šatora. Posmatrao je vatrogasce i stanovnike Stafforda kako gase i posljednje ostatke vatre. Sunce je već bacalo prve zrake na obalu i tada je shvatio da su prošli sati od požara. Zora je otkrivala strahovite posljedice sinoćneg događaja. Većina malih šatore je takođe izgorjela, a vatra je uzela dosta ljudskih života. Okrenuo se i iza sebe ugledao Klovna koji mu se lagano primicao.
Klovn iz njegovih snova stajao je tik ispred njega. Gledali su se nekoliko momenata prije nego što je Mike progovorio.
- "Ja sam mrtav, zar ne?", tiho progovori, "Umro sam u požaru". Klovn ništa ne progovori, već samo nijemo pokaza na malo tijelo u spaljenoj plavoj ljetnoj jakni kako leži ispod ostataka drvene grede.
- "A i ti si mrtav", ponovo će Mike staloženim glasom, "Ali zbog čeka smo obojica još ovdje?", upita on.
- "Zbog toga što svaka duša koja umre ovdje postaje dio cirkusa", napokon će Klovn suvim glasom, suvljim od spaljenog vazduha koji udišu. Mike je na trenutak zastao, a onda se sageo, uzeo prašnjavi, crveni okrugli nos sa ugljenisanih ostataka koji su ležali pored njegovog tjela u plavoj jakni, i stavio ga na svoje lice. Prišao je Klovnu i uhvatio ga za spaljenu ruku, podigao glavu i pogledao ga u crnu, beživotnu duplju.
- "Hoću i ja da budem klovn", reče dok je uzvraćao osmijeh svom novom prijatelju.
Posted in Generalna . Dodaj komentar: (124). Trekbekovi:(0). Permalink